U njegovom uredu u Zagrebu, razgovarali smo s Alenom Tahirijem koji je odlukom Vlade Republike Hrvatske 4. svibnja ove godine imenovan ravnateljem Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

Razgovarale: Maja Grubišić i Selma Pezerović, Phralipen

Alen Tahiri je čovjek koji s punim pravom može biti uzor i poticaj svim mladim ljudima jer je snažnom voljom te ulaganjem u vlastito obrazovanje postigao zavidne rezultate. Svoj je rad posvetio promicanju ljudskih prava, ne samo prava s obzirom na nacionalnu pripadnost već i svih ostalih ljudskih prava – od ravnopravnosti spolova do prava na obrazovanje.

Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, nakon čega je upisao poslijediplomski specijalistički studij “Siguronosna politika Republike Hrvatske” na istom Fakultetu te poslijediplomski doktorski studij “Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2007. godine radio je s vladinim Uredom za nacionalne manjine, najprije kao vanjski suradnik, zatim od 2012. godine kao stručni suradnik, a nakon toga kao stručni savjetnik i savjetnik u Uredu za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske.

Ponosan na svoju romsku nacionalnost intenzivno radi na poboljšanju položaja svojih sunarodnjaka. Ističe nužnost zajedništva romske zajednice, potrebu da se pomogne mladim Romima u visokoškolskom obrazovanju, važnost uključivanja Romkinja u aktivizam te provodi niz drugih aktivnosti koje su sastavni dio njegova svakodnevnog rada.

Gospodine Tahiri, dužnost ravnatelja Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina RH obnašate gotovo dva mjeseca, ali Vaš staž u ovoj vladinoj instituciji traje puno duže. Možete li s čitateljima podijeliti neka iskustva koja su obilježila Vašu profesionalnu karijeru?

Dana 4. svibnja imenovan sam ravnateljem Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, ali ja sam u ovaj ured, tada Ured za nacionalne manjine, došao početkom 2007. godine, točnije od 2. siječnja te godine radio sam kao vanjski suradnik. To je trajalo do 1. srpnja 2012. godine kada sam primljen kao vježbenik na mjesto stručnog suradnika. Zatim, radio sam kao stručni savjetnik i savjetnik, a ove godine, nakon deset godina iskustva, došao sam i do pozicije ravnatelja. Tako sam prošao različite profesionalne pozicije unutar iste institucije. Puno sam naučio od svojih nadređenih. Prije svega, od gospođe mr. Milene Klajner, mog prethodnika gospodina mr. Branka Sočanca te gospođe Bahrije Sejfić koja je najduže u ovom uredu. Određenu proceduru u napredovanju u državnoj upravi i poštivanje hijerarhije te unutarnjih pravila smatram nužnim za osobno i profesionalno sazrijevanje.

Zaista sam prošao najrazličitija iskustva, od onog početnog “stavljanja u vatru”, nakon samo pet – šest dana po dolasku u Ured, kada mi je povjerena organizacija seminara za mlade pripadnike romske nacionalne manjine. U državnoj upravi učio sam najosnovnije stvari, a s vremenom sam bio zadužen za odgovornije i organizacijski zahtjevnije zadatke. Primjerice, pripremao sam sjednice Povjerenstva za praćenje Nacionalnog programa, odgovarao na predstavke građana, rješavao Zahtjeve za jednokratnom novčanom pomoći pripadnika romske nacionalne manjine, pripremao izvještaje o Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina, razmatrao i analizirao financiranje Vijeća i predstavnika nacionalnih manjina i drugo.

Veliki dio svoga rada posvetili ste mladim pripadnicima romske nacionalne manjine. Koliko je po Vama značajan rad s tom dobnom skupinom?

Unatoč brojnim drugim odgovornostim koje imam, prava mladih i prava žena cijelo su mi vrijeme prioritet. Organizacija seminara za mlade pripadnike romske nacionalne manjine bila mi je prvi zadatak. To su tradicionalni seminari i smatram ih iznimno korisnim te bih volio da s njihovim održavanjem nastavimo i u budućnosti. Potrebno ih je modificirati i uvesti određene module. O tome sam nedavno razgovarao i s gospodinom Rui Gomesom koji je glavna osoba unutar Vijeća Europe zadužena za mlade općenito, pa tako i za pripadnike romske nacionalne manjine. Susreli smo se u Strasbourgu povodom dvadesete obljetnice Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina i Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima. Uglavnom, razgovarali smo o alokaciji mlade generacije pripadnika romske nacionalne manjine koje bismo uključili u planirane procese i treninge, a moram reći, temeljem iskustva iz prijašnjih suradnji, da su njihovi treneri i treninzi iznimno kvalitetni.

