U uvodnom dijelu rasprave o Izvješću o radu podnesenom Hrvatskom saboru između ostalog naveli ste sljedeće: U 2017. godini obratilo nam se 1827 građana, što je za 31 posto više u odnosu na 2016. godinu. Iako se većina od 511 850 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju nije obratila pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, a teške povrede prava vide se svakodnevno možemo se samo zapitati koliko bi tek prikazano stanje bilo teže kad bi više osoba s invaliditetom bilo upoznato sa svojim pravima i imalo potrebnu podršku da se pritužuju na njihovu povredu. Istaknuli ste: “Oni koji su najugroženiji nisu ni u poziciji da nam se obrate.” Kako mijenjati trenutno stanje i društva općenito prema osobama s invaliditetom koje ne ukazuju dovoljno na vlastitu diskriminaciju?

– Nedavno smo dobili prvu presudu u kojoj je neki hrvatski sud presudio u korist štićenika ustanove protiv djelatnika pozivajući se na Zakon o suzbijanju diskriminacije i gdje je diskriminacija potvrđena u sudskom postupku. Ta je presuda od iznimnog značaja za osvještavanje osoba s invaliditetom o njihovim pravima, za njihovo ohrabrivanje da prijave diskriminatorno postupanje i nasilje te za stjecanje povjerenja u institucije da takvo postupanje neće ostati nekažnjeno. Činjenica da je prva presuda u kojoj je utvrđena diskriminacija od strane pružatelja usluge donesena kod pružatelja usluge u zajednici ujedno pokazuje kako deinstitucionalizacija i život u zajednici osoba s invaliditetom dovode do njihova osnaživanja i vraćanja ljudskog dostojanstva i ravnopravnosti. Važna je i uloga tadašnjeg ravnatelja koji je osobama s invaliditetom osigurao podršku koja im je bila potrebna da potraže sudsku zaštitu te je odmah po saznanju poduzeo potrebne mjere za otklanjanje diskriminatornog postupanja. Dakle, na društvu i na cijelom okruženju je obaveza da osobe s invaliditetom osnaže i stvore klimu u kojoj će se one osjećati sigurno i slobodno govoriti o svojim problemima i dojma da postoji opipljiva i stvarna zaštita njihovih prava. Važno je i zbog stvaranja antidiskriminacijske sudske prakse. Ova presuda je ujedno snažna poruka svim građanima o obvezi poštivanja dostojanstva osoba s invaliditetom i zabrani, ali i kažnjivosti diskriminacije na temelju njihovog invaliditeta odnosno zdravstvenog stanja te stoga predstavlja značajan doprinos općoj prevenciji nasilja i diskriminacije prema osobama sa psiho-socijalnim teškoćama i svim drugim oblicima invaliditeta.

Jedan od najznačajnijih oblika podrške neovisnom životu osobe s invaliditetom je usluga osobnog asistenta. Vaše višegodišnje upozoravanje nije rezultiralo donošenjem zakona kojim bi se regulirala između ostalih i usluga osobnog asistenta, odnosno svi oblici i vrste asistencije, koje bi se osiguravale prvenstveno polazeći od vrste i težine invaliditeta te potrebe pojedine osobe. Hoće li doći do promjena po tom pitanju?

– Iako zalaganja Ureda kojem sam na čelu i cijelog pokreta osoba s invaliditetom do sada nisu dovela do donošenja zakona kojim bi se zakonski regulirala ova podrška, svjedoci smo da iz godine u godinu sve veći broj osoba ostvaruje ovu izuzetno važnu uslugu. Napredak je i u tome što usluge asistencije sada mogu ostvariti i osobe s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama. To je još uvijek daleko od potrebnog posebno jer nije omogućeno da osobe dobiju asistenciju u onom obujmu u kojem im je potrebna jer znamo da mnogim osobama za uključivanje u život zajednice nije dovoljno 80 sati mjesečno, posebice u uvjetima kad nema u dovoljnoj mjeri drugih socijalnih usluga koje bi poduprle neovisni život u zajednici kao što su pomoć u kući i pružanje raznih zdravstvenih usluga.

Pristupačnost građevina i dalje je jedan od najčešćih oblika diskriminacije osoba s invaliditetom. Koje su Vaše mogućnosti djelovanja kako bi se ostvarilo ovo pravo?

