Mehaničkim prenošenjem modela autorskih prava u domenu interneta, članci 11. i 13. Prijedloga Direktive o autorskim pravima proizvest će uglavnom štetu.

Piše: Lujo Parežanin, Kulturpunkt.hr

Ako je u kaotične tri godine otkako je započela implementacija EU-ove Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta mnogo toga ostalo nejasno u pokušaju da se usklade nacionalni zakonodavni i regulatorni okviri, za jednu se liniju ipak čini da se vrlo brzo pokazala neupitnom – linija pogodovanja krupnom kapitalu. To se ponajprije odnosi na telekomunikacijske i internetske gigante, ali i na servise za distribuciju digitalnog sadržaja poput francuskog Deezera, na čiju ruku za sada idu dokumenti poput Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o osiguravanju prekogranične prenosivosti usluga internetskog sadržaja na unutarnjem tržištu, smisao koje je navodno slobodna cirkulacija i dostupnost digitalnih usluga i proizvoda “kreativne industrije” unutar Unije.

Ključni element procesa stvaranja jedinstvenog digitalnog tržišta na prostoru EU uspostavljanje je zajedničkog okvira za regulaciju autorskih prava. Temeljni dokument koji artikulira okvir te standardizacije je Komunikacija Komisije Ususret modernom europskom okviru autorskih prava, objavljena zajedno s prvom verzijom Uredbom, među čijim ciljevima se navodi i pravednija raspodjela prihoda od eksploatacije autorskih prava, pod čime bi se u načelu trebao podrazumijevati pravedniji udio njihovih nositelja u prihodima od eksploatacije autorskog djela.

Ova redistribucija – djelovala ona uvjerljivo u okviru politike EU ili ne – u načelu se ne dotiče samo područja poput glazbene industrije u kojoj je kolaps prodaje fizičkih nosača zvuka, ne računajući vinilne trendove, najveći dio izvođača ostavio u potpuno podređenom položaju spram streaming servisa i digitalnih distributera. Izuzetno važne su njene implikacije i po medijski sektor koji je kobnom kombinacijom ekonomske krize i prelaska na digitalnu distribuciju poljuljalan kao rijetko koja industrija u postkriznom razdoblju – tako da se ni dan-danas ne nazire rješenje njegova ekonomskog kolapsa, s posebno ozbiljnim društveno-političkim posljedicama koje destabilizacija medija nosi.

Osnovni je problem, ukratko, odakle stvoriti prihode za rad medija kada nema proizvoda koji se naplaćuje, a prihode od oglašavanja jedu internetski giganti poput Googlea i Facebooka. Pritom Google, putem servisa Google News, i Facebook, putem sustava preporuka i regulacije feeda, u potpunosti mijenjaju i uvjetuju doseg internetskih medija. Moglo bi se, primjerice, reći da je ovisnost o Facebooku za znatan dio portala promijenila definiciju objave sadržaja – svakodnevno je iskustvo rada na “sporim” medijima koji nisu informativnoga karaktera da sadržaj efektivno počinje cirkulirati tek kada je objavljen na društvenim mrežama. Facebookova sve represivnija komercijalizacija dosega objava stoga znači da brojni mali mediji koji ne mogu “kupiti” cirkulaciju svojeg sadržaja bivaju izguranima iz polja, a kvaliteta sadržaja u nadmetanju za vidljivost pada u drugi plan pred najbanalnijim kapacitetima budžeta za promociju. Ne samo, dakle, da vladari internetskog prostora medijima uzimaju sve više prihoda od oglašavanja, nego im sada počinju i naplaćivati korištenje istog tog prostora u kojem portali moraju biti prisutni da bi uopće netko i pomislio oglašavati kod njih, uz osobito štetne posljedice po nezavisne medije. Pritom je nesporno da mreže poput Facebooka svoju popularnost i život – a time i mogućnost da svoj prostor komercijaliziraju – duguju, između ostalog, upravo medijskom sadržaju koji se na njima dijeli i komentira.

Pored raznih javnih potpora i olakšica – koje u Hrvatskom slučaju također primarno služe servisiranju privatnog kapitala, ali bez osobite regulacije povratne odgovornosti privatnih medija – kao model kolikog-tolikog spasa medijskih profita na razini Unije nametnulo se okretanje autorskim pravima. Logika je jednostavna i na tragu ranijih napomena o internetskim servisima: budući da internetski servisi profitiraju temeljem medijskoga sadržaja koji se na njima može naći, a da ne vraćaju ništa proizvođačima toga sadržaja, tu bi im eksploataciju novinarskih autorskih djela valjalo naplatiti, po sličnoj logici po kojoj se radiopostajama, primjerice, naplaćuje emitiranje glazbenih djela. Funkcioniranje ovog modela najjednostavnije je u slučaju agregatora medijskog sadržaja kao što je Google News – svakom nakladniku čiji su članci uz nekakav lead ili snippet preneseni na tom servisu Google bi bio dužan platiti određeni iznos temeljem autorskih prava.

Uvođenje ovog modela, nazvanog još i “porezom na link” (link tax) najavljeno je Prijedlogom Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, koji je u srijedu, 20. lipnja potvrdio Odbor za pravna pitanja Europske unije, što je ključan proceduralni korak pred glasanje u Europskom parlamentu u rujnu. Za definiranje prava proizvođača medijskog sadržaja ključan je članak 11., koji nakladnicima osigurava prava iz 2. članka i 2. stavka 3. članka Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu iz 2011. godine. Tim se člancima, naime, različitim subjektima osigurava “isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane” za različite oblike reproduciranja, kao i “isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za stavljanje na raspolaganje javnosti” njihovih djela.

Jedna od ključnih implikacija ovoga jest da je za linkanje, primjerice, članaka s nekog portala na nekom agregatoru vijesti potreban licencni ugovor s njihovim nakladnikom, što uvodi mogućnost traženja naknade za prenošenje sadržaja. U prijevodu, dakle, riječ je o vrlo mehaničkom prenošenju modela autorskih prava u domenu interneta. No iako se on čini zdravorazumskim, vrlo je dvojbeno kakve bi rezultate mogao polučiti u medijskom sektoru, kao i tko će od njega imati koristi, što potvrđuje i snažno protivljenje niza aktera – od internetskih megakorporacija preko teoretičara i aktivista pa do udruženja istraživačkih novinara, kako iscrpno prenosi portal Faktograf.hr. Prije svega, čini se da ovakav model ide na ruku isključivo najvećim medijskim igračima koji su dovoljno bitni da ih agregati i servisi zadrže u svojoj ponudi. Svi oni ostali – nezavisni, neprofitni mediji, osobito oni posvećeni istraživačkom radu i specifičnim temama; ukratko, najmanje zaštićeni mediji – od ove intervencije neće imati vjerojatno nikakvu financijsku korist niti će ju se usuditi zatražiti, suočeni s mogućnošću da ih servisi zbog toga naprosto prestanu prenositi.

Ono što bi, s druge strane, mogli doživjeti jesu negativne posljedice – obaveza da se linkanje u nizu situacija licencira nedvojbeno ograničava protočnost informacija na internetu i potencijalno šteti dosegu manjih, nezavisnih medija ionako pogođenih komercijalizacijom prostora na društvenim mrežama. Da je riječ o odredbi koja u tom smislu ugrožava otvorene temelje interneta smatra novinar i bloger Cory Doctorow koji upozorava da su ovakvi propisi “fundamentalno nespojivi” i s wiki stranicama poput Wikipedije.

Zanimljivo je da se, nasuprot ovakvim modelima koji fundamentalno ne mijenjaju odnose moći između internetskih giganata i većine medijskog polja, nešto ranije u našem kontekstu pojavila i jedna radikalnija ideja redistribucije sredstava među njima. U spornom Nacrtu prijedloga Medijske politike RH do 2020. godine koji je pripremljen u rujnu 2015. godine, ali nikada nije službeno objavljen (tek su ga neki nezavisni portali prenijeli krajem 2016. godine), tako u opisu poželjnog sustava javnih potpora stoji i “bogohulna” ideja da se dio mjesečnih prihoda telekomunikacijskih korporacija od naplate internetskih priključaka preusmjeri u financiranje medijskog obrazovanja i sadržaja od javnog interesa. U pojašnjenju relevantne mjere u Nacrtu stoji da bi se naplaćivanjem 5 kuna po priključku, prema HAKOM-ovim podacima iz 2013. godine, moglo čak prikupiti 80-ak milijuna kuna za unapređenje medijskog sustava. Za usporedbu, ukupan proračun Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije, našeg najvažnijeg fonda za javno podupiranje rada medija, iznosi oko 31 milijun kuna. Vrlo suvislo opravdanje za otkidanje od prihoda telekomunikacijskih giganata pritom je prepoznato u podatku da su se oni, za razliku od kraha medijskog sektora koji internetski prostor puni sadržajem, u razdoblju recesije više nego – udvostručili!

