Puno ružnih detalja, puno situacija koje su neopisivo teške i brutalne, ne mogu i ne želim podijeliti ni s kim. Kazna za dr. Mirjanu Vulin je pravedna, ali nedovoljno visoka, kazala je Ana Dragičević za Novi list nakon presude.

Autor: Robert Frank

Punih osam godina čekala sam ovaj trenutak – kazala nam je jučer Ana Dragičević, najpoznatija pacijentica Psihijatrijske bolnice Lopača, nakon izricanja presude dr. Mirjani Vulin.

– Presudom protiv dr. Mirjane Vulin sam zadovoljna. Kao direktna žrtva njenih metoda i načina liječenja, mislim da je presuda koja podrazumijeva služenje zatvorske kazne pravedna. No, istodobno smatram da je nedovoljno visoka, ali bolje i to nego da se izvukla – ističe Ana Dragičević.

Njena priča je šokantna, potresna, o njenom životu snimljeno je nekoliko televizijskih dokumentaraca koji su pobrali nagrade na međunarodnim festivalima.

Danas 30-godišnjakinja, još uvijek pati od stresa i trauma proživljenih u Lopači, psihijatrijskoj bolnici koja je zadnjih godina, srećom, po svemu uzorna zdravstvena institucija, ali koja je prije 13 godina bila tamnica za osobe poput Ane Dragičević.

U stalnom strahu

– U Lopači mi je upropašten najljepši dio mladosti, od 16. do 21. godine. Puno je toga čega se sjećam, još više situacija koje želim zauvijek zaboraviti. Najviše bih voljela da mi netko izbriše memoriju koja se odnosi na torturu kojoj sam u Lopači bila izložena.

Provodila sam vrijeme u izolaciji, smeštena zajedno s teško bolesnim, shizofrenim osobama koje su često bile agresivne, neprimjereno bi se ponašale…

Bolje da ne opisujem detaljno što se događalo, ali mogu reći da sam stalno strahovala da me neki, uglavnom stariji pacijenti s teškim dijagnozama duševnih bolesti, po noći, dok sam bila zavezana za krevet, ne ozlijede.

Nažalost, od odgovornih u Lopači dobivala sam za kaznu, naravno neosnovanu, razne injekcije, fiksirali su me za krevet, prekomjerno davali nepotrebne, jake tablete, stavljali me u »luđačku košulju«, takozvanu stezulju, prisiljavali na nošenje pelena… Puno toga, puno ružnih detalja, puno situacija koje su neopisivo teške i brutalne, ne mogu i ne želim podijeliti ni s kim. One ostaju u meni, duboko pohranjene – kaže Ana Dragičević.

Podsjeća da za njenu prisilnu hospitalizaciju, posebno kad je postala punoljetna, nije bilo zakonskih elemenata. Prisilna hospitalizacija, naime, provodi se nad osobama koje su opasne po sebe ili živote drugih ljudi. Ana Dragičević nikada i ni za koga nije bila opasna.

U Lopači je završila nes(p)retnim spletom niza okolnosti od kojih doslovno nijedna nije bila ni najmanje dovoljan razlog za njenu petogodišnju hospitalizaciju, što je u konačnici i utvrđeno jučerašnjom presudom.

Pogreške liječnice

Dr. Radimir Rakun, nasljednik tadašnje ravnateljice Psihijatrijske bolnice Lopača, jučer nepravomoćno na deset mjeseci osuđene dr. Mirjane Vulin, još 2008. godine je potvrdio, čim je stupio na dužnost, da se kod prijema Ane Dragičević radilo o proceduralnim pogreškama liječnice dr. Mirjane Vulin, odgovorne za njeno liječenje. Uglavnom, Dragičević su u Lopači među ostalim i tretirali kao ovisnicu o heroinu, no na kraju su u toj ustanovi sami sebe demantirali.

Jednim su dokumentom ipak ispravili pogrešku, priznajući da se kod njenog i prvog i drugog liječenja nisu razvile apstinencijske smetnje pa se ne može govoriti o ovisnosti o opijatima. Uz to, Dragičević je dala i iskaz u kojem je tvrdila da se u Lopači terapijski tretirala njena seksualna orijentacija! Štoviše, iz Lopače su i pismeno potvrdili da se može steći dojam da se ponekad njena seksualna orijentacija razmatrala u tom smislu.

U konačnici, u tom dokumentu se zaključilo kako se apsolutno neprihvatljivim smatra seksualnu orijentaciju terapijski razmatrati jer se ne radi ni o bolesti, ni o poremećaju, već o slobodnoj volji i izboru pojedinca.

– Čekam s nestrpljenjem da se pravda realizira kroz služenje zatvorske kazne dr. Vulin. Ipak, htjela bih reći da je u Lopači u to vrijeme uz niz pogrešnih, za mene sudbinski katastrofalnih ljudi i poteza, bilo i prekrasnih ljudi koji su me doslovno izvukli iz tog pakla, pomažući mi, i vjerojatno puno toga riskirajući.

Ako postoji doktor i čovjek kojeg bi svaki pacijent u svakoj bolnici i sa svakom dijagnozom želio imati uz sebe, onda je to dr. Dragan Lovrović. On je takav doktor i prije svega izuzetan čovjek.

Zahvaljujem i nekim sestrama i tehničarima koji su nam tajno pomagali, nisu provodili sulude kazne, a također su pokazali i ljudskost i empatiju za mnoge od nas koji smo se našli u Lopači, često ni krivi ni dužni – kaže Ana Dragičević.

Izolacije i vezivanja

U vrijeme kad je Ana Dragičević bila smještena u Lopači, u tu ustanovu smješten je i veći broj djece koja su, što zvuči nevjerojatno, bez obzira imala 11 ili 13 godina, boravila u zajedničkim prostorima s najtežim psihičkim bolesnicima.

Razlozi zbog kojih su djeca boravila u Lopači najčešće su se svodili na navodno problematično ponašanje, prekomjernu konzumaciju alokohola ili droge, neprilagođenost društvenim normama.

No, ni jedan od tih razloga nije dovoljan za proživljavanje onoga što su neki od njih prošli – izolacije i vezivanja trakama za krevete u zajedničkoj sobi sa starim shizofrenim osobama koje se slobodno kreću oko njih…

Preuzeto sa portala: Novi list