Edukacija je potrebna na više područja, prije svega na području upoznavanja s pravima i obvezama. Kao i svi građani Republike Hrvatske i Romi moraju znati koja su im prava, ali i koje su njihove obveze. Svakako je potrebno alocirati više mladih Roma i to pokušavam od samog početka svoga rada u Uredu. Oni s kojima sam radio 2007. godine, pa čak i prije toga, još od 2004, sada su već zreli ljudi. Uključivanje novih mlađih generacija većinom se svodi na jedan uži krug osoba, često rodbinski povezanih i uključenih u rad udruga, dakle nevladinog sektora s kojim pri organizaciji seminara surađujemo. Nemam ništa protiv toga, ali potrebno je da se uključe i drugi.

Mladi završavaju osnovnu i srednju školu, na što sam jako ponosan. Također, završavaju i fakultete, ali nakon toga nestaju. Vidljivi su sve dok im je potrebna romska zajednica i stipendija Republike Hrvatske, ali nakon toga više ne pridonose romskoj zajednici. Nemaju nikakavu potrebu da se uključe u rješavanje problema svoje zajednice. Primjerice, saborski zastupnik Kajtazi svake se godine iznimno trudi da se osiguraju stipendije za romske studente. Također, uložio je ogroman trud da bi se sedmero romskih studenata upisalo na Zdravstveno veleučilište u Zagrebu, a onda ih doslovce mora vući za rukav da dođu. Moja ideja još od 2007 – 2008. godine je da stipendije, koje su definitivno motivirajuće mjere, a koje proizlaze iz Nacionalne strategije (prije toga iz Nacionalnog programa), budu uvjetovane time da svaki student bude mentor barem jednom iz generacije koja će nakon njega doći. Smatram da, bez lažne skromnosti, netko teško može biti bolji mentor na Fakultetu političkih znanosti od mene koji sam to završio. Primjerice, student na drugoj godini studija može pomoći svom kolegi brucošu oko bezbroj stvari – upoznati ga gdje je referada i za što mu je potrebna, pomoći mu oko studomata, oko pripreme kolokvija i ispita, skripti i slično. Tako ćemo povećati broj uspješnih studenata, pripomoći umrežavanju romskih studenata i stvoriti temelje za obrazovanu elitu romske zajednice, a što će dati dugotrajne rezultate.

Susrećući se s Romima liječnicima, pravnicima, politolozima, ekonomistima i drugima promijenit će se percepcija Roma u svijesti većinskog stanovništva i nestat će predrasude o njima kao neobrazovanima, nekulturnima ili nečistima. Činjenica je da i sada među Romima ima dosta obrazovanih doktora znanosti na mnogim područjima, ali se ne deklariraju kao pripadnici romske nacionalne manjine.

DIPLOMA I/ILI ZNANJE

Kakav je bio Vaš studentski put?

To su bili začeci i bilo nas je dvoje, troje pionira. Imao sam sreću da sam dečko rođen u Zagrebu, odrastao na zagrebačkom asfaltu. Na Trešnjevci sam završio klasičnu osnovnu školu u kojoj sam bio u posebno formiranom razredu od dvadeset i četiri najbolja učenika s područja ove općine, a u kojem se učio latinski i grčki. Bio sam integriran u sredinu, pa čak mogu reći i asimiliran, i nisam se osjećao diskriminirano niti je itko na mene gledao s predrasudama, a s kojima se susreću moju sunarodnjaci. Tek sam se 2004. godine susreo sa širom romskom zajednicom, a moji dotadašnji kontakti s Romima bili su unutar uže i šire obitelji. Nisam odrastao u romskom naselju i to smatram velikom olakotnom okolnosti. Romska naselja su vrlo dislocirana od svih urbanih sadržaja, primjerice kina i kazališta te ostalih društveno-kulturnih sadržaja općenito. Odrastajući na Trešnjevci u Zagrebu provodio sam gotovo isto vremena doma koliko i u kazalištu za djecu i mlade “Trešnja” i u kinu “Triglav”” kasnije nazvanom “Patria”. Odrastao sam na nogometnom i košarkaškom igralištu, a trenirao sam u Domu sportova. Svi sadržaji bili su mi, da tako kažem, pri ruci. Ako uzmemo u obzir i socijalizacijski čimbenik vršnjačke skupine te svijest mojih roditelja koji su u odgoj mojeg brata, moje sestre i mene usadili potrebu za obrazovanjem kao podlogom za ostvarenje određenih rezultata i ciljeva u kasnijem životu, bilo bi pravo čudo da nisam napravio ništa u tom pogledu.