Kakve bi posljedice ovakva mjera mogla imati, kao što je poznato, nećemo doznati, osobito nakon što je na čelo resornog ministarstva došla osoba koja je vrlo oštro kritizirala rad na medijskoj strategiji kao “izrazito antitržišni i ideološki usmjereni”. To što je upravo “slobodan” rad tržišta i uzrokovalo krah medija, izgleda, u cijeloj je priči manje bitno, a najprije će biti da stvar ionako ne ovisi o stavovima i željama zagovaratelja tržišta na vlasti, sve i ako uistinu vjeruju u ono što govore, nego o činjenici da se suverenitet RH otprilike zaustavlja na stavovima i željama Deutsche Telekoma. U tom pogledu, fiktivno rješenje koje nudi nova direktiva EU o autorskim pravima poslužit će u najboljem slučaju tek kao alibi vladajućima koji će moći reći da su neke – kakve god – mjere namijenjene redistribuciji sredstava unutar internetsko-medijskog polja, eto, konačno i usvojene.

Drugi izuzetno sporan dio nove direktive jest članak 13. na račun kojeg sa svih strana također pristižu prigovori – po svemu sudeći, još jednom opravdani. Članak je to koji propisuje obaveze internetskih servisa “koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici” da koriste tehnologije prepoznavanja sadržaja kako bi se spriječila neovlaštena uporaba autorskih djela. Kao što mnogi korisnici Facebooka ili YouTubea znaju, riječ je o tehnologijama koje su već u primjeni na dijelu velikih servisa i pokazuju se zabrinjavajuće nefleksibilnima u nizu situacija.

Zbog vrlo specifičnog statusa autorskih prava kao izvora prihoda unutar glazbene industrije, te su tehnologije primarno usmjerene na prepoznavanje zvučnog, odnosno glazbenog sadržaja. Po svoj je prilici i članak 13. Prijedloga Direktive nastao upravo kao rezultat pritiska iz tog smjera, što naglasak na “zabrani memova” pri govoru o njemu možda čini pomalo promašenim. Ipak, nedvojbeno je da iz njega podjednako proizlazi i obaveza automatizirane provjere vizualnog sadržaja, zbog čega će se nedvojbeno javljati problemi slični blokiranju videoisječaka na Facebooku jer se u njima kao dio slučajno snimljene zvučne kulise čuje zaštićena glazba. Tehnološka nužnost automatizacije provjere golemih količina objava na nekoj platformi na stranu, za sada se čini neuvjerljivim da će algoritmi biti u stanju prepoznati niz specifičnih tipova korištenja autorske građe i interveniranja u nju, koji nedvojbeno ostaju u domeni legitimnog i dio su svakodnevne internetske kulture.

Kod istog je članka sporno i što on podrazumijeva automatsku provjeru svakog korisničkog uploada ili posta, što djeluje izuzetno zabrinjavajuće u svjetlu nedavnih afera oko zlouporabe privatnosti korisnika društvenih mreža. Činjenica da bi, primjerice, svaka korisnička objava morala prolaziti kroz neki tip filtra koji analizira njezin sadržaj nedvojbeno bi predstavljala korak unatrag u borbi za privatnost i protiv cenzure na internetu i proširila sivu zonu manipulacije sadržajem koji korisnici postavljaju.

Odvagnu li se, dakle, cijena i korist od implementacije članaka 11. i 13., teško je zapravo razabrati logiku njihovih predlagatelja. I jedan i drugi članak su evidentno nefunkcionalni – kako prenosi Faktograf.hr, njemački primjer uvođenja sličnih odredbi pokazao je da su i najveći medijski nakladnici popustili pred važnošću Google Newsa za njihov doseg i odustali od traženja naknade. Također, apsurdnom se čini ideja da će, primjerice, blokiranje objavljivanja zaštićenih autorskih djela na Facebooku ili YouTubeu financijski zaštititi glazbenu industriju – u hrvatskom slučaju, njezini prihodi ionako ovise o airplayu i nastupima, a posebno se drugo hrani dosegom izvođača na društvenim mrežama. Ukratko, mjere predložene novom Direktivom po svemu sudeći predstavljaju beskorisno narušavanje otvorenosti interneta koje neće nimalo promijeniti neprikosnoveni status internetskih giganata, dok će za nezavisni dio grcajućeg medijskog sektora one samo potvrditi ono što njegovi pripadnici već znaju – da njegov dugoročni spas, pored interesa kapitala, eurobirokrate i njihove lokalne ispostave nimalo ne zanima.