– Na nama je da neprekidno upozoravamo nadležna tijela koja su u obvezi osigurati pristupačno okruženje, ali i javnost o važnosti o obvezi osiguravanja svih oblike pristupačnosti pri čemu je važno razvijati načelo razumne prilagodbe, ali i univerzalnog dizajna. Istaknula bih i ovdje pozitivan pomak koji ohrabruje i potvrđuje da ipak raste svijest o potrebi poštivanja standarda poštivanja ljudskih prava. Naglasila bih kako u Hrvatskoj imamo i pravomoćnu presudu kojom je potvrđeno da je neosiguravanje arhitektonske pristupačnosti oblik diskriminacije osoba s invaliditetom uskraćivanjem razumne prilagodbe. Posebno veseli što je sud u obrazloženju presude zauzeo stajalište kako prenošenje osoba koje se kreću u invalidskim kolicima preko arhitektonskih prepreka nije oblik razumne prilagodbe nego postupak koji narušava naše dostojanstvo. Ovo je itekako važno budući da predstavlja stvarnu implementaciju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u svakodnevnu praksu postupanja. S pozicije pravobranitelja provodimo aktivnosti kojima nastojimo utjecati na promjene na razini sustava. Upućujemo preporuke nadležnim institucijama da donose periodične planove i predvide financijska sredstva za osiguravanje pristupačnosti i uklanjanje barijera kako arhitektonskih tako i onih komunikacijskih i informacijskih. Redovito prikupljamo podatke o učinjenim poboljšanjima koja su zasad nažalost skromna, ali vjerujem da je i naše sustavno praćenje i nadzor poticaj da se ubrzaju aktivnosti na ovom planu. Ove je godine primjerice intenzivirana suradnja s Ministarstvom pravosuđa koje je uvažilo upozorenja i prihvatilo preporuke našeg Ureda te je odlučilo započeti sa suštinskim rješavanjem pitanja pristupačnosti tijela pravosudne mreže. Tako su zajednički napori rezultirali time da je već za proračunsku 2018. godinu planirano ukupno 1.500.000 kuna na posebnoj stavci samo za pristupačnost zgradama pravosudnih tijela. Svjesni smo da to nije dovoljno i da će dinamika rješavanja biti određena osiguranim sredstvima i procedurama javne nabave, ali isti upućuje da se napokon o pristupačnosti počinje konkretno promišljati.

Kakav je položaj djece s teškoćama u razvoju i njihovih roditelja/skrbnika?

– Iako svakodnevno slušamo o važnosti ulaganja u djecu, ističemo da su nam djeca najvažnija, govorimo o milijunima kuna koje ćemo osigurati za neke mjere, moram sa žaljenjem konstatirati da svi pokazatelji upozoravaju na dramatičan izostanak sustavne podrške djeci s razvojnim rizicima i teškoćama u razvoju kojima su nedostupne integrirane koordinirane usluge rane intervencije u djetetovom prirodnom okruženju. Svjedočimo i dalje praksi da se roditelji iscrpljuju u traganju za dijagnostikom, rehabilitacijom, stručnjacima, bez sustavne podrške, prepušteni sebi sa stvarnim osjećajem da su zaboravljeni od sustava. Primamo pritužbe o dugim listama čekanja na pojedine postupke; pružatelja usluge rane intervencije na njihovom području nema, nisu pravodobno informirani. Kao i u drugim sustavima, problem je razvijanje i širenje mreže izvaninstitucionalnih usluga za djecu s teškoćama u razvoju. Iako godinama upozoravamo da nemamo odgovarajućih i djeci dostupnih usluga rane intervencije i poduzimamo neke aktivnosti, mi očekujemo konkretne rezultate. Jednako mislim da Vlada mora preuzeti odgovornost za realizaciju onoga što je dogovoreno i obećano i da se striktno poštuju rokovi. Državna tijela odgovorna za brigu o djeci moraju shvatiti da je ulaganje u djecu dugoročno isplativa i najvažnija investicija i ako propustimo period ranog razvoja, za mnogu djecu s teškoćama to je nepovratno izgubljeno vrijeme.

Od Posebnog izvješća koje smo prikazali u Hrvatskom saboru, a vezano uz djecu i odrasle osobe s autizmom, od 2015. godine pa do danas, upoznati smo da se radi na sustavnim rješenjima, međutim, i dalje govorimo o normativnom okviru bez sustavne implementacije.

U sustavu odgoja i obrazovanja, zaprimljene pritužbe ukazuju na nedostupnost predškolskog odgoja za djecu s teškoćama u razvoju i čestu praksu dječjih vrtića da se uključivanje djeteta uvjetuje prethodnim osiguravanjem asistenta pri čemu u mnogim sredinama predškolske ustanove nemaju nužno potrebnu podršku u smislu osiguranja dovoljno stručnjaka, infrastrukture i sl.

