Prvo čega se sjećam, moja prva uspomena uopće, jest prvi put kada sam probao maslinu. I pri tome mislim – uspješno probao, bez koštice. Ne znam koliko sam bio star, ali sjećam se da smo bili u stanu na Olajnici, tom prigodom su kod nas bili neki ljudi i s mojim su roditeljima dijelili smijeh i tople trenutke. Mama je došla do mene u nekom trenutku s maslinom (čiji naziv sam saznao tek nešto kasnije) i predložila mi da probam, što sam i učinio. Potom me upozorila na košticu, koju sam nakon nekog vremena izbacio van. Svi su djelovali jako sretno zbog tog mog postignuća, a ja sam bio sretan jer mi je maslina bila super. I dan danas obožavam masline, a svaki put kad ih jedem, sjetim se tog trenutka.

Kada se prisjećam Olajnice prije rata, mogu prizvati u misli cijeli taj maleni stančić u kojemu smo živjeli prije nego što smo otišli kod bake i djeda na Sajmište. Sjećam se kako je jednom prilikom došao nekakav čovjek s ogromnim crnim medvjedom – čovjek je svirao def a medvjed je plesao. Mama i ja smo ga gledali s balkona, i sjećam se kako je na svim okolnim prozorima i balkonima bilo djece. Kasnije, kada je medvjed otplesao svoje, svi smo bacali kovanice s balkona, a čovjek ih je kupio i nakon toga, skupa s medvjedom, otišao. Danas kada se toga sjećam, djeluje nadnaravno – možete li zamisliti kako bi, primjerice, stanovnici zagrebačkog Španskog reagirali na jednog rasplesanog medvjeda kojega na jednoj sasvim tankoj uzici voda netko tko u rukama drži def, a i oblači se kao hipi?

Kada smo preselili na Sajmište kod bake i djeda, život je postao ljepši jer nas je bilo više na jednome mjestu. Sjećam se kako sam s tatom po ulici znao igrati nogomet, a lopta je nerijetko znala završiti u susjedovom vrtu. Taj susjed je uvijek bio jako ozbiljan i uvijek mi je bilo neugodno ići kod njega po loptu. Ali jednom je prilikom susjed sam donio loptu, a s loptom i zdjelicu najboljih malina koje sam imao prilike probati do dana današnjeg. Od tog dana susjed mi više nije bio niti tako ozbiljan niti mi je bilo nelagodno ići u njegov vrt po loptu.

Sjećam se kada me moj deda Pero vodio pecati. Niste pravi Vukovarac ako niste bar nekoliko puta bacili udicu u Dunav no kod mog tate taj je uvjet bio zadovoljen samo formalno. Tata nije bio ljubitelj pecanja, ali smo deda Pero i ja zato bili sjajno društvo jedan drugome. Par ringlova, malo slanine i luka, nešto kruha – i cijeli dan se može provesti na Dunavu. Navečer bismo dolazili kući s kantom punom kesegica koje smo nalovili, i onda bismo ih slistili za večeru. Ništa nije bilo slađe od takve večere!

Sjećam se kako je u onome što je danas Mazdin park, preko puta Paunovićeve grobnice, bilo jedno stablo na vrhu kojega je bilo gnijezdo sova ušara. Par ogromnih i prekrasnih sova ušara imao je dom tek tridesetak metara od mojeg vlastitog. Obožavao sam tamo ići jer sove baš i nisu ptice koje viđate svaki dan, a osim toga su bile najveće ptice koje sam ikada vidio. I moj tata ih je volio pa smo često znali ići onim putem. Uvijek mi je govorio kako se te ptice zacijelo osjećaju izuzetno sigurno u našem susjedstvu i kako je to lijepa i rijetka stvar, jer sove inače više vole živjeti u prirodi.

Sjećam se i svojih prijatelja. Družio sam se s puno djece iz susjedstva i svima nam je bila zabava divljanje po Doli – šikari koja se nalazila u jednoj dolini blizu naše ulice. Bio je tamo i jedan ogromni hrast ispod kojega se po ljetnim vrućinama sjajno moglo ljenčariti. Kasnije je, na opću tugu dječjeg dijela susjedstva, u Doli niknuo Vuteksov stadion, ali svi smo ionako taman dovoljno porasli da nam naši roditelji nabave bicikle, pa je naša tuga bila kratkog daha.

