Oko parka Trnjanska Savica se razvila žučna rasprava i izvan okvira ove zagrebačke mjesne zajednice. No ovaj dio grada prošao je u posljednjih nekoliko desetljeća kroz mnoge burne trenutke. Jedan (polu)osobni osvrt.

Autor Nenad Kreizer

Moj omiljeni dio u ekranizaciji klasika H.G. Welsa „Vremeplov“ je kada izumitelj sjedne u svoj vremenski stroj i kada se putujući kroz vrijeme, prostor oko njega mijenja munjevitom brzinom: zgrade se pojavljuju i nestaju isto kao i stanovnici. Postoje dijelovi Zagreba gdje vam putovanje ovakvim uređajem barem stotinjak godina unazad ne bi donijelo pretjerane promjene. No isto tako postoji dio Zagreba, točnije naselje koje se danas zove Savica gdje bi vas i kratki skok u prošlost odveo u jedan sasvim drugi svijet.

„Trnjanska Atlantida“

O ovom naselju se mnogo govori u posljednje vrijeme, posebice o parku koji se zove Trnjanska Savica. Gradske vlasti su na sjeveroistočnom dijelu parka odlučile sagraditi crkvu. To će se po svoj prilici, koliko god se stanovnici protiv toga bunili ili ne, i dogoditi.

Kao neka vrsta svjedoka prošlih vremena, među novo posađenom bjelogoricom u ovom, dvadesetak godina starom parku, se sakrio i jedan bor koji u oči vjerojatno upada samo pejzažnim arhitektima kojima je jasno da on ovdje nekako po zakonima uređenja parkova ne bi trebao stajati. Zapravo se radi o jedinom starosjediocu koji je tu bio ne samo prije svih ostalih okolnih nasada nego i prije svih zgrada. I tu priča postaje malo osobna. Ovaj bor je, prema usmenoj predaji, posađen na dan kada sam rođen i kada je tu stajala katnica s adresom Trnjanski nasip 135. I ostatak je jednog svijeta, jedne vrste prigradske „Atlantide“ nestale kada je početkom osamdesetih trebalo dat krov nad glavom dolazećem stanovništvu industrijske metropole tadašnje Jugoslavije. Nekoć, kao i danas: sve za napredak.

Nestali nasip

Umjesto neuspjele socrealističke arhitekture, koja od ranih osamdesetih polako popunjava ovaj dio Zagreba između nekadašnjeg „Autoputa“ (Slavonske avenije), ovdje bi vas u sedamdesetima dočekala prigradska, gotovo seoska idila s konjskim zapregama, kokošinjcima, trgovinama mješovitom robom i vinskim podrumima gdje su tada još egzotični doseljenici iz Dalmacije prodavali svoje domaće vino. U sedamdesetima je čak, kako priča mama, ovdje još bilo ljudi koji su držali svinje. Na tridesetak minuta hoda od glavnog zagrebačkog trga! Ostaci ovog nestalog svijeta djelomično su vidljivi ako se Prisavljem produži prema Mostu slobode. Nakon križanja s Avenijom Vladimira Ruždjaka, Prisavlje se pretvara u Trnjanski nasip. Iako se danas to danas više ne prepoznaje, ovo je stvarno nekad bio nasip, koji se prema istoku protezao kroz današnji park Trnjanska Savica, i bio je jedina i glavna zaštita Zagreba od ćudljive Save. I to sve do 1964. kada je rijeka ipak pobijedila i poplavila dobar dio Zagreba južno od pruge. Tada se gradi novi, današnji nasip a stari, Trnjanski nasip je posao samo jedna od ulica u tadašnjem dijelu Trnja koji se zvao Kruge.
Trnjanski nasip 135

Mama i tata na prozoru, bor ispod njih

Bor za bocu Zrinskog

Mama, koja je prvi dio života provela u kući na broju 135, i danas živi u blizini, u jednoj od “novogradnji”, kako još uvijek zove ove neugledne zgrade usprkos starosti od preko 30 godina. I kamo su stanovnike naselja s obiteljskim kućicama (bez da su ih pitali žele li to uopće) preselili prije nego što su im srušili domove i zabetonirali vrtove. Mama, kao i ostali “domoroci” razasuti po okolnim zgradama i katovima je sretna što je ostala u Trnju, u blizini Trnjanskog nasipa i bora do kojeg se još uvijek redovito prošeće. Ne znam je li joj poznato da će bor vjerojatno nestati uskoro. Jednom je ovaj zimzelen već spašen sigurne smrti. Sredinom osamdesetih, kada su radnici od tko zna kuda po nalogu vlasti, rušili kuću koju je moj pradjed sagradio negdje na početku 20. stoljeća i u kojoj je godinama bila jedina “parna pekarna” u četvrti, tata je građevince potkupio bocom vinjaka samo kako bi prilikom radova bor, koji se nije uklapao u urbanistički plan, ostavili na životu. I ovaj suludi plan je nekim čudom i uspio: oko bora su nicale lijevo i desno zgrade, prolazili kamioni i miješalice betona, pod njim objedovali radnici, ali je na kraju, kada se mašinerija povukla, bor nekim čudom ostao na životu. Doduše okrnjene krošnje ali više-manje zdrav. Kasnije su ga „hortikulturci“ ostavili jer se ipak nekako uklapao u novi park. I možda zato jer im je bilo žao uništavati ovakvo lijepo stablo.

Strah od svih režima

No izgleda da su mu sada dani odbrojeni. Jer tamo će se očito nešto graditi. Ne fontana nego crkva. Mama voli bor ali bi i crkvu. Jer joj se više ne da gurati u župnom uredu koji je provizorno smješten u jednom napuštenom poslovnom prostoru u jednoj od “novogradnji”. Nekad smo mi djeca iz kvarta išli dva puta godišnje u crkvu: na polnoćku i na blagoslov pisanica. Iako smo svi iz kuće kršteni u crkvi Svete obitelji na uglu Vukovarske i Držićeve (20 minuta laganog hoda od naselja Savica) nekako nam je opcija uvijek bila župa Krista Kralja (isto tako oko 20-tak minuta hoda) na Krugama sa svojom peći na lož-ulje i velikim šljunčanim parkingom koji je graničio s parkingom restorana NK Trnje. Moj djed Marko nikad baš nije volio ići u tu crkvu zbog jednog nezgodnog velečasnog koji se prema Trnjanima, kako pričaju legende, odnosio kao kler u vrijeme Franje Tahija. A sličan odnos prema crkvi su gajili i drugi članovi obitelji. To je pak karakteristično i za ostale prastanovnike ovog naselja koji su se uvijek držali poprilično apolitično i po strani („ne bi se štel mešati“). Ali su se ipak na Sisvete, bez prethodnog dogovora, nalazili na grobu Pere Pirkera i s podsmjehom pokazivali na policajce u civilu koji su se neuspješno pokušavali „prerušiti u Zagrepčane“. S vlastima se nije za igrati, to je moj djed naučio i tijekom i nakon Drugog svjetskog rata kada su ga u zloglasni zatvor u Savsku zatvarali i jedni i drugi. Jedni jer su sumnjali da je kao vlasnik pekare davao brašno partizanima a drugi valjda zato jer nije davao brašno. Točni razlozi su nepoznati, izlaz iz zatvora baka je navodno platila vezama koje je imala među suprugama moćnih kojima je kao jedna od rijetkih krojačica specijaliziranih za žensko donje rublje bila od neprocjenjive vrijednosti. No kazna u vidu prisilnih podstanara s Korduna se nije mogla izbjeći.

Preseljenje po nalogu

Strah od „onih gore“ je postojao uvijek. I kad su u blizini izgradili ogromno naselje u kojem su naselili oficire JNA čija djeca su imala prednost pri upisivanju u osnovnu školu „25.maj“ (danas Jure Kaštelana) i s čijih balkona su se ispaljivale salve iz vatrenog oružja svaki put kad bi Zvezda pobijedila Dinamo. Što je naravno izazivalo delirijume bijesa kod domorodaca. Bijes međutim nije bio nikad manifestiran izvan granica vlastitog dvorišta. Nitko se nije bunio, nitko nije podizao glas. Pogotovo ako se tu negdje motao jedini partijac iz ulice. Silni napori da se izoliraju od društvenih tokova, kao što je bilo za očekivati, nisu bili od pomoći kad je po nekom upitnom socrealističkom urbanističkom planu upravo ovaj dio Trnja, nekad močvarnog tla, bio određen za daljnju gradnju. Nije u ovom naselju stanovao nitko dovoljno važan da bi njegov veto u nekom partijskom gremiju zaustavio rušenja. Uslijedila je pljačka koja je u tom procesu učinjena kada su vlasnicima obiteljskih kuća davali stanove ne u vlasništvo nego stanarsko pravo (!) i smiješne novčane odštete (ja se nisam žalio, dobio sam bicikl).

Povijest se ponavlja

Sva ova krnja povijest kvarta je ponovno zanimljiva danas i sada kada se u ovaj prostor opet intervenira izvana, brzopleto, i bez želje da se pronađe rješenje koje bi zadovoljavalo većinu stanovnika koji ovdje žive, rade, plaćaju porez. No ovaj novi rez u, sada već urbanizirani dio Trnja, je perfidniji nego prijašnji koji su se događali u vrijeme prije demokratskih izbora kada su promjene donošene nakon direktive odozgo i protiv koje nije ni bilo mogućnosti boriti se.

Građane se sada pokušava okrenuti jedne protiv drugih a ne u prirodnom smjeru prema gore, prema vječitim ugnjetačima Gradecu i Kaptolu. One koji su protiv gradnje crkve na ovom prostoru se osuđuje da su „komunjare“. Koliko znam, veliki dio moje obitelji je protiv da se crkva gradi baš ovdje. I sve su samo ne “komunjare”. Taj primitivni pojam su vjerojatno i izmislili oni koji su nakon brzopoteznog partijskog kursa došli na neki „položajčić“ koji im se toliko smilio da su početkom devedesetih bacili partijsku knjižicu na Jakuševac samo kako bi zadržali svoje sinekure.

Mama je još donedavno bila glasno za to da se crkva sagradi negdje drugdje u kvartu (alternativnih gradilišta ima napretek, o tomu se već pisalo mnogo). Sada bi i ona crkvu u parku. I tvrdi da su protiv crkve „dotepenci“.

Ja sam toliko rijetko u starom kvartu da me tih par puta u godini više smetaju neke druge stvari. Da su stubišta i garaže zapuštene čak i sada kada to više nije svačije nego privatno vlasništvo. I da ima još uvijek ljudi koji bacaju smeće kroz prozor i da se parkira po nogostupu… A što se crkve tiče, povijest se ponavlja. Nadam se da će ova nova barem ostaviti bor na miru. Nekad se život bora mogao platiti bocom Zrinskog. Danas su stvari malo kompliciranije.

Preuzeto sa portala: www.dw.com