Do tog 15. siječnja 1992. godine sve je još bilo pod upitnikom. Hrvatska je bila nepriznata zemlja, trećina teritorija pod okupacijom, Vukovar je pao prije dva mjeseca… Na snazi je bilo Sarajevsko primirje koje je 2. siječnja s hrvatske strane potpisao ministar obrane Gojko Šušak, a u ime JNA general Andrija Rašeta, uz nazočnost izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea.

Piše: Vuk Tešija, DW

Primirje je trebalo obvezati obje zaraćene strane da ostanu na dosegnutim položajima, ali usprkos „ostajanju“, razmjena vatre je bila svakodnevna. Popis poginulih i ranjenih nakon 3. siječnja 1992. podugačak je.

Neizvjesnost je bila opipljiva. Do 15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznali samo Island, Vatikan i San Marino, kao i zemlje koje su se i same borile za međunarodno priznanje: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Estonija. Ali kada je 15. siječnja uslijedilo Njemačko priznanje, tada je krenulo.

Slavlje

Prvi su se Njemačkoj pridružile svih 12 članica tadašnje Europske unije, te Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Nakon toga budućnost je izgledala manje neizvjesno. Dan prije priznanja Hrvatske u Osijeku je organiziran koncert za vojsku na kojem su bili Anja Šovagovać, Urša Raukar, Doris Košta, Barbara Nola, Filip Šovagović, Dragan Despot…

Krešimir Sudar, tada vojnik Hrvatske vojske, bio je zadužen kao pratnja da vrati izvođače u Zagreb tog 15. siječnja.

– Vozili smo se u minibusu kojim su naši dečki išli na liniju u Laslovo. Na autobusu nije bilo mjesta na kojem nije bio izbušen od gelera ili metaka, a umjesto stakala imao je zavarene limene ploče na prozorima i vjetrobransko “staklo“ od pleksiglasa. Kada smo došli u Zagreb, nije nam bilo jasno što se događa. Zagreb je „gorio“. Tu smo saznali da smo postali međunarodno priznata država. Ljudi na ulicama, zastave… Na povratku, kada su vidjeli naš izrešetani autobus, u Dubravi nas je zaustavila nepregledna masa ljudi, nije se moglo proći. Svi su slavili, ispričao je za DW svoje sjećanje na taj dan Krešimir koji je samo četiri dana nakon toga teško ranjen snajperskim metkom i danas je stopostotni invalid Domovinskog rata.

Prisjećajući se tog trenutka i velikih nadanja, kaže da nije ni prije tog dana osjećao strah da neće stvari završit tako da će Hrvatska doći na svoje granice i da je bio pun vjere u sposobnost Hrvatske vojske da „riješi stvari“. „Danas je neka sasvim druga priča, smeta me što društvo nije danas kako sam ga zamišljao na dan priznanja. Najviše mi smeta ta podjela i desničarenje kojeg nije bilo u onom vremenu kada smo svi bili zajedno“, kaže Krešimir.

Pod granatama

Sandra Lacić 15. siječnja 1992. godine bila je u sanitetu 106. brigade, a sjećanja na taj dan su joj vrlo živa jer je u trenutku priznanja bila u – svatovima. „Bili su to ratni svatovi, registracija kod matičara i privatno slavlje u stanu. U Osijeku se i pod granatama živjelo i voljelo.

Sjećam se da jedino mladenka nije bila u uniformi te večeri. Međunarodno priznanje došlo je Zvonku i Snježani kao vjenčani poklon. Uz svatovsko veselje smo slušali na radiju tko nas je sve priznao i to je bio još jedan razlog više za slavlje“, sjeća se Sandra.

Članak u cijelosti pročitajte OVDJE.