Danas je važno imati diplomu, ali ne dolazi i znanje uvijek uz nju. Popriličan broj kolega i kolegica danas ima diplomu, ali nema znanje. Ipak, diploma definitivno pruža stanovitu prednost.

Ovdje bih istaknuo još jedan problem s kojim se susreće gotovo svaki student romske nacionalnosti, a riječ je o potrebi za stipendijom u pravo vrijeme. U listopadu studenti krenu entuzijastičko u početak nove akademske godine i onda shvate da nemaju stipendiju, a isto tako nemaju ni vlastitih materijalnih sredstava za plaćanje doma, školarine i osnovnih studentskih potreba. Termin isplaćivanja stipendija krajem akademske godine, što je ove godine bilo negdje u svibnju i lipnju, onemogućava ostvarenje svrhe stipendiranja. Zastupnik Veljko Kajtazi i ja dat ćemo sve od sebe da se stipendiranje vrati u nadležnost Ministarstva znanosti i obrazovanja koje će voditi računa da se isplate vrše na vrijeme, barem do kraja kalendarske godine. U prosincu bi trebalo isplatiti barem dvije ili tri mjesečne stipendije, a nakon toga one bi trebale ići kontinuirano svaki mjesec.

Koliko Vam je odrastanje u Zagrebu pripomoglo u stjecanju znanja i napredovanju u karijeri te dolasku na poziciju na kojoj ste sada? Jesu li u većoj sredini predrasude manje?

Mnogo mi je značilo odrastati u Zagrebu. Takvo odrastanje utjecalo je na moja razmišljanja, na način komunikacije i promišljanje o vlastitoj budućnosti te sam imao kvalitetnije uvjete za život. Vrlo je teško mojim sunarodnjacima koji nemaju osnovne životne uvjete – vodu, struju ili kanalizaciju. Mnogobrojne obitelji financijski su ovisne, roditelji su manje-više korisnici zajamčene minimalne novčane naknade i jedva izdržavaju od početka do kraja mjeseca. Čak i kada netko u takvoj sredini uloži natprosječan trud da nastavi obrazovanje vrlo teško u tome ustraje. Uz sve pogodnosti koje sam imao, a koje sam maloprije spomenuo, opet mi je trebalo puno volje i ustrajnosti da dođem do ovdje gdje sam danas. To možda najbolje opisuje rečenica naših prijatelja iz židovske zajednice: “Da bi bili jednaki mi moramo dati 120%.” Bez pretjerivanja, mislim da je u slučaju Roma potrebno ulaganje od 200% da bi bili jednaki jer kada Romi savladaju i više od drugih još uvijek ih se gleda kroz prizmu predrasuda, bez poznavanja romske zajednice, njihove kulture i tradicije.

Stavovi o romskoj zajednici koje vrlo često čujem, pa čak i na međunarodnim skupovima, površni su i neprihvatljivi. Primjerice, govori se da je tradicija u romskoj zajednici da se žene udaju s četrnaest godina, ali to nije tako. Žene su najčešće prisiljene odlučiti se na udaju s četrnaest godina jer misle kako će na taj način pobjeći od teškog životnog položaja unutar mnogobrojne obitelji te si osigurati vlastitu egzistenciju. Udajom za nekog svog vršnjaka ulaze u još veće probleme koji su najčešće praćeni fizičkim ili emocionalnim zlostavljanjem, bilo da ih zlostavlja muž ili obitelj. Činjenica je da Romkinja nema djetinjstvo, a o tome nitko zapravo ne razmišlja. Ne poštuju se prava žena niti prava djece. Određen broj mojih sunarodnjaka oko toga se sa mnom ne slaže, ali mislim da su u krivu jer svima mora postati jasno da žena nije objekt. Svrstavanje ovakvog ponašanja pod tradiciju je zapravo okretanje glave od problema.

I JA SAM ROM!

Romi u Republici Hrvatskoj autohtona su nacionalna manjina. Primjećujete li promjene u odnosu većinske zajednice prema njima u prošlosti i danas, te ako je došlo do promjene, što joj je najviše doprinijelo?

Pomaci su vidljivi na svim područjima, posebno unazad petnaest godina. Primjerice, na području obrazovanja, zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite te na nekim drugim područjima, kao i u rješavanju statusnih pitanja. To je svakako rezultat aktualne politike ove vlade, ali i bivših vlada Republike Hrvatske, prema romskoj nacionalnoj manjini, kao i rezultat velikog angažmana romske zajednice koja je involvirana u različite procese. Pripadnici romske zajednice mogu upoznati širu javnost s tim procesima putem javnih, lokalnih ili nacionalnih medija. Poboljšanju odnosa s romskom zajednicom i povećanju razumijevanja svakako doprinose i manjinski zastupnici, među njima gospodin Memedi i gospodin Kajtazi. Od 2011. godine Veljko Kajtazi vrlo je aktivan u Hrvatskom saboru i često prisutan u javnim medijima povodom brojnih događanja koje organizira Vlada Republike Hrvatske ili koje organiziraju udruge, dakle nevladin sektor. Primjerice, takva su događanja organizirana povodom obilježavanja romskih nacionalnih praznika u Hrvatskoj – Svjetskog dana Roma, Svjetskog dana romskog jezika i Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu.

Na nedavnoj promociji časopisa Phralipen istaknuo sam kako je ovakav časopis također veliki napredak u novinarskom smislu jer informira o događanjima u romskoj zajednici. Mediji imaju ključnu ulogu u suzbijanju predrasuda prema Romima. Svojedobno sam imao ideju, od koje još uvijek nisam odustao, da bi romska zajednica trebala snimiti spot kojim bi izašla u javnost, a koji bi se prikazivao na nacionalnoj televiziji i na komercijalnim televizijama. U njemu bi sudjelovali u Hrvatskoj i u svijetu poznati romski sportaši, glazbenici, glumci, liječnici, fizijatri i drugi za koje javnost ne zna da su romske nacionalnosti. Sada ne želim iznositi njihova imena, ali vjerujem da bi mnogi od njih s ponosom istaknuli da su Romi i da bi se rado obratili svojim sunarodnjacima rečenicom: “I ja sam Rom!”

U Hrvatskoj je u tijeku provedba Nacionalne strategije za Rome 2013-2020. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u provedbi Strategije, te koliko je u tom smislu, ali i u širem smislu sveukupnih promjena u društvenom položaju Roma, bitna suradnja i doprinos romskih udruga i institucija?

Nacionalna strategija strateški je dokument koji smo izradili 2012. godine. Evaluacija te Strategije uslijedila je 2015. godine, a sada imamo i projekt unutar programa IPA 2012 komponenta III kojim se prikupljaju bazni podaci. To što nismo imali polazne podatke cijelo nam je vrijeme predstavljalo problem. Primjerice, nismo znali jesmo li u osnovnu školu upisali 100% učenika ili 15%. Nismo imali polazni broj od kojeg ćemo mjeriti. Sad kada imamo bazne podatke izradit ćemo novu Nacionalnu strategiju jer sadašnja traje još godinu i pol pa revizija iste nema smisla. Rješavanje problematike romske nacionalne manjine nastavit ćemo prema dogovoru s nositeljima mjera, a prema Akcijskom planu koji je trenutno u javnoj raspravi.

Nacionalna strategija pripomogla u rješavanju položaja Roma u razdoblju od donošenja Nacionalnog programa do danas, a to je vidljivo i u izvješćima s podacima o kontinuiranom godišnjem porastu broja učenika u osnovnim i srednjim školama, o povećanom broju riješenih statusnih pitanja, o konstantnom broju studenata, o kulturnoj autonomiji i drugom. Prema povratnim informacijama naša je Nacionalna strategija jedna od najboljih unutar Europske unije.

Koje osobine svoga romskog naroda najviše cijenite i na koje ste ponosni te što biste istaknuli kao najveći doprinos romske kulture i tradicije u ostvarenju kvalitetne multikulturalne sredine u Hrvatskoj?

Najponosniji sam na romsku upornost i snalažljivost. Obilazak romskih naselja emocionalno me potrese, posebno kada vidim dječicu koja nemaju osnovne životne uvjete, ali svejedno ne skidaju osmijeh s lica. Taj me prizor razveseli i rastuži u isto vrijeme. Tamo su izložena raznim bolestima i trčkaraju onako bosa, a gledaju otvoreno velikim očima. U takvim trenucima zahvalim se Bogu odnosno dragom Allahu što moja obitelj i ja imamo kvalitetne životne uvjete, pa ipak se ponekad zabrinem za budućnost svoga sina i pitam se hoću li mu i u daljenjem razvoju i napretku moći osigurati takve uvjete. Roditelji spomenute dječice svakodnevno ulažu izniman napor da ih postave na noge. Uporni su, strpljivi i veseli unatoč cijeloj situaciji. Osjeti se njihova ljubav prema djeci i velika briga, a djeca im uzvraćaju poštovanjem. Uvijek sam presretan kada im na bilo koji način mogu pomoći. Ono što bih još volio istaknuo jest intuicija koja je kod Roma jako naglašena. Možda nam je zapisana u genetskom kodu ili možda tako snažno predosjećamo zbog zlostavljanja kojima smo bili izloženi stoljećima.

(SU)ŽIVOT

Može li upravo jaka intuicija biti jedan od uzroka nepovjerenja prema društvu?

Možda. U svakom slučaju, u prošlosti društvo nije bilo dobronamjerno prema romskoj zajednici. U ne tako davnoj povijesti zločini počinjeni nad Romima za vrijeme NDH, kada je njemački nacistički režim preslikan u Hrvatskoj, bili su iznimno okrutni.

U Međimurskoj županiji imamo izražen animozitet većinske i romske zajednice. Ta većinska zajednica generalizira sve Rome na osnovu neprihvatljivog ponašanja pojedinaca koji rade probleme. Takve pojedince treba izdvojiti i institucije moraju raditi svoj posao jer ista pravila vrijede za sve građane Hrvatske.

Ipak, želim istaknuti da postoje i brojni pozitivni primjeri kada se većinsko stanovništvo zauzelo za svoje romske susjede. Popriličan broj takvih slučajeva vidljiv je i u arhivskoj dokumentaciji koju sam u okviru jednog istraživanja pregledavao zajedno s kolegom Danijelom Vojakom i kolegicom Bibijanom Papo. Primjerice, tamo sam pronašao zabilježen slučaj kada se susjed koji je pripadnik većinskog naroda suprotstavio ustaškoj vlasti i stao u obranu svojim romskih sunarodnjaka govoreći da ih ne diraju jer su oni časni i dobri ljudi.

Veoma mali broj ljudi zna da su Romi zaslužni za tamburicu u hrvatskoj glazbi. Štitarski Romi bili su prvi i, mogu reći, preteća Zlatnih dukata. O tome govori i dokumentarni film Štitarski Romi kolege Šime Dominkoviča u kojem sam bio suradnik. Promocija filma u organizaciji Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina te u suradnji s Vijećem Europe i Human Rights Film Festivalom bila je 10. prosinca 2015. godine u kinu Europa povodom Međunarodnog dana ljudskih prava. Film je prikazivan i na Hrvatskoj radioteleviziji. U njemu se govori o zaslugama romskih glazbenika koji su u Štitaru utjecali na tamburašku glazbu. Nadalje, u filmu govore ljudi koji se sjećaju svojim sumještana Roma kao dobrih i vrijednih ljudi te kao vrsnih glazbenika. Prikazana je i sudbina tih Roma koji su u Štitaru živjeli oko sto pedeset godina, a nad kojima su počinjeni stravični zločini za vrijeme Drugog svjetskog rata. Vjerujem da neki ljudi ne bi imali tako ekstremno desničarske stavove kada bi shvatili da slušaju tamburicu koju su osmislili Romi.

Ono što je primjetno je to da smo krajem 1930-ih imali suživot u punom smislu te riječi, primjerice u Međimurju smo imali integrirane razrede, a to je ono čemu težimo sada u 21. stoljeću.

Želite li za kraj intervjua nešto poručiti čitateljima ili možda reći nešto o sebi što je manje poznato, a što je bilo prije nego što ste krenuli s radom u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina?

Želio bih reći, a da me se krivo ne shvati, kako se sve može kad se hoće. Potrebno je samo puno, puno truda i biti “bez krila”. Pri tome mislim da se ne smije nikada zaboraviti bit koja je u nama. Ne smije se zaboraviti da se vrijednost čovjeka mjeri prema njegovoj ljudskosti, a ne prema funkciji.

