Prenosimo razgovor psihijatra Roberta Torrea koji je dao novinarki Inkluzije Petri Miočić Mandić nedugo prije svoje iznenadne smrti – kao hommage tom velikom čovjeku i stručnjaku.

Doktora Roberta Torrea upoznala sam na drugom katu Klinike za psihijatriju KBC-a Sestre milosrdnice. „Nije ti to neka klinika“, kazao mi je u telefonskom razgovoru koji je prethodio susretu, „tek zgradica koju dijelimo s neurologijom, na vrhu brega. Samo nemoj pratiti znakove i nemreš fulati.“ Pokazalo se da je nesvakidašnja uputa doista bila ključ pronalaska pravog puta, a vrh brega doista jest sam rub bolničkog kompleksa, „pravo mjesto