Sudjelovanje u političkom i javnom životu temeljno je ljudsko pravo. Ne volim govoriti o pravima bez da ne istaknem obaveze i odgovornost. Pravo glasa i pravo biti biran na ravnopravnim osnovama vrhunac je demokracije svakog društva. Međutim, sudjelovanja u odlučivanju o pravu i politici proces je koji traži vremena i strpljenja, kao i sudjelovanje u razvoju zajednice istih mogućnosti, piše Ante Raos za InPortal.

Prema Konvenciji UN-a o pravima osoba s invaliditetom, sve države potpisnice obvezale su se jamčiti osobama s invaliditetom politička prava i mogućnost uživanja istih na ravnopravnim osnovama s ostalim članovima zajednice. Svaka država će poduzeti mjere kojima će osigurati osobama s invaliditetom djelotvorno i potpuno sudjelovanje u političkom i javnom životu zajednice na ravnopravnim osnovama s drugima izravno ili putem slobodno izabranih predstavnika.

Nažalost, kod nas se osobe s invaliditetom suočavaju s nizom prepreka u političkoj participaciji, a većina osoba s invaliditetom ne želi sudjelovati u izbornom procesu jer pitanja koja zagovaraju većinom su zanemarena, ali i same osobe s invaliditetom nemaju moć utjecaja na promjene i donošenje odluka koje su od interesa za čitavu zajednicu. U Hrvatskoj toga nema ili ako se dogodi onda to bude na podcjenjivačkoj razini.

Moram reći kako nisam od onih koji zagovara politiku u kojoj drugi zastupnici ne prepoznaju izazove osoba s invaliditetom. Volio bih da svaki zastupnik razumije osobe s invaliditetom i da shvati kako su osobe s invaliditetom te koje svojim znanjem mogu oplemeniti zajednicu, volio bih da svaki zastupnik razumje onu našu krilaticu “O nama uvijek s nama“, jer to je jedini način da počnemo s promjenama, da se osobe s invaliditetom dogode u politici. Ne da bi se bavili politikom već da natjeraju politiku da se bavi osobama s invaliditetom i djecom s teškoćama u razvoju.

Nažalost, u dosadašnjim sazivima Sabora nismo imali osobe koje su bez opterećenja mogle zagovarati politiku u kojoj se ističe vrijednost uključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u širu društvenu zajednicu. Nije da ne bi oni htjeli, jednostavno to pitanje njima nije važno.

Znam da sada imamo nekoliko kandidata koji su na izbornim listama – ili su osobe s invaliditetom ili se predstavljaju kao njihovi zastupnici. Ali gorka je činjenica da tu vijest nitko nije objavio osim In Portala, portala za osobe s invaliditetom i to je ono što je žalosno, ali žalosne su i poruke kojima se predstavljaju javnosti, poput “zalagat ću se za bolji život osoba s invaliditetom“. Gospodo, vijest je kad čovjek ugrize psa, a ne pas čovjeka.

Ipak moram reći kako se u Hrvatskoj događaju pozitivne promjene, dolaze neke nove mlade snage koje razumiju potrebe osoba s invaliditetom, koje znaju za izazove beskućnika ili osoba treće životne dobi.

Dolaze neke mlade osobe koje nisu odgojene po nekom “kumrovačkom receptu”, dolaze osobe znanja i morala. Jedna od njih je zasigurno i Sonja Bošnjak trenutačna zamjenica ministra regionalnog razvoja i europskih integracija, koja je u šest mjeseci napravila više nego svi dosadašnji dužnosnici za osobe s invaliditetom. Ali Sonja poput još nekih svojih kolega nije populista, ona svoj posao radi odgovorno, moralno i uvijek s mislima na one kojima je najteže.

Znam koliko je teško prepoznati rad, dobrotu, znam koliko je teško razumjeti čovjeka, ali ono što najbolje znam je koliko je potrebno napora živjeti izazov invalidnosti, koliko je potrebno truda kako bi druge uvjerili u potencijal osoba s invaliditetom.

Raduju me osobe s invaliditetom koje su na listama, ali se posebno radujem osobama poput Sonje Bošnjak, koja će uvijek imati vremena i strpljenja za one kojima je život priuštio malo teže izazove.