Rodio sam se u Zagrebu i odrastao u centru grada. Završio sam klasičnu osnovnu školu na Trešnjevci te upisao srednju ekonomsku školu koju sam napustio tijekom druge godine školovanja. Bila je to faza puberteta, iznimno teška za moje roditelje, kada sam zbog ljubavi ostavio sport i napustio školu jer sam mislio da je jedino bitno ono što mi govori srce. Neko vrijeme sam bio u privatnom obiteljskom poslu, a moji su vršnjaci za to vrijeme završavali srednje škole i upisivali fakultete. Kad sam s njima razgovarao uvijek su se čudili zbog moje odluke da napustim školu, što me potaknulo na razmišljanje pa sam tako jedno jutro odlučio završiti školu. Na Pučkom otvorenom učilištu završio sam ekonomsku školu, zatim sam završio i školu za vozača motornog vozila jer sam htio raditi u Hitnoj službi te sam završio školu za upravnog referenta. Onda sam se, sjećam se toga kao da je bilo jučer, probudio jednog svibanjskog dana 2004. godine i odlučio da ću studirati na Fakultetu političkih znanosti. Tada nisam ni znao postoji li takav fakultet u Zagrebu jer sam čuo samo za Fakultet političkih nauka u Beogradu. Informirao sam se i tako u dvadeset i sedmoj godini otišao na Fakultet. Uzeo sam prijavnicu i položio prijemni te upisao izvanredni studij kako sam i želio. Mislio sam: “E, moj Alene, kako ćeš ti sada s tim mladim studentima, što ti je došlo?” Ipak, kolegice i kolege odlično su me prihvatili. U odnosu na njih bio sam zreliji što mi je omogućilo da jasno vidim svoj cilj. U to vrijeme sam se susreo s gospođom Milenom Klajner, tadašnjom predstavnicom Ureda za nacionalne manjine, profesorom Sinišom Tatalovićem i profesoricom Smiljanom Leinert-Novosel, tadašnjom dekanicom Fakulteta, a koji su započinjali raditi s romskom zajednicom te me odmah primijetili. Oni su utjecali na to da od izvanrednog studenta postanem redovan, što se pokazalo kao dobra odluka. Uskoro sam počeo živjeti s današnjom suprugom. Oboje smo radili po dva posla kako bismo osigurali financijsku neovisnost – vlastitim sredstvima platili svoje vjenčanje, kupili auto i stan, naravno na kredit jer smo željeli stvoriti dom za svoju djecu, eto za sina koji nam je došao. Ustajao sam prije pet sati ujutro i sa suprugom čistio kafić na Gornjem gradu, a nakon toga sam oblačio odijelo i u 8.30 dolazio raditi u Ured za nacionalne manjine. Kada sam tamo u 12.30 završio s radom, jurio sam u Medical Intertrade d.o.o., tvrtku za velprodaju farmaceutskih proizvoda, gdje sam radio do 12 sati u noći. Između svega, jurio sam i na kolegije na Fakultetu na koje je dolazak bio obavezan, i tako dan za danom. Fakultet sam završio 2010. godine, a zatim, u ekspresnom roku, i poslijediplomski studij kod profesora Cvrtile i Tatalovića. Godine 2013. upisao sam doktorski studij na kojem sam sve uspio riješiti i obraniti sinopsis, a sada bih trebao pristupiti doktorskoj disertaciji. Ne znam kako ću to stići uz sav posao koji imam, a u međuvremenu mi je došao i junior te želim provesti vrijeme s njim i obitelji. Mislim da ću morati podvući crtu.

Počašćen sam ovim imenovanjem, a do kojeg je došlo zbog povjerenja koje Hrvatska vlada i premijer Plenković imaju u mene. To je povjernje zadobiveno na temelju mojih kompetencijama. Pružena mi je prilika da se profesionalno još više dokažem, ali ja sam i dalje ostao onaj Alen Tahiri koji se na parkiralištu presvlačio iz odijela u radnu odjeću, koji je trčao na Fakultet i čitav tjedan radio, minimalno spavajući, kako bi imao slobodan vikend za svoju obitelj. Gledajući kroz prizmu takvog čovjeka mogu reći da su snovi tu da se ostvare, uz pomoć dragog Allaha, uz vlastiti trud i jasan cilj, uz potporu obitelji i uz podršku šire društvene zajednice.