U povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, koji se obilježava 3. prosinca, Andrija Tunjić razgovarao je s Ankom Slonjšak, pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom Republike Hrvatske. Intervju je objavljen u Inkluziji, podlistu Vijenca, a u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca” koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Međunarodni dan osoba s invaliditetom, koji se obilježava 3. prosinca, ustanovljen je 1992, no naša sugovornica, pravobraniteljica osoba s invaliditetom Republike Hrvatske Anka Slonjšak, drži da je puno značajniji dokument Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.

Zašto je važna Konvencija?
Konvencija je unijela zaokret u poimanju invaliditeta i pristupu prema osobama s invaliditetom u odnosu na stariji, karitativni model, prema kojem su osobe s invaliditetom bile štićene putem medicinskog modela u kojem su tretirane isključivo kao pacijenti koji se žele izliječiti i rehabilitirati. Od tada socijalni model i model ljudskih prava govori da su prava i potrebe osoba s invaliditetom ljudska prava i da ih invaliditet ne ograničava, već da društvo ima obvezu ukloniti prepreke koje nečiju zdravstvenu teškoću pretvaraju u nemogućnost sudjelovanja u aktivnostima zajednice.

Kakav je odnos svijeta prema problemima osoba s invaliditetom?
Odnos se stalno mijenja. Jedan od dokaza je i jezik koji se koristi kada se govori o toj grupaciji građana, koji u prvi plan stavlja osobu i njezino ljudsko dostojanstvo, dok je invaliditet dio ljudske različitosti, a ne nešto što osobu obezvrjeđuje ili je obilježava. Nije njezin identitet kako su to sugerirali stari nazivi. Danas se prihvaća da je osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju mjesto među zdravim ljudima.

Na koji se način provode mjere koje rješavaju položaj osoba s invaliditetom svijeta?
Velik broj država pristupio je Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom i time se obvezao da će svoje zakonodavstvo uskladiti s tim dokumentom i tako ukloniti prepreke i osigurati razumnu prilagodbu koja će omogućiti da osobe s invaliditetom ostvare pravo na obrazovanje, rad, zaštitu od nasilja i zlostavljanja, socijalnu zaštitu, pristup zdravstvenim uslugama, rehabilitaciji, poslovnu sposobnost i pravo na neovisan život u zajednici uz osiguranu podršku itd. No, bez obzira na to što bi svi zakoni neke države trebali biti usklađeni s Konvencijom, osobe s invaliditetom se putem svojih predstavnika, okupljenih u udrugama osoba s invaliditetom, i dalje bore da se ona oživotvori. Podršku u tome pruža im i UN-ov Odbor za prava osoba s invaliditetom, koji od svih potpisnica Konvencije traži da svake četiri godine podnose izvještaj o njezinoj provedbi, a i Europska komisija pozorno prati troše li se sredstva iz europskih fondova u skladu s načelima Konvencije.

Posebno zabrinjava kada su mediji neosviješteni te, često u najboljoj namjeri, pripomažu predrasudama
A kakav je odnos građana svijeta prema osobama s invaliditetom?
Najveći pomak treba uložiti u mijenjanje svijesti svih građana, ali i stručnjaka koji rade s osobama s invaliditetom, da ih se prihvati kao nositelje prava i da se osvijeste brojne predrasude, kao što je, primjerice, ona da se osobe s invaliditetom ne mogu obrazovati, da ne mogu raditi ili da trebaju živjeti u posebnim ustanovama odvojene od ostatka društva. Osobe s invaliditetom često ističu da ih više od svih nepravdi i prepreka, na koje svakodnevno nailaze, pogađa neprihvaćanje. Zato je inkluzivno obrazovanje toliko važno.

Kako se implementiraju zakoni koji rješavaju probleme osoba s invaliditetom?
Za hrvatske se zakone vrlo često kaže da su dobri, ali da je njihova provedba loša. Međutim, moglo bi se reći i da zakoni nisu dobri ako izostaje njihova primjena u praksi. Primjerice, pravilnici koji reguliraju pristupačnost vrlo su jasni i detaljni, ali se još uvijek grade građevine u koje osobe s invaliditetom ne mogu ući ili se njima ne mogu kretati. Slično je i s pravom prednosti pri zapošljavanju – u praksi mnoge osobe s invaliditetom, koje ispunjavaju uvjete natječaja, ne dobivaju posao. Potrebno je učinkovito praćenje provedbe i sankcioniranje prekršitelja.

Jesu li problemi mobilnosti i pristupačnosti najveći problemi osoba s invaliditetom?
Oni koji misle da je invaliditet isključivo pitanje mobilnosti i pristupačnosti – griješe. Invaliditet nije isključivo nemogućnost hodanja, odnosno kretanja. Konvencija definira osobe s invaliditetom kao osobe koje imaju dugotrajna, različita – tjelesna, mentalna, intelektualna, senzorička – oštećenja i zbog takvih oštećenja nailaze na prepreke u svojoj okolini zbog kojih su spriječene, odnosno onemogućene u punom smislu i na ravnopravnoj razini sudjelovati u društvu. Primjerice, osobe s intelektualnim teškoćama trebaju prilagođeno obrazovanje, dostupnost zapošljavanja na jednostavnijim poslovima unutar složenih radnih procesa itd. Osobama sa senzoričkim oštećenjima potrebna je razumna prilagodba na radnom mjestu te dostupnosti raznih usluga i dobara… Invaliditet obuhvaća toliko prepreka koliko je i različitih oštećenja.

Što je najvažnije riješiti?
Prvo i najvažnije jest ukloniti prepreke u stavovima, u glavama.

Koliko u tome uspijevate?
U tome smo do sada manje ili više uspješni. Najmanje smo učinili za one koji ne mogu sami živjeti. Nemamo razvijenu uslugu osobnog asistenta koja je zakonski utemeljena, nemamo razvijene oblike osobne podrške osobama s intelektualnim i mentalnim teškoćama, još uvijek nemamo zakonom definirano opredjeljenje za skrb o osobama s invaliditetom izvan institucije…

Život u instituciji nije život jer život nije samo hrana i stanovanje
Koje je skupine osoba s invaliditetom najteže uključiti u normalni društveni život?
Osobama s mentalnim i intelektualnim teškoćama treba najviše podrške u donošenju odluka, a s obzirom na to da takve usluge nismo razvili, svjedočimo tisućama osoba koje žive u institucijama. Život u instituciji nije život jer život nije samo hrana i stanovanje. U institucionalnim uvjetima takva se osoba teško može ostvariti, ona gubi svoje dostojanstvo i slobodu izbora. Jer nemaju drugu mogućnost, najveće su žrtve diskriminacije i nedostignutih standarda na koje nam ukazuje Konvencija.

Prema dostupnim podacima za rješavanje problema osoba s invaliditetom troši se više od milijarde kuna godišnje. Na što sve?

Troši se na programe i promjene u odnosu na osobe s invaliditetom. Mijenjali smo zakonodavstvo u području inkluzivnog obrazovanja, zatim provodili različite projekte i programe namijenjene osobama s invaliditetom – pomoć u kući, status roditelja njegovatelja itd. Ulaganje u rehabilitacijske programe nije trošak jer rana intervencija i rehabilitacija smanjuje invaliditet, smanjuju skupu podršku i omogućava tim osobama da budu na korist sebi i društvu. To je ulaganje u inkluzivno društvo u kojem pridonose svi prema svojim mogućnostima.

Koliko u Hrvatskoj ima osoba s invaliditetom koje nisu uključene u neki oblik društvenog života?

Teško je točno odgovoriti koliko ih je. Prema spoznajama, desetak tisuća osoba s invaliditetom, starijih od 18 godina, živi u institucijama, nekoliko tisuća osoba smješteno je u udomiteljskim obiteljima, nekoliko tisuća osoba imaju roditelje njegovatelje… Nekoliko tisuća osoba s invaliditetom zbog svojih oštećenja zdravlja trebaju isključivo zdravstvenu njegu i skrb. Osobe starije životne dobi i teško narušenog zdravlja također trebaju tu njegu i skrb…

Kako se poslodavci odnose prema osobama s invaliditetom?

Prava osoba s invaliditetom u radnom odnosu uređena su općim propisom o radu i nekim posebnim propisima kojima se dodatno uređuju i štite njihova prava. Poslodavci su dužni pridržavati se svih tih propisa, uključujući i međunarodne ugovore koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom RH. Konvencija jasno pokazuje smjer u kojem se zakonodavni okvir mora mijenjati kako bi osobe s invaliditetom bile ravnopravno zastupljene na tržištu rada i kako bi njihov radni potencijal bio u potpunosti prepoznat, a njihova prava poštivana i zaštićena. Zato je od iznimne važnosti osvijestiti društvo u cjelini da traženje prava osoba s invaliditetom nije hir i stjecanje povlaštenog statusa, već temeljno pravo koje im omogućuje rad na ravnopravnoj osnovi s drugima. Pritužbe ukazuju na to da su osobe s invaliditetom često diskriminirane u postupcima zapošljavanja i na radnom mjestu.

Koliko vam u radu pomažu ili odmažu mediji i odgojne ustanove?

Uloga medija i obrazovnog sustava, kao glavnih kreatora javne svijesti i mišljenja, izrazito je važna. Zbog toga posebno zabrinjava kada se pokaže da su mediji neosviješteni i da, često u najboljoj namjeri, pripomažu predrasudama. Zato organiziramo radionice za predstavnike medija i reagiramo priopćenjima kada god uporaba neodgovarajućeg termina signalizira da se radi o neosviještenosti i predrasudama.

U čemu se osobe s invaliditetom najbolje ostvaruju kao osobe korisne sebi i zajednici?

Njihovi se interesi razlikuju kao i interesi svih drugih osoba, a zajedničko im je da svi nailaze na prepreke u društvu. Osobe s invaliditetom su kao i svi drugi! To je možda najvažnija poruka vašim čitateljima u povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. Želim da se otvore prema drukčijima od sebe i uvide da su oni koji zovemo osobama s invaliditetom u svojim osnovnim potrebama baš poput svih ostalih ljudi. Svima nam je jako bitno prihvaćanje.

Napredak svijesti

Osobe s invaliditetom ne treba štititi, već im treba osigurati jednake mogućnosti. Zbog toga je i jedan od ranijih UN-ovih dokumenata koji se odnosio na prava osoba s invaliditetom iz 1993. bio naslovljen – Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom. UN je još 1971. donio Deklaraciju o pravima mentalno retardiranih osoba, što se danas smatra stigmatizirajućim nazivom, a 1975. donesena je Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom, da bi od 1983. do 1992. bilo proglašeno Desetljeće osoba s invaliditetom. 

………………………………………………………………..

Tekst je objavljen u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri su Udruga Pragma i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu.

Ukupna vrijednost projekta je 1.393.707,02 kuna.

Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjednika Vijenac pod naslovom Inkluzija, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta.