Godinama se već protiv takve prakse bune udruge za zaštitu životinja i građani, ljubitelji životinja. Prilika da se spomenuti članak izmijeni stigla je s kreiranjem novog Zakona o zaštiti životinja, no – zasad – nije iskorištena: prema trenutačnoj fazi izrade novoga zakona, nakon isteka ona dva mjeseca, životinju i dalje čeka smrt.

Iz Udruge “Prijatelji životinja” predlažu da se taj “ubilački” članak izmijeni i glasi: “Životinja iz skloništa koja se ne vrati posjedniku ostaje u skloništu do udomljenja.” Njihov prijedlog i njegovu formulaciju od riječi do riječi preuzeo je i prof. dr. sc. Davor Škrlec, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu i član EP-ove Intergrupe za dobrobit i zaštitu životinja, u pismu koje je nedavno uputio ministru poljoprivrede Tomislavu Tolušiću, prenosi Slobodna Dalmacija.

U pismu Škrlec napominje da bi velika većina građana htjela da se takva zakonska odrednica konačno ukine. On sam pokrenuo je online anketu u kojoj se više od 10.000 osoba izjasnilo protiv spomenute odredbe.

Građani u Hrvatskoj, piše Škrlec, “ne žele da njihov novac odlazi na ubijanje životinja, već na zbrinjavanje, udomljavanje i edukaciju dionika uključenih u brigu za životinje. Uvjeren sam kako bi ukidanje sporne odredbe povećalo protočnost životinja kroz skloništa i rad na prevenciji s obzirom na to da bi skloništa bila prisiljena raditi na promociji i oglašavanju, odnosno programima udomljavanja i edukacije”.

Kad, naime, nakon isteka 60 dana ne bi bilo onog letalnog rješenja koje “po kratkom postupku” oslobađa prostor za nove pse, trebalo bi se oko oslobađanja mjesta za novopridošle životinje potruditi na druge načine, koje zakon također predviđa: raditi na udomljavanju prethodno čipiranih, kastriranih, odnosno steriliziranih pasa.

I za Škrleca – kao i za “Prijatelje životinja” – najvažnije za uspješno zbrinjavanje i udomljavanje pasa jest “da skloništa budu neprofitna, čime će zaposlenici biti motivirani provoditi Zakon: oglašavanje životinja, propisana cijepljenja, kastraciju, veterinarsku njegu, edukaciju, uključivanje građana, podizanje svijesti o odgovornom postupanju prema životinjama – a ne čekati određeni broj dana kako bi ih mogli usmrtiti.

Time se postiže i smisao Zakona o zaštiti životinja, a to je štititi životinje, a ne propisima olakšati i opravdati njihovo ubijanje. Vjerujem stoga kako bismo što prije novom izmjenom Zakona morali uvesti potpunu zabranu usmrćivanja životinja u skloništima i osigurati njihovo sigurno zbrinjavanje”.

Praksa pokazuje, navodi Škrlec u svom pismu, a na istu stvar upozoravaju i aktivisti, da su u Hrvatskoj po broju udomljenih životinja najuspješnija upravo skloništa koja ne usmrćuju životinje.

Ministar Tolušić – koji je dobar dojam u javnosti ostavio angažmanom svoga ministarstva oko akcije ispitivanja kvalitete mesa, a ljubitelje životinja “kupio” podržavanjem zabrane uzgoja životinja za krzno, koja je na snazi od prvog dana ove godine – na sve je reagirao riječima kako je on protiv usmrćivanja životinja, kako u Hrvatskoj već ima šest “no kill” skloništa te kako smatra da ubijanje ne bi trebao dopustiti ni novi zakon (koji, nakon što je prošao javnu raspravu, čeka nacrt s kojim će pred Vladu, a nakon toga u Sabor). Aktivistima za zaštitu životinja to je zazvučalo kao gotova stvar.

U Hrvatskoj je registrirano 29 skloništa, među kojima ih je šest koja ne usmrćuju životinje. Zbog čega se uopće životinje ubija i zbog čega sva skloništa za napuštene životinje u Hrvatskoj nisu “no kill”?

Često su uhvaćene životinje koje završe u azilu stare, bolesne i ne može im se pomoći. Usmrćivanje životinja provodi se, među ostalim, u slučaju kad bi liječenje bilo dugotrajno, donosilo patnju uz neizvjestan ishod, ako je životinja stara i otkazuju joj životne funkcije, ako je u pitanju neizlječiva bolest, ako je životinja opasna za okolinu, ako trpi jaku i neotklonjivu bol (dapače, tada je se bez odgađanja mora dati usmrtiti) ili je razlog dobrobit životinje.

No uza sve te razloge za usmrćivanje s kojima je teško ne složiti se, u Zakonu o zaštiti životinja navodi se još i onaj prema kojemu se usmrćivanje može provesti “ako je protekao rok iz članka 57. stavka 4.”, dakle ako je prošlo 60 dana, a psa se nije udomilo ili vratilo vlasniku. Među takvim psima, međutim, puno je onih koji nisu ni bolesni, ni stari, ni opasni, ni zaraženi.

Iz Udruge “Prijatelji životinja” posebno naglašavaju da je često korišteni termin “eutanazija” problematičan jer se pri provedbi odredbe o 60 dana usmrćuju zdrave, a često i mlade životinje, pa, dakle, i nije riječ o eutanaziji, nego o usmrćivanju životinja koje je netko napustio.

Na svojim web-stranicama Udruga “Prijatelji životinja” upozorava da se životinje nakon 60 dana u skloništu ne mora ubijati – zakon daje mogućnost, a ne obvezu. Ipak, većina ih to čini. Zašto? Odgovor se, kako godinama već upozoravaju aktivisti i ljubitelji životinja, krije u – novcu.