“Gluma je moja ljubav, stil života, utkana u životno partnerstvo, opredjeljenje, užitak, snaga vodilja koje se još uvijek ne želim odreći”, rekla nam je Anita Matković. Ova diplomirana ekonomistica se zbog pogoršanja oštećenja vida morala umiroviti s 33 godine, no nakon prvotnog šoka zbog svoje dijagnoze odlučila se aktivirati u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek te u Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život. Osnovala je i Kazališnu udrugu MIST koja je, između ostalih, okupila i studente s invaliditetom, navodi se na stranici Generacija.hr.

Anita danas živi ispunjen život na periferiji u zagrebačkom Markuševcu, a najranije djetinjstvo provela je između Zeline, Bjelovara i ličkog krša u blizini Plitvičkih jezera. Ponosna je baka dva unuka, a uskoro i trećeg te majka dvoje djece. Ljubav prema glumi, koju je, kaže, osjećala odmalena vodi ju i danas, a njezin dramski rad poslužio joj je poput svojevrsne rehabilitacije. Cilj joj je, ističe, kroz kazališne predstave te dramsko pedagoški rad s mladima poticati vidljivost osoba s invaliditetom u društvu. Pored niza relevantnih uloga i ostvarenja, priznat joj je status glumice, članica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika, Hrvatskog centra dramskog odgoja, ali i Hrvatskog saveza slijepih.

U intervjuu za Generaciju otkrila nam je s kojim s teškoćama susreće kao osoba oštećena vida, kako joj pomažu kazalište i gluma, što je potrebno da bi došlo do potpune inkluzije te što bi poručila vladajućima, a što slijepima i slabovidnima.

Kada i kako ste počeli raditi s osobama oštećena vida u COO Vinko Bek?

U struci sam radila do 1991. kada sam umirovljena zbog zdravstvenih problema, pogoršanja oštećenja vida, izazvanih visokom dioptrijom i krvarenjima na makuli oka, odnosno gubitka centralnog vida. Kako se nisam mirila sa situacijom da se umirovim, tražila sam mogućnost dodatnog zapošljavanja i aktiviranja. U Centru Vinko Bek, u kojem sam provela period od 1991. do 2022. godine, primili su me na poslove profesora ekonomske struke na pola radnog vremena. Kao profesor ekonomike, politike i gospodarstva predavala sam dvije do tri godine. Istovremeno sam provodila dramsko pedagoške radionice u Centru i dodatno pohađala edukacije u području dramske pedagogije. Koji mjesec ranije sam se uključila u rad Dramskog studija slijepih i slabovidnih Novi život. Tako da moj doticaj s osobama oštećena vida intenzivnije datira od tog doba kada sam se i sama suočila s problemima gubitka vida i našla u nezavidnoj situaciji.

Nakon ekonomskih predmeta, u Centru isključivo vodim dramske grupe u srednjoj i osnovnoj školi kao vanjski suradnik. Grupe su sudjelovale na smotri LIDRANO od 1992. do 2020. i ostvarile niz sudjelovanja ne samo na općinskoj, već i na županijskoj i državnoj razini. Kako sam i sama osoba oštećena vida, možda je to intuitivno utjecalo na opušteni odnos s mojim učenicima, prihvaćanje invaliditeta kao situaciju s kojom se svaki pojedinac nosi na najbolji mogući način. Ne podilazim svojim učenicima, niti im gledam kroz prste, već ih potičem da daju maksimum ostvarujući svoje kreativne potencijale. Ujedno u formiranju glumačkog ansambla DSSS Novi život učenici COO Vinko Bek su bazen iz kojeg su potekli većinom glumci studija.

Kako ste se nosili s gubitkom vida u počecima? S kojim se svakodnevnim poteškoćama susrećete?

Svaka osoba koja se susretne s potpunim ili velikim djelom gubitka vida mora odžalovati taj gubitak vida i prihvatiti ga. Uključivanje u rehabilitacijske programe je važno. Dramski studio Novi život je u neku ruku rehabilitacijski program koji mi je pomogao u tom procesu i stvorio mogućnost da sagledam neke nove perspektive vlastite budućnosti. Svaka slabovidna osoba vidi na svoj način, spektar oštećenja slabovidnih osoba je šarolik i širok. Da pojasnim, dok jedni ne vide danju, drugi noću, treći imaju točkast vid…Kod mene je dioptrija preko 20 izazvala krvarenja na pozadini oka (makuli) i vid je postepeno sve više slabio i postao točkast, uz potpuni gubitak centralnog vida na jednom oku. U početku vas ta situacija baci u depresiju, užasnuti ste, tražite pomoć svugdje, hvatate se za slamke spasa za koje čujete. Tako sam i ja prošla i Rim i Debrecin i Moskvu i Beograd i Ljubljanu. Sreća što nisam imala dovoljno sredstava da postanem pokusni kunić raznim eksperimentalnim terapijama. Smatram da me je lasersko omeđivanje oka u Moskvi te operacija mrene u Ljubljani spasila od potpunog gubitka vida. Naime, u vrijeme kad sam to napravila, takvi zahvati su u nas bili u povoju. Naravno, oni nisu mogli vratiti vid u prijašnje stanje, niti oko sačuvati od daljnjih degeneracija.

Smatram da svaki ozbiljan pacijent treba imati odličnog oftalmologa koji će ga voditi i da naš zdravstveni i socijalni sustav treba daleko više voditi brigu o prevenciji i edukaciji kako pacijenata, tako i najbliže okoline. Moj vid je imao periode od potpunog gubitka, smanjivanja, ali i poboljšanja, tako da ponekad vidite slabije, ponekad bolje. Prepoznavati lica već sam odavno odustala, u nekom zakutku vidite dobro i čisto, a sljedeći dan izgubite tu točku, crni tisak normalne veličine uspijevam čitati povećalima kojih imam na svakom koraku, uz jaka svjetla. Krećem se uz maksimalnu pažnju. Tramvaje prepoznajete po tipu i duljini naziva smjera prema kojem putujete. Kontrast u svim životnim područjima je neophodan. Poruke pišete govorom, uvećan tisak je nužnost. Čaše se ne ostavljaju u sudoperu s ostalim posuđem, perilica suđa je nešto što se mora imati i slično.

Cjelokupan intervju pročitajte na stranici Generacija.hr.

Intervju objavljen u okviru projekta ”Jednake mogućnosti” koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK.