Dok se armiraju ovdašnje naslage netrpeljivosti i cinizmom isprebijanih emocija, jedna mala tvornica vrijedno radi, proizvodeći obnovljivu energiju voljenja. Uostalom, kako čujemo, udvorno nacereni hrvatski političari za koji dan će svojim potpisom lifrati hladnjače živog ljudskog mesa na rusku frontu. Pa kad počne nuklearni show-time, nije loše znati gdje ti je najbliže atomsko sklonište.

Bogme, jedno od najotpornijih upravo se u garažerskim uvjetima sagradilo prošlog tjedna u Zagrebu. Zove se „Moja nuklearna ljubav“, ima sve gabarite da nam sačuva živote i sjećanja na to kakve smo budale jednom bili.

Budaletine moronske ako smo katkad imalo posumnjali da ljubav nije svemoćna a povjerovali da od mržnje i sirove nadmoći neke vajde ima. Ili smo, što je još gore, kratkotrajno potrošno pošli tragom ljubavi, olako pročitali njene složene signale kao da je bljutavi fast food, pa je brutalno smrskali u njeno mutirano nasilno naličje.

Članak Davora Špišića u cijelosti pročitajte na blogu CIVILKA.