Saznanja do kojih ste došli kroz sve ove godine rada o ostvarivanju prava osoba s invaliditetom na roditeljstvo, dom i obitelj bez šire društvene podrške?

– Osobe s invaliditetom ne mogu bez podrške ostvariti pravo na dom, obitelj, roditeljstvo. U nekim sredinama, nažalost, prevladavaju stavovi da je invaliditet zapreka za ostvarivanje ovog iznimno važnog prava. Svake godine se organiziraju razna okupljanja, stručni skupovi i slično na kojima se ističe značaj obitelji u životu svake osobe, ali se zaboravlja da osobe s invaliditetom, poput svih drugih osoba, imaju pravo na osjećaj pripadnosti, ljubavi, sigurnosti i zajedništva. Mada međunarodni dokumenti obvezuju državu potpisnicu na poduzimanje mjera kojima bi se i osobama s invaliditetom omogućilo uživanje ovog temeljnog ljudskog prava na ravnopravnoj osnovi kao i osobama bez invaliditeta, naša iskustva ukazuju da sustavna podrška, konkretno, ženama s invaliditetom u ostvarivanju majčinstva i roditeljstva kao važnim životnim ulogama nedostaje.

Unatoč tome što je država dužna osigurati podršku roditeljima s invaliditetom kako bi im pomogla u podizanju djece, ona izostaje u mjeri u kojoj je potrebna i primjerena osobnim okolnostima. Svjedočili smo prijedlozima centara za socijalnu skrb da se djeca roditelja s invaliditetom smjeste u udomiteljske obitelji zbog predmnijevane opasnosti da se oni upravo zbog svog invaliditeta neće biti u mogućnosti brinuti o svojoj djeci. Upoznati smo sa slučajevima oduzimanja roditeljskih prava osobama sa intelektualnim i psiho-socijalnim teškoćama koje su stavljene pod skrbništvo čime im se ranije automatski oduzimala i roditeljska skrb te su djece davana na posvojenje bez pristanka roditelja. Oblike podrške potrebno je zakonski urediti za sve vrste invaliditeta i kroz sve sustave, kao pravo koje pripada roditeljima s invaliditetom, sukladno njihovim individualnim potrebama, na što neprekidno upozoravamo. Najčešće se u ovakvim slučajevima prepušta pružanje podrške organizacijama civilnog društva što ne smatramo prihvatljivim rješenjem.

Što reći o zapošljavanju osoba s invaliditetom?

– Kada se govori o zapošljavanju i radu osoba s invaliditetom u 2017. godini, pritužbe stranaka odnosile su se uglavnom na provođenje postupaka zapošljavanja odnosno natječaja/oglasa, uskratu prava prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima, potrebu za razumnom prilagodbom odnosno na njezinu uskratu pri zapošljavanju i na radnom mjestu.

Živimo u doba velikih tehničkih dostignuća, informatičke povezanosti te naprednih asistivnih tehnologija koje otvaraju nove mogućnosti zapošljavanja, rada te dugotrajnog zadržavanja u procesu rada. Međutim, ne smijemo zaboraviti da osobe s invaliditetom imaju radni kapacitet koji moramo znati upotrijebiti. Jednako tako vjerujemo da će osobe s invaliditetom, koji je posljedica ozljede ili zdravstvenog stanja, uslijed kojeg više ne mogu obavljati poslove koje su ranije obavljali, kroz poboljšanje zakonskog uređenja profesionalne rehabilitacije i osiguravanje potrebne podrške i prilagodbe moći ostvariti svoje pravo na rad i korištenje preostalih radnih sposobnosti. U izvješću smo posebno istaknuli zabrinjavajući podatak da je Republika Hrvatska na dan 31. prosinca 2017. godine imala 70 107 invalida rada izvan radnog odnosa, kojima je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad, odnosno djelomičnog gubitka radne sposobnosti. Također, zabrinjava činjenica da njihova prosječna mirovina iznosi 1 795,73 kune. Samo 5 314 osoba s profesionalnom nesposobnošću ostalo u svijetu rada. Ovaj nepovoljan omjer moguće je i potrebno mijenjati uz pomoć profesionalne rehabilitacije, ulaganjem u preostale sposobnosti i produktivnim mjerama jačanja očuvanih potencijala osoba s invaliditetom kao i uvođenjem fleksibilnih načina rada i radnih mjesta. Neke osobe s invaliditetom možda ne mogu raditi osam sati, ali trebamo stvoriti uvjete u kojima će moći dati svoj radni doprinos u onoj mjeri u kojoj to mogu.

Koje konkretne mjere poduzimate kako bi osobe s invaliditetom postale briga svih sustava, kao i drugi građani?

