Mojoj maloj komuni.

Piše: Espi Tomičić

Cijeli dan sam užasno sretan jer kuham, pravim, slažem, uzbuđen sam jer nam je ovo prvi zajednički Božić, čak slušam i božićnu plejlistu supernova ili kako se već zove. Govorim si ne pokazuj toliko oduševljenja, ispast ćeš očajan, ne piši ništa na društvene mreže, to je patetično. Čitam statuse o blagdanskim depresijama osoba koje ili nemaju obitelj ili su s istom posvađane i pronalazim se u svakom postu. Do ovog Božića svaki sam malo patio, na afterima, ili sām, uz glazbu razmišljao bih koliko sam sjeban. Ima nešto jako mazohistički u tome, ali njegovao sam taj mazohizam. Radio sam tulum svaki Badnjak kod sebe, a božićni after i odlazak ljudi na ručkove, depresivniji je od svake spuštalice, pa bih sam sebe uvjeravao da je to posljedica svega šta smo stavili u sebe i da mozak ne može proizvesti serotonin. Na pozive kod drugih ljudi rijetko bih se odazvao, sve mi se to činilo jako fejk, bio sam ljubomoran na njihovu sreću i obiteljska slavlja. Kad bih i došao, osjećao sam kako seciram svaku rečenicu, sjedim postrani i analiziram odnose svakog od ukućana, prisjećam se odrastanja i naših slavlja, pokušavam uhvatiti sliku svoje sobe iz djetinjstva ili sam ljut jer se ne mogu sjetiti kakav je bio raspored u kuhinji. Prije sjedanja uvijek pitam di mogu sjest, koja su njihova mjesta, nemam pojma čak ni gdje ti ljudi sjede, kakvi su protokoli njihove kuće, a jedem puricu i zahvalan sam što nisam sam. Pitam se koliko poremećen možeš biti dok sjedim za nečijim velikim stolom i mislim o tome da su me zvali samo zato jer nemam gdje pa mi se i to prisustvo učini tako fejk, samo jedva čekam da odem negdje, da se maknem iz umjetne situacije. Shvatio sam da se ne radi o ljubomori ili ljutnji toga što oni imaju, nego da se radi o tome što ja nemam i da blagdanski ručak nije situacija u kojoj se čovjek mora najesti s drugim ljudima, blagdanski ručak je zajedništvo ljudi koji se vole, koji si pripadaju, koji znaju što je kome međusobno najdraža hrana i kako sjede. I dok radim francusku pitam se jesam li stvarno sretan ili sam to sam sebi nametnuo da se ne osjećam loše. Pojačam glazbu, neki Božićni treš i govorim si boli te briga, bit ćeš sa svojim prijateljima.

Nastavak priče možete čitati na portalu booksa.hr.

Serija tekstova Održati Tamagotchija na životu što duže objavljuje se u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Projekt je odobren za sufinanciranje na pozivu na dostavu projektnih prijedloga Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I.