S obzirom na to da su nedavni slučajevi nasilja rezultirali velikim interesom medija o stanju sigurnosti u Međimurju, području u kojem je prisutna romska nacionalna manjina, Bilten je razgovarao s Benjaminom Ignacem, studentom na Oxfordskom sveučilištu, podrijetlom iz Međimurja, koji je objasnio stanje na terenu i zašto nedavno poduzete mjere neće riješiti nagomilane probleme romske zajednice.

Piše Ana Vladisavljević, Bilten

“Situacija u Međimurju se očito pogoršala. Odnosi između većinskog i manjinskog stanovništva i odnosi između lokalnih vlasti i Roma su eskalirali”, kaže nam Benjamin Ignac koji je donedavno radio u međunarodnoj nevladinoj organizaciji Europski Centar za prava Roma (ERRC) u Budimpešti, a trenutno je student javne politike na sveučilištu u Oxfordu.

Ignac je proveo dio svog djetinjstva i mladosti u Međimurju, regiji u kojoj živi gotovo pola romske populacije u Hrvatskoj. Romsko stanovništvo je ondje uglavnom raspoređeno u preko deset izoliranih naselja s vrlo lošom infrastrukturom i slabim pristupom osnovnim servisima, a svakodnevno se susreću s diskriminacijom u obrazovnom sustavu ili pri zapošljavanju. Primjerice, prošle su jeseni romska djeca u Kotoribi naprasno ispisana iz vrtića odlukom tamošnjeg načelnika zbog navodnog kašnjenja uplate troškova pohađanja vrtića od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja.

“Romi još uvijek žive getoizirani u naseljima, u lošim životnim uvjetima. Gotovo cijelo romsko stanovništvo u Međimurju živi u siromaštvu ili u riziku od siromaštva. Suočavamo se s institucionalnim preprekama za sudjelovanje na tržištu rada, poteškoćama u pristupu stanovanju izvan naselja koje bi bilo prihvatljivo većinskom stanovništvu, svakodnevnom hostilnom okruženjem u javnosti, pa čak i preprekama za pristup osnovnom obrazovanju djece u vrtiću”, kaže Ignac. Situacija je izuzetno komplicirana jer takva getoizacija okreće pojedince na drugu stranu zakona, što ugrožava sigurnost lokalnog stanovništva, romskog i ne-romskog. “Od svih strana u sporu, najviše su pogođeni Romi koji su suočeni s porastom govora mržnje u posljednjih nekoliko mjeseci. To je činjenica o kojoj se u posljednje vrijeme rijetko govori, a jedan velik dio uzroka je širenje mržnje prema Romima kroz prosvjede i medije, što lokalna vlast dozvoljava ili čak podržava”, rekao je Ignac.

Naglašava kako nevoljko govori o tome, jer će neki ljudi isticanje elemenata rasizma u tome automatski interpretirati kao “opravdavanje zločina koje su počinili pripadnici Romske manjine”. “To nije istina. Ja, kao i većina Roma, slažemo se da se svi mi trebamo držati zakona. Ali istodobno vidimo da lokalna vlast ne čini sve što je u njenoj moći da izgradi povjerenje i omogući suradnju s Romima“, objašnjava.

U veljači, dva su slučaja ubojstava – jedno počinjeno u romskom naselju Piškorovec gdje je muškarac ubio nevjenčanu suprugu, a u drugo u Novakovcu, gdje je pronađena ubijena 77-godišnja žrtva provale – ponovno pokrenula raspravu o sigurnosti u Međimurju koju, prema mnogima, narušavaju korisnici socijalne pomoći, čiju većinu čine Romi. Kao rezultat navedenih događanja, ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Vesna Bedeković sazvala je sastanak s predstavnicima lokalne vlasti i relevantnih institucija Međimurske i Koprivničko-križevačke županije koje imaju romska naselja te je doneseno sedam konkretnih mjera koje bi se trebale odmah početi primjenjivati. Neke od tih mjera su kontrola redovitog pohađanja obaveznih predškolskih programa i osnovne škole, preispitivanje trošenja sredstava zajamčene minimalne naknade, obaveza rada za opće dobro za sve korisnike zajamčene minimalne naknade. Iz onoga što vidimo nije se doveo u pitanje princip prema kojemu bi etnička pripadnost bila kriterij za ostvarivanje socijalnih prava, bilo je tek nekoliko ograda da mjere nisu usmjerene prema Romima, nego prema onima koji zloupotrebljavaju sustav.

