Biti često na rubu, kratkog fitilja i naprasnih, agresivnih reakcija. Čini se da je u užurbanoj svakodnevici takvo ponašanje sve prisutnije i vidljivije u društvu. Kako stoje stvari kad je riječ o trećoj životnoj dobi? Govori li se o agresivnim izuzecima ili starenje ipak neizbježno nosi i određene erozije u ponašanju osobe? Odgovore na neka od niza pitanja potražili smo u Klinici za psihijatriju Vrapče. Njihov Zavod za biologijsku psihijatriju i psihogerijatriju vodeća je adresa u Hrvatskoj za ovu osjetljivu i u pandemijskim okolnostima osobito aktualnu problematiku.

Autor Vlatka Koren, Moje vrijeme

Agresija se većinom definira kao štetna emocionalna reakcija tj. ponašanje kojem je nerijetko u osnovi namjera nanošenja fizičke ili psihičke štete odnosno povrede drugoj osobi. Bila ona aktivna ili pasivna, direktna ili indirektna, osnovni izvor agresivnog poriva je unutrašnje tjelesno i psihičko stanje. Okidač mogu biti frustrirajuće situacije kada je jedan od oblika reagiranja, a moguća je i kao posljedica osjećaja fizičke ili verbalne prijetnje ili potencijalnog napada.

U nekom boljem svijetu društvo i pojedinci živjeli bi, radili i stvarali u međusobnoj harmoniji, razumijevanju i toleranciji. Utopija je to koja se za sunčanog, kasnoljetnog dana lako da zamisliti u miru brižno njegovanog parka bolnice Vrapče. No, ljudska priroda je baš kao i suvremeno društvo, u realnosti ipak drugačija. Agresija je u toj evolucijskoj priči duboko ukorijenjena.

Svjedočimo to svakodnevno u vijestima pa do razine pojedinačnih iskustava. Započinje tako naš razgovor pročelnik Zavoda prof.prim.dr.sc. Ninoslav Mimica. Između jutarnje vizite i planiranih bolničkih obaveza, dugogodišnji redovni profesor zagrebačkog Medicinskog fakulteta, spremno nam izlazi u susret. Odmah stavljajući problematiku agresije i starije dobi u širi društveno-povijesni kontekst.

Kao vrsta do danas baš nismo evoluirali po pitanju agresije
Agresija je prirođena ljudskoj vrsti. Civilizacijske norme nastoje je kanalizirati i dovesti u prihvatljiv okvir, koji je često puta usmjeravanje prema drugom, poželjnom i prihvatljivom smjeru, tumači profesor Mimica. Primjerice, netko tko je izrazito agresivan može se baviti nekim izrazito agresivnim sportom i na taj način biti uspješan i time zarađivati. A zapravo je veliki agresivac. Ili se pojedinac tijekom života može baviti nekim izrazito opasnim aktivnostima i situacijama jer ga to isto ispunjava. Sa starenjem te kočnice mogu popuštati i onda takvo ponašanje može izbijati prema van. Zato okolina ponekad može imati osjećaj da su ti pojedinci agresivniji, iako to za njih nije ništa novo, objašnjava profesor.

“Agresija i starija životna dob mogu, a i ne moraju biti povezane. Agresivnost je kroz povijest uvijek bila prisutna u društvu. Interesantno je da smo sada u 21. stoljeću, i kako vidimo iz puno primjera u medijima, a da se kao ljudska vrsta svih tih stoljeća od agresije zapravo nismo puno odmakli. Razlika je jedino da je ona nekad bila s hladnim oružjem, a u moderno doba s vatrenim, atomskim i drugim kanalima. Dakle, nije se iskorijenila. Premda bi u idealnom svijetu netko mogao pomisliti da ju čovjek kao jedno misaono biće može prevazići. I da agresija, od doba divljeg čovjeka i logične borbe za teritorij, hranu i preživljavanje, pada s civilizacijskim dosegom. A to se zapravo ne događa”, ističe profesor.

