Svakog četvrtka Taty Almeida veže bijeli rubac oko glave, uzima štap i pridružuje se svojim osamdesetogodišnjim vršnjakinjama na prosvjednoj šetnji na trgu ispred argentinske predsjedničke palače ružičaste fasade, prenosi Hina.

Prkoseći poznim godinama, članice najpoznatije argentinske skupine za ljudska prava okupljaju se ondje svakog tjedna i traže odgovore na pitanje što se dogodilo njihovoj djeci, nestaloj tijekom vladavine brutalne argentinske vojne hunte.

Majke sa Svibanjskog trga (Madres de la Plaza de Mayo) ove godine obilježavaju 40. godišnjicu osnutka. Članice su fizički sve slabije, ali jednako odlučne kao i prvoga dana da se ubojice njihove djece privedu pravdi.

Skupina je rođena 30. travnja 1977. kada se 14 žena okupilo na prosvjedu protiv hunte koja je godinu prije došla na vlast državnim udarom. Odvažile su se usprotiviti nemilosrdnom režimu u vrijeme kad je represija bila na vrhuncu. Riskirale su istu sudbinu kao i njihova politički angažirana djeca – mučenje, smrt ili jednostavno nestanak bez traga.

Ali generali su ih ismijali i nazvali “luđakinjama s Plaze del Mayo”.

“Bile smo lude. Lude od boli, lude od bijesa, lude od nemoći”, rekla je Almeida (86), čije vatrene oči ne odgovaraju njezinim godinama.

“Ali taj smo bijes pretvorile u ljubav, u mirnu borbu”, dodaje.

Njezin sin Alejandro, dvadesetogodišnji student medicine, nestao je u “argentinskom prljavom ratu”. Jedan je od 30.000 ljudi s istom sudbinom u obračunu vojnog režima i desničarskih odreda smrti s lijevim gerilcima 70-godina prošlog stoljeća u Argentini.

Almeida, koja dolazi iz vojničke obitelji, isprva se nećkala oko toga hoće li se pridružiti Majkama sa Svibanjskog trga.

“Nisam se usudila. S obzirom na to iz kakve obitelji dolazim, bojala sam se da će me optužiti da sam špijunka. Ali kada sam im prišla, bilo je to olakšanje”, rekla je.

Ona je umirovljena učiteljica. Mnoge od drugih članica bile su kućanice. Malo koja je bila uključena u politku, a mnoge su bile iznenađene saznanjem da su im djeca u militantnim lijevim skupinama. A onda se su našle upletene u borbu protiv istog režima.

Na prvom prosvjedu bilo ih je 14. Stajale su ispred Case Rosade, argetinske predsjedničke palače, držeći u rukama fotografije svoje nestale djece.

Policajci, iznenađeni takvim neočekivanim prosvjedom, rekli su im da su zabranjena javna okupljanja više od troje ljudi.

Zato su one počele hodati trgom, ukrug, u parovima.

To čine sve do danas iako je diktatura pala 1983. godine.

Često im se pridruže deseci, nekada i stotine mladih štovatelja i aktivista.

Dio pravde dobile su dolaskom na vlast ljevičara Nestora Kirchnera 2003. godine. Nakon što je njegova vlada preuzela dužnost, stotine umirovljenih oficira suđeno je i zatvoreno zbog zločina u vrijeme diktature.

Ali mnoge su mračne tajne ostale. “Ne znamo gdje su grobovi naše djece. Ne možemo nad njima plakati. Nema ništa okrutnije”, kaže Almeida.

Umjesto toga, one hodaju.

Njihov prosvjed promijenio se tijekom vremena. Na početku su nosile parole “Vratite nam ih žive”. Danas jedna izgovara imena nestalih, druge ponavljaju. To je njihov način borbe da se ne zaboravi.

“Luđakinje su i dalje ovdje”, rekla je Alemida. “I još su na nogama”.