Posebno se sjećam dvoje svojih prijatelja, Srđana i Bojane. Roditelji su nam bili prijatelji, pa smo nekoliko puta i ljetovali zajedno u Milni na Braču. Srđan je bio mojih godina, a njegova sestra, moja imenjakinja, bila je malo starija od nas. Moj nam je tata pisao pjesme i zabavljao nas u ljetnim noćima. Kada je počeo rat, život i izbori koje donosimo odveli su nas na različite strane, ali često se sjetim svojih prijatelja iz djetinjstva.

Zadnji uistinu sretan trenutak kojega se sjećam prije nego što je počeo rat je proslava mog sedmog rođendana. Tamo su bili svi moji prijatelji, zabavljali smo se, smijali i radili sve što djeca rade. Slike s tog rođendana jedna su od rijetkih relikvija mojeg djetinjstva, kojemu je taj rođendan, u biti, označio kraj. Ali za taj rođendan dobio sam BMX bicikl kojega sam žarko želio i svijet je bio, barem na kratko, sve što si jedan sedmogodišnjak može poželjeti. Manje od mjesec dana kasnije, pretvorio se u nešto posve suprotno tome. Mog nesuđenog BMX-a stigao sam provozati svega nekoliko puta.

Sjećam se kad sam otišao iz Vukovara. Sjećam se knedle u grlu koju smo svi imali dok smo se opraštali jedni od drugih. Sjećam se izraza na djedovom licu, sjećam se svakog lista na marelici koja je rasla u dvorištu, sjećam se svakog, pa i najmanjeg zvuka koji je obilježio taj trenutak. Samo ne mogu govoriti o tome.

Sjećam se svega što je bilo poslije – i tuge, i smrti, i ruševina, i beskrajnih kolona, i života u hotelu (za moju obitelj, srećom, kratkog), i neprilagođenosti na Zagreb, i zločestih ljudi, i svega što nije Vukovar. Ali to danas nije važno. Danas je važno sjećanje na Vukovar. Ja ga se sjećam onakvog kakav je bio prije rata – netaknut zlom. Netaknut mržnjom. Podgrijavam godinama tu uspomenu na život ispunjen ljubavlju i toplinom. Njegujem u sebi revno taj maleni plamičak svega što je na ovome svijetu ispravno i dobro u nadi da će mi davati snage i osvijetliti stazu svaki put kada se suočim s mržnjom i prljavštinom koju su ljudski umovi u stanju osmisliti. Upravo s tom svjećicom tinjajuće neiskvarenosti želim dati svoj doprinos onom “boljem sutra” u kojemu maskirne uniforme ne bacaju sjenu na ničija djetinjstva, u kojemu nitko nikome ne ubija djecu, ili roditelje, ili braću i sestre.

Možda Vukovar prije rata zapravo uopće nije bio onakav kakvim ga se ja sjećam, možda je za svakoga bio drugačiji. Ali ne prođe dan da ga se ne sjetim.

Ponekad nije lako paziti da taj plamičak ne ugasne. Ponekad me ružna sjećanja počnu povlačiti u mrak i tugu i gorčinu, ali naučio sam se nositi s time. Malo dječjeg smijeha i nepodopština jednog trogodišnjaka može imati čudotvoran učinak. A ponekad se dogode čudne i neočekivane stvari. Prije nekoliko mjeseci na moju je adresu stiglo jedno pisamce. U njemu sam našao, pisane rukom mog oca, nekoliko pjesama koje je napisao prije puno godina u Milni na Braču, za Srđana, Bojanu i mene.

Zato želim vjerovati da ljubav i dobrota na kraju pobjeđuju sve, i zato ovaj dan sjećanja želim napuniti sretnim uspomenama; da njih nije bilo, da se sjećam samo ružnih stvari, nisam siguran da bih se želio sjećati ičega.

Izvor: Lupiga