Tako danas nema zemlje koja je lišena agresije. S druge strane, starijih osoba nije bilo u toliko većem broju kao danas. Životni vijek se poznato je triput produljio u zadnjih stotinjak godina. S tim značajnim brojkama “65 plus” populacije stručnjaci danas i uočavaju tu problematiku agresije među starijima. Ne da toga nije bilo i prije, već je značajan skok same populacije, napominje prof. Mimica. Razlika je u tome da su nekad 90-godišnjaci bili iznimni, a danas su stvarnost pa mnogi u svom okruženju znaju barem jednu osobu te dobi. Agresija je, pak, umnogome uvjetovana prethodnim životom, napominje vodeći specijalist psihijatrije.

S godinama – ista ili izraženija
Život se u trećoj dobi nastavlja sa svim brigama, problemima i nasljeđem iz mladosti, pa je tako i s određenim poremećajima ličnosti. Ako je ranije bila prisutna, agresija se provlači dalje, u istom ili još izraženijem obliku.

“Tako ima ljudi s poremećajem ličnosti koji su agresivniji od prosjeka. Neki su ekstremniji, i oni u starosti završavaju kao eklatantni kriminalci, ubojice, nasilnici. Kod većine ostalih, međutim, agresivni obrasci su malo modificirani. A određene osobine koje su postojale u mladosti, u starijoj životnoj dobi se potenciraju. Primjerice, ako je netko bio malo ljubomoran, velika je vjerojatnost da će ta negativna osobina biti izraženija s godinama, uslijed određenih organskih promjena u mozgu i bolesti koje se dešavaju. Također, ako je netko ranije bio malo škrt, postat će još više u starijoj dobi”, pojašnjava za ilustraciju.

Obitelji te promjene donekle i razumiju, dodaje profesor. No, danas je problem što su sve rjeđe tri generacije u zajedničkom kućanstvu koje ukućana zaista poznaju, pa onda toleriraju mane i nepodopštine. Često starije osobe ostaju same ili budu smještene u domove.

“Tamo onda iskrsavaju neki problemi, da je osoba verbalno ili koliko može fizički agresivna. Da baca neke stvari, čak i ako je nepokretna. Ili recimo da udara štapom i nekim drugim pomagalom pa je osoblje začuđeno. Zato su razumijevanje i edukacija ključ svega. Osoblje domova mora biti pripravno na takve moguće situacije.”

Bolesti kao uzrok
U rijetkim slučajevima agresiju u starijoj dobi može uzrokovati i tumor koji dovodi do promjena ponašanja. Vjerojatnija mogućnost ipak su neke druge bolesti mozga pa svaka osoba koja je agresivna treba biti i pregledana, ističe primarijus Mimica. Od jednostavnijih pretraga to je CT koji će ukazati eventualne tumore koji mogu pritiskati moždanu strukturu. Ili na određenu atrofiju, pri čemu se smanjuje broj stanica koje odumiru pa to također dovodi do lošije funkcije mozga.

“To se događa kod demencije. Znamo da te osobe slabije pamte, odnosno zaboravljaju. Međutim, promjene u ponašanju su sljedeći simptom uznapredovale demencije srednjeg stupnja. Najčešće je to Alzheimerova bolest, a osobe zbog toga mogu biti i agresivne. Obitelj ih vidi promijenjenog ponašanja, kao verbalno ili fizički agresivne i nemirne. Tu je pomoć moguća kroz pravilno liječenje. Postoje metode i lijekovi koji će smiriti osobu. Općenito, treba naći uzrok agresivnog ponašanja”, navodi naš sugovornik pa nastavlja:

“Recimo, osoba s demencijom možda ne može reći da je boli zub, jedino pokazati. Nervozna je naprosto od te kronične boli. Ako se ona ukloni, i ta agresija će nestati. Kod Alzheimera, bolesnika je moguće smiriti i bez lijekova. Je li to šetnja na otvorenom s njegovateljem, u sklopu dnevnih programa i prakse koje i mi ovdje radimo, ili neka kreativna aktivnost u dnevnim centrima bolnica i domova. Važno je zaokupiti joj pažnju. Osoba kanalizira energiju, malo se umori, a time i po noći bolje spava. Jasno, ako to ne ide, ide se s kombinacijom lijekova za smirenje, raspoloženje ili nesanicu.”