No u čitavoj priči previđena je činjenica da je hrvatski zakon o socijalnoj skrbi ionako rigidan i da pojedine njegove odredbe posebno pogađaju Rome koji žive u zabačenim i izoliranim naseljima. Recimo, primatelji socijalne pomoći ne smiju imati automobil u vlasništvu, nikakvu imovinu osim nekretnine u kojoj stanuju, isto tako i štednju ili ikakve druge prihode, a ako neki prihod i ostvare, za toliko im se onda umanjuje socijalna pomoć. Ignac kaže kako su neke od nedavno donesenih odluka, poput one o neplaćenim i obaveznim javnim radovima “regresivne” i da “u dugoročnom pogledu pogoršavaju životni standard Roma”.

“Neke od ovih mjera u vezi s reguliranjem novca socijalne pomoći su zapravo održavanje statusa quo. Ako se reforma socijalne skrbi provodi na moralno odgovoran, etičan način, to zapravo može reducirati zlouporabu novca i siromaštvo medu Romima”, govori nam i napominje kako problem nije nužno u onome što je u tim mjerama, “problem je ono što nedostaje a to je bilo kakva strategija za prevladavanje diskriminacije Roma koja je vrlo prisutna u međimurskom društvu”. Kaže da se stanje sigurnosti uveliko pogoršalo i za Rome, ali da se svejedno donose pravila koja su u velikoj mjeri usmjerena protiv romske zajednice. “Fokus je na kažnjavanju korisnika državne pomoći, a ne na osposobljavanju korisnika da nauče kako što pametnije potrošiti dobiveni novac i izaći iz začaranog kruga siromaštva. Time mislim na ulazak u svijet rada, brigu o školovanju, odgovorno roditeljstvo, zaštitu djece, zaštitu ljudskih prava, na informiranje o tome kome se obratiti za pomoć, i slično.”

Već neko vrijeme prisutna je i ideja uvođenja vaučera kojima bi se zamijenila isplata minimalne zajamčene naknade u novcu. Međimurski župan Matija Posavec ponovno ju je aktualizirao nakon gore spomenutih tragedija, međutim saborski zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi žestoko se tome protivi objašnjavajući da se radi o svođenju jednog kompleksnog problema na pitanje zajamčene minimalne naknade. Ignac tvrdi da “vaučeri nisu samo stigmatizirajući za primatelje socijalne pomoći, već su i ekonomski i socijalno neučinkoviti”. “Ovo je zapravo jako ograničavajuće rješenje jer primatelj ne može platiti sve što mora kako bi preživio. Neki će korisnici možda stvoriti i paralelno ‘crno tržište vaučera’ kako bi ih unovčili za nenamjensko trošenje”; kaže i dodaje kako je proces prelaska na ovaj sustav prije svega skup i dodatno opterećujući za primatelje socijalne skrbi.

Rasizam i autorasizam
Naš sugovornik kaže da umjesto donošenja adekvatnih mjera, koje bi zasta pomogle Romima, primjećuje da lokalne vlasti “surađuju s ekstremno nacionalističkim grupama građana koji imaju predrasude o Romima te pokušavaju prebaciti svu odgovornost na romsko stanovništvo“.

“Kao da smo mi oni koji imaju moć donošenja zakona ili resurse za popravljanje strukturalnih problema u našem društvu. Niti jedna od vladinih institucija još nije javno preuzela tu odgovornost da prizna očiglednu činjenicu kako rasizam igra veliku ulogu u pogoršavanju položaja Roma – lakše je i popularnije kolektivno kriviti Rome i prebaciti čitavu odgovornost ‘popravljanja’ na nas“ kaže.