– Briga o osobama s invaliditetom dugo je bila, i još je uvijek u mnogim segmentima usmjerena na sustav socijalne skrbi. O percepciji osoba s invaliditetom mnogo govori i činjenica da je matično radno tijelo Hrvatskog sabora za razmatranje rada pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Saborski odbor za zdravstvo i socijalnu politiku, iako smo naglašavali da je pitanje invaliditeta pitanje ljudskih prava i tražili da se kao matični odbor imenuje onaj za ljudska prava. Proces prijelaza s medicinskog, preko socijalnog pa do modela ljudskih prava nije jednostavan, a u našem društvu je suviše spor. Sve naše svakodnevne aktivnosti usmjerene su na promjenu percepcije u smislu da smo svi, a ne samo jedan resor odgovoran za uključivost osoba s invaliditetom. Kao pravobraniteljica intenzivno kroz svoj rad naglašavam upravo činjenicu da svaki sustav mora uzimati u obzir osobe s invaliditetom računati na njih. One ne smiju biti isključiva niti dominantna nadležnost i briga socijalne skrbi. Zbog toga su rad ureda i sve aktivnosti koje poduzimamo usmjerene na ostvarivanje uvjeta za uključivanje osoba s invaliditetom u društvo na svim područjima, počevši od inkluzije u redovni predškolski odgoj, potom redovni sustav školovanja, preko poboljšavanja položaja osoba s invaliditetom na tržištu rada. Nastojimo intenzivirati aktivnosti vezane uz arhitektonsku pristupačnost te dostupnost prijevoza. Inzistiranjem na osiguravanju prava na život u zajednici kroz sprečavanje institucionalizacije širenjem mreža pružatelja usluga i deinstitucionalizaciji osoba s invaliditetom upozoravamo na nužnost njihovog povratka i ostanka u zajednici, zajedno sa drugim građanima. Nadamo se da će zahvaljujući promjenama, koje su spore, ali ipak prisutne građani s invaliditetom polako, ali sigurno izaći iz sustava socijalne skrbi i postati predmet brige, odnosno interesa svih sustava, ravnopravno sa svim drugim građanima. Danas ipak zamjećujemo veću prisutnost i uključenost osoba s invaliditetom na svim područjima društvenog života, nego što je to bilo prije deset godina kada je osnovan naš ured. Vjerujemo da je to i rezultat sustavnog rada pravobranitelja za osobe s invaliditetom koji kontinuirano daje preporuke za uključivanje potreba osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju prilikom izrade zakonodavnih rješenja i donošenja strategija i planova. Aktivni smo i u predlaganju tematskih rasprava saborskih odbora pa smo tako na primjer u suradnji s odborom za turizam potaknuli raspravu o pristupačnosti turizma osobama s invaliditetom, a Ministarstvo turizma provodilo je projekt zapošljavanja osoba s invaliditetom u turizmu. Veseli nas što je i Ministarstvo kulture poduzelo potrebne mjere kako bi se stvorili preduvjeti za ratifikaciju Sporazuma iz Marakeša kojim će se osobama koje se ne mogu služiti standardnim tiskom omogućiti pristup tiskanoj građi. Ostvarili smo i suradnju s knjižnicama te poduprli inicijativu Hrvatskog planinarskog saveza koji je osnovao radnu skupinu za osobe s invaliditetom. Upravo je to put kojim treba ići: ne želimo posebne usluge i grupe već želimo da aktivnosti i usluge budu pristupačne i osobama s invaliditetom kao što su dostupne i za sve građane. Tu puno očekujemo i od udruga za kulturu, rekreativni sport i svih drugih hobističkih udruženja koja djeluju u lokalnoj sredini, a zaboravljaju se otvoriti prema sugrađanima koji imaju drugačiji način ispunjavanja tih interesa. Puno je područja u kojima bismo još željeli vidjeti napredak kao što je provođenje naših preporuka da se regulira pitanje pristupačnosti međužupanijskog i međugradskog cestovnog prometa te da se metodologija vještačenja uskladi sa zakonodavstvom kako bi prava dobile osobe koje ih stvarno trebaju i kako bi se spriječile prijevare.U svim prilikama suradnje s različitim institucijama i tijelima, pravnim osobama realnog i javnog sektora, preporučamo i upućujemo na uključivanje predstavnika osoba s invaliditetom kao stručnjaka koji svojim iskustvom i znanjima mogu pomoći da se osobe s invaliditetom na odgovarajući način uključuju u sve segmente svakodnevnog življenja našeg društva kao i svi građani.

Razgovarala: Božica Ravlić, In-portal