Korona je posredno povećala agresiju
Pandemija korone poremetila je ukupnu društvenu dinamiku, pa tako i aktivnosti dnevnih bolnica i boravaka za oboljele od demencije. U nizu negativnih utjecaja posredno je povećala i agresiju kod starijih osoba, upozorava profesor Mimica.

Ljudi su ostali zatvoreni u četiri zida, smanjio se radijus kretanja i druženja, svega bitnog za korisno funkcioniranje. Zato i u njihovoj klinici svakodnevno propagiraju cijepljenje da bi se život opet mogao vratiti natrag. Ne samo zbog opasnosti od bolesti COVID-19, već te socijalne interakcije koja je sada narušena. Fizičku distancu i dalje treba držati, no ne i onu socijalnu koja je, napominje, itekako nužna.

Postajemo li sa zlatnim godinama i agresivniji?
To nam se pitanje usput nametnulo zbog dva nedavna, odvojena događaja. Prvi je bio ulični okršaj dviju starica u Novom Zagrebu. U javnosti je incident ostao na šturom izvješću da je 74-godišnjakinja drvenim predmetom teško ozlijedila 83-godišnjakinju. Prethodna policijska bilješka pod razlog napada spomenula je tek “ranije nesuglasice”.

Primjer drugi je osobno iskustvo gospođe, čiji je navodno pogrešno parkirani automobil bio okidač vremešnom susjedu. Situacija je inače tihog, mirnog i pristojnog 80-godišnjaka toliko izbacila iz takta da je dotičnoj sasuo “impresivan” verbalni set, od najžešćih psovki do otvorene prijetnje mogućim uništavanjem imovine ako se to bahato parkiranje ponovi. Idući dan ni traga agresiji. Iza šokantnog ispada ostao je samo uljuđeni dobrosusjedski pozdrav u prolazu.

Kako objasniti takvo ponašanje, kao agresivnu epizodu ili crte poremećaja ličnosti? Pročelnik Zavoda za psihogerijatriju bolnice Vrapče Ninoslav Mimica daje sljedeće pojašnjenje: “Postoje različiti temperamenti i crte ličnosti. Netko je flegmatik, drugi pak nervozan ili agresivan. Na različitu provokaciju ljudi će različito reagirati, jel? Znači, ako je netko bio eksplozivan u mladosti, u starosti se to neće promijeniti. Samo može biti isto ili još gore. S druge strane, ako je netko flegmatičan, taj će vjerojatno i kasnije tako reagirati. Naravno, ako ga tijekom starenja neka bolest ne usmjeri drugačije.”

Smisao i cilj nužni za smirenije i kvalitetnije starenje

U trećoj životnoj dobi, kao i u svemu u životu, treba naći smisao i cilj. Mlađim ljudima je taj cilj nekako zadan, dok u starijoj dobi to nije uvijek slučaj. “Biti roditelj, uspješan na poslu, biti bogat, putovati i slično. To su uglavnom ciljevi mladih. Kad ste stariji i odete u mirovinu, onda ti ciljevi nisu toliko definirani. Nešto je već odrađeno, a drugo je sve nepoznato. Pri tome vas nitko ne vodi. Nema učiteljice i roditelja i prepušteni ste sami sebi. Istovremeno, imate svo vrijeme svijeta. E, sad to treba znati ispuniti. Naći neki moguć i dostižan cilj, način da se kvalitetno provodi to slobodno vrijeme i planira što raditi sutra, prekosutra.”

“S druge strane su, recimo, oni umirovljenici koji kažu da ništa ne stignu jer imaju toliko obaveza. Dan im je jednostavno prekratak za sve što rade ili namjeravaju napraviti. Ti ljudi su dobro jer su pronašli svoj smisao. Onda imaju i za što živjeti, ispunjeni su i smireni. A naravno, kad je njima bolje, isto bude i njihovoj familiji. Manje je problema i trzavica, općenito više životnog zadovoljstva”, zaključuje profesor Mimica.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.