Oni koji su rođeni u vrijeme kada se u javnosti po prvi puta spomenuo projekt Brijuni resort, nedugo zatim preimenovan u Brijuni rivijera, danas su već tinejdžeri u srednjim školama, a da se na 24 kilometara priobalja južne Istre u međuvremenu nije dogodilo ništa. Nije izgrađen ni jedan luksuzni hotel, apartman, golf teren, nautička luka ili vila za odmor kao što nije otvoreno ni jedno od tisuće i tisuće najavljenih novih radnih mjesta koja su, prema obećanjima, trebala stati na kraj nezaposlenosti, bar u južnoj Istri. Ovi mladići i djevojke će po svemu sudeći i maturirati, a možda i diplomirati, a da se ništa bitnog neće promijeniti u odnosu na 8. svibnja 2001. godine kada je Ivan Jakovčić, tadašnji ministar za europske integracije i bivši župan Istarske županije, te najmoćniji čovjek IDS-a, stranke koja Istrom vlada posljednjih 25 godina, otkrio građanima svoju viziju razvoja juga Istre: “Od Bala do Arene, a i Muzil, moraju postati dio Brijuni resorta”.Jedina lokalna uprava koja je tražila da se preispita projekt Brijuni Rivijera bila je Općina Fažana. Općinsko vijeće je 2011. odbilo potpisati prijedlog ugovora o provedbi projekta jer nisu uvažene njihove primjedbe.

Piše: Maša Jerin, H-alter.org

Zapravo, krivo je reći da se u ovih desetljeće i po ništa nije dogodilo. Promjene nema samo naizgled. Zbila se jedna od najvećih pljački Istre, prodaja najatraktivnijih zemljišta uz samo more, a najeklatantniji primjer rasprodaje i naknadne urbanizacije na štetu lokalne zajednice zasigurno je vodnjanski slučaj Barbarige i Dragonere. Zaustavljen je svaki pokušaj alternativnog oživljavanja bivših vojnih zona u ime megalomanskog projekta koji turizam gura kao jedinu opciju razvoja za domicilno stanovništvo. Istovremeno su u potpunosti devastirane sve nekretnine koje je napustila vojska, a da ni državna ni lokalna vlast nisu učinile ništa da to spriječe. Ono što su pak učinile Vlada i Istarska županija bilo je osnivanje zajedničke tvrtke Brijuni rivijera d.o.o. u koju je utrošeno gotovo dvadeset milijuna kuna javnog novca, a da još uvijek nije pokrenuta ni jedna investicija kao ni zapošljavanje, izuzev u samoj tvrtki gdje se samo za plaću direktora izdvaja basnoslovnih 14 do 15.000 kuna mjesečno.

U međuvremenu su stanovnici najvećeg istarskog grada već ostali bez pola pulskog zaljeva, a uskoro će i bez druge polovice. Istina, zemljište nije prodano, ali je dijelom dano ili će biti dano u koncesije duge cijeli ljudski vijek. Sjeverni dio luke, otok Sv.Katarina i Monumenti, pripao je tako kontroverznom poduzetniku Danku Končaru na 50 godina, a južni dio gdje se nalazi poluotok Muzil potencijalnim se investitorima nudi na rok od čak 99 godina i to, u najboljem slučaju, jer najave o prodaji zemljišta nisu nikad utihnule. Tijekom cijelog tog razdoblja domicilno se stanovništvo nije pitalo ni za mišljenje, a kamoli dozvolilo uključivanje u izradu projekta Brijuni rivijera.

Jedino što su građani do sada imali prilike vidjeti i čuti bile su najave o otvaranju novih radnih mjesta i pokretanju gospodarstva, a konkretni podaci i analize koje bi opravdale postupke političara te dokazale ekonomsku i društvenu isplativost projekta nisu nikada podastrti javnosti, pa se s pravom postavlja i pitanje jesu li takvi dokumenti uopće izrađeni.

Cjelokupa tekst s kronologijom projekta dostupan je na portalu H-alter .