Antiromsko raspoloženje u tom dijelu zemlje osjetilo se još prošle godine u lipnju na prosvjedu u Čakovcu koji je “organiziran s jednim, jedinim ciljem – ukazati na katastrofalno, neodgovorno, opasno i kriminalno ponašanje mnogih u našem kraju, a pogotovo dijela romske manjine”. Neki od organizatora tog prosvjeda koji ne skrivaju svoju radikalno desnu poziciju, danas su okupljeni oko inicijative Želim normalan život, ŽNŽ, a lokalna vlast pokazuje veliko razumijevanje za njihove primjedbe na račun romskih susjeda. Organizatori prošlogodišnjeg prosvjeda pokušali su s par disclaimera sakriti antiromsku retoriku, međutim sama činjenica da se na plakatu i opisu Facebook eventa postojeći problemi dovode u vezu s pripadnošću jednoj etničkoj zajednici s pravom je razljutila mnoge Rome i njihove predstavnike te dobar dio civilnog društva.

Predstavnik romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Veljko Kajtazi, nedavno je u intervjuu za Večernji list objasnio da su pojedinci iskoristili situaciju u kojoj “lokalni mediji zlonamjerno ponavljaju vijesti iz crne kronike” vezane uz počinitelje iz romske zajednice, “da organiziraju taj rasistički prosvjed”. Riječ je, kaže on, o perfidnom rasizmu koji je Rome uznemirio i prestrašio. Organizatori, su, međutim, pokušavajući dokazati da nisu isključivi, isticali da ih i dio Roma podržava. “Postoji mali broj Roma koji iz političkih, ekonomskih ili raznih drugih bizarnih razloga podupiru ŽNŽ-ove svjetonazore i predrasude, i ti pojedinci se često koriste kao ‘romski tokeni’ odnosno sredstva za stvaranje slike legitimnosti takvih grupa”, komentira Ignac.

Kaže da su ti pojedinci zapravo žrtve društvene manipulacije i internaliziranog rasizma, “ljudi koji žele ‘pripadati’ kroz prihvaćanje ideja i ponašanja koja podržavaju rasizam prema Romima”, ali da treba imati na umu da takvi Romi ne reprezentiraju interese šireg romskog naroda i nemaju podršku svojih romskih sunarodnjaka. “Ovo je klasičan primjer strategije ‘divide et impera’. To je kapitalizacija razdvajanja grupe i poticanja da napadaju jedni druge kako bi oslabili koheziju grupe i odvraćali pažnju od stvarnog problema”, objašnjava. Ostatku Romske zajednice, taj početak lipnja nije bio nimalo ugodan. “Bio sam kod kuće za vrijeme ‘protu-romskog prosvjeda’ i sjećam se da se većina Roma, uključujući i moju obitelj, bojala otići u Čakovec. Neki romski đaci iz lokalnih osnovnih i srednjih škola rekli su mi kako su ih vršnjaci zbog toga počeli više maltretirati”, prisjeća se Ignac. Kaže da je huškanje na Rome od strane medija i roditelja ostavilo je posljedice i na ponašanje djece.

Napominje da ni u ostatku Europe situacija nije bolja. Europski Centar za prava Roma, ERRC, s kojim je Ignac surađivao, trenutno se bavi mnogim zemljama koje su, kaže on “također na istom samouništavajućem putu kao Hrvatska što se tiče porasta toksičnog nacionalizma”. “Politička elita iskorištava ogorčene ljude, često slabijeg materijalnog statusa kako bi huškala i poticala na mržnju prema manjinama”, kaže, podsjećajući da su nedavno u Češkoj imenovali Stanislava Křečeka za pučkog pravobranitelja, kojega Ignac citira da je rekao da se “neće baviti diskriminacijom Roma, jer za to postoje su sudovi’” i koji “tvrdi da u Češkoj nema diskriminacije”. U susjednoj Mađarskoj, prepričava, odobravaju segregaciju Roma u posebnim učionicama, a “ministar unutarnjih poslova u Slovačkoj odobrava etničko profiliranje i policijsku brutalnost i masovne racije u romskim naseljima”.

