Oči ne lažu. Nikad. Sve ostalo se dade zamaskirati, opsjenariti ili izlažirati. Samo oči žive po svojim vlastitim vulkanskim pravilima.

Kao vječni emisari svih prokletstava i nada, sreće i nesreće od postanka svijeta.

Preblizu sam bio (iz prvog reda) užagrenim očima plemenito mahnite momčadi Srpskog narodnog pozorišta a da ne bih zauvijek pamtio kako ni jedne jedine sekunde u tim njihovim očima nije bilo ravnodušja i nevjere u ishod pravedne bitke koju biju.

„Na Drini ćuprija“ Ive Andrića u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića (premijerno izvedena 17. marta) po prvi put se 30. juna izmjestila s matične novosadske scene i ukotvila se na Osječkom ljetu kulture.

Čak ni antiteatarski ambijent sportske dvoranetine nije ostao imun na njihovu egzistencijalnu strast i fanatičko poštenje – zatravljena publika pratila ih je u gotovo trosatnoj pobožnoj tišini da bi na kraju oslobađajuće eksplodirala na nogama.

Predstava ne bi smjela stati na putešestviju kroz naše balkanske predjele i sve nas koji nismo ništa drugo nego stvarni likovi Andrićeve remek-zadužbine. Morala bi ostati na nekom beskonačnom hodočašću dok se gume na njenim autobusima ne izližu, jer oči joj ionako nikada zgasnuti neće.

Članak Davora Špišića u cijelosti pročitajte na blogu CIVILKA.