Ante Filipović Grčić zna što znači podcjenjivanje rada i radnika, posebno radnica, i kako je teško zaraditi čak i mizernu plaću kod poslodavaca kao što je na primjer Konzum.

Razgovarao: Davor Konjikušić, Novosti

Stalni ste suradnik FALIŠ-a, šibenskog Festivala alternative i ljevice, koji se kolokvijalno doživljava kao komunistički, pa nas zanima donosi li vam rad na njemu neke probleme na lokalnoj razini? Kako vaši tamošnji klijenti i suradnici gledaju na vaš angažman u vezi njega? Surađujete li i dalje s Muzejom grada Šibenika?

U nekim krugovima nas smatraju komunističkim, a u nekim drugim jugofilskim ili jugonostalgičnim festivalom ili zabavom za grupu od dvije do tri stotine ljudi. Kada smo pokretali FALIŠ, nismo razmišljali o reakcijama i posljedicama već kako ga napraviti da bude dobar. Moram priznati da javno dobivam čestitke za svako festivalsko izdanje, ali je isto tako sigurno da se baš zbog FALIŠ-a moje ime elegantno zaobilazi, a rad manje vrednuje kada se odlučuje o poslovima za određene javne i institucije pod političkom kontrolom. Ipak, mislim da mi je puno veće probleme donijelo to što nikada nisam pristao biti iskorišten u dnevnopolitičke svrhe i na to da dva mjeseca budem u službi SDP-a, pa dva u službi HDZ-a, i tako stalno.

Zato neke klijente nikada nisam imao, ali zato imam i dugogodišnje klijente s kojima surađujem na zdravim, profesionalnim osnovama i njima nikada nije bio upitan moj angažman.

Među takve već niz godina spada i Muzej grada Šibenika.

Za FALIŠ ste 2015. napravili plakat s crvenom zvijezdom od prave čoje i sukna. Navodno ste se jako namučili dok nakon duge potrage niste pronašli pravi materijal kod jedne bake u Kistanjama. Crvena zvijezda, koja i dalje ima subverzivni potencijal, gotovo je nestala iz javnog prostora – može se pronaći samo na boci Heinekena. Zašto je ovaj simbol danas u Hrvatskoj proskribiran?

Želio sam zvijezdu kakva je bila na kapama onih dalmatinskih partizana koji su 1941. krenuli u borbu protiv fašista iz vrlo jednostavnih razloga. Nisu htjeli biti dijelom Italije, govoriti talijanski i nisu željeli biti izrabljivani od ikoga. Ta zvijezda, tako gruba, nepravilnih linija, neušminkana, simbol je čistih ideala i neokaljane borbe čiji je rezultat i pobjeda nad najvećim zlom prošlog stoljeća. S čistim grafičkim rješenjem to nisam uspijevao izraziti, pa sam se dao u potragu za starim suknom i čojom, što autentičnijima.

Nakon tjedan dana došao sam do telefonskog broja jedne gospođe u Kistanjama, koja mi najprije nije, kada sam joj objasnio o čemu se radi, povjerovala, a kada je, tek je onda vrlo rado dala polovicu materijala koji je ostao još od njezine bake.

Kako se u današnjoj Hrvatskoj pokušavaju promijeniti neke povijesne činjenice i izjednačiti partizanski i ustaški pokret tako se i zvijezda kao simbol iščitava na krivi način.

Nakon zadnjeg rata stječe se dojam kako je lijeva ideja u Dalmaciji gotovo nestala. Kako vi gledate na taj zaokret da se u nekada partizanskoj Dalmaciji velik broj ljudi priklonio nacionalističkom narativu? Po čemu su tu vaš rodni Sinj i grad u kojem živite, Šibenik, posebni?

U Sinju ne živim već tridesetak godina, a posljednje desetljeće sam zbog ritma života češće u Zagrebu nego u njemu. Zbog toga mislim da nemam ni prava ni dovoljno saznanja za govoriti o sadašnjem Sinju. Imam svoj Sinj, točnije dva: jedan je Sinj mog lijepog djetinjstva i mladosti, moje obitelji i prijatelja, dobrih i srdačnih ljudi i takav je za mene idealan, a drugi je onaj po kojem želim da se Sinj prepoznaje. To je Sinj pametnih ljudi, kreativne energije, Sinj grupe M.O.R.T., Tanje Mravak, Siniše Labrovića, Sinj u kojem se urbani duh i identitet održavaju ne zahvaljujući nekakvom sustavu, već usprkos njemu, ali i Sinj Mike Tripala, odnosno njegovog odnosa prema svijetu.

Što se tiče Šibenika, mislim da je poseban po tome što u njemu postoji jak osjećaj pripadnosti. Nije doživljavao velike promjene u strukturi i broju stanovnika proteklih desetljeća, pa Šibenčanima ne treba objašnjavati tko su, a oni se bez obzira na vjeru i naciju ili političku orijentaciju najprije osjećaju Šibenčanima.

Mislim da zbog toga i nemaju straha od različitosti kakve promovira i FALIŠ. U drugim dalmatinskim gradovima stvari su se drugačije razvijale, mijenjala se struktura stanovništva, najčešće nekim neprirodnim ritmom. U njima je tada izbrisan radnički identitet, a službena politika je činila sve da uguši regionalizam i zamijeni ga nacionalizmom.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.