“Srećom u Hrvatskoj, osim lokalne samouprave u Međimurju, ne postoji nijedna instanca vlasti koja bi donijela zakone koji izravno štete Romima. Ipak, ono što najviše razočarava je pasivna uloga takvih institucija te njihova nevoljkost interveniranja kad vide da lokalne samouprave, poput naše u Međimurju, polaze krivim putem”, zaključuje.

Mediji stigmatiziraju Rome
Međimurje se percipira kao liberalna sredina u kojoj su kontinuirano na vlasti liberalne stranke. Međutim, Ignac kaže da mu zvuči “perverzno” to što isti ljudi koji imaju vrlo očite predrasude prema Romima, istovremeno tvrde da je Međimurje jedna od najtolerantnijih i najliberalnijih regija u Hrvatskoj.

“Ova vrsta manipulativnog i dvosmislenog laganja duboko je zabrinjavajuća. Ako ne prepoznajemo, prozivamo i osuđujemo rasizam u našem društvu, postat će normalno tretirati čitave skupine kao manje vrijedne”, rekao je Ignac koji istovremeno ukazuje na problem senzacionalističkog izvještavanja lokalnih medija koji doprinose stvaranju histerije i stigmatizacije čitave romske zajednice: “Svakodnevni naslovi na internetu i u tisku često potiču čitatelje da se osjećaju potpuno zgroženi različitim sitnim zločinima koje počine ‘osobe iz ovog i ovog naselja’. Većina tog sadržaja nije ‘pravo novinarstvo’, ali donosi velik novac. Koga briga za integritet, ako mržnjom možete graditi karijeru”.

Pitali smo ga, čini li mu se s druge strane, da mediji, i kada izvještavaju o nekim pozitivnim primjerima ponašanja Roma, ili kad žele istaknuti da postoje i Romi koji su uspjeli u životu, opet na neki način – ne nužno namjerno – diskriminiraju Rome. Objašnjava kako se neki od Roma uspiju “probiti”, ali da je žalosno “kad se ta nekolicina uspješnih Roma koristi kao indikator da je u državi sve super i da ne postoje više prepreke za uspjeh”. Naglašava da relativno mali broj Roma s visokim obrazovanjem nipošto ne ukazuje na nedostatak ambicije i želje za obrazovanjem.

“Još uvijek postoje mnogo strukturnih prepreka koje onemogućavaju većem broju Roma da uspiju u životu. Te su prepreke često povezane sa siromaštvom, isključenošću i načinom na koji Romi doživljavaju sami sebe zbog društva koje ih kolektivno odbija. Romska djeca, koja imaju pristup obrazovanju, još uvijek se suočavaju sa svim teretima socijalne isključenosti kad odu kući ili kad se kreću u javnosti”, kaže Ignac, dodajući da njegov osobni put do uspjeha nije bio nimalo lak. “Bilo je zaista jako teško, pogotovo zato što sam morao puno više raditi kako bih se dokazao – jer sam Rom. Do dan danas suočavam se s propitivanjem mojih intelektualnih kapaciteta, usprkos svim školama koje sam završio”, kaže. I nastavlja: “Ja sam cjeloživotni učenik i ne tvrdim da sve znam, ali zašto je tako teško probaviti postojanje romskog intelektualca?”.

“Volio bih da pojava međimurskog Roma koji studira ili romskog dječaka koji je ponudio svom sugrađaninu kovanicu za parking, prestane izazivati čuđenje i senzaciju. Razmišljaju li mediji o tome kako se osjećamo kada nas prikazuju kao anomaliju?”, pita se Ignac. “Htio bih i da lokalna vlast prestaje izdvajati moje životno iskustvo kao dokaz da je svim Romima omogućen isti uspjeh samo ako oni to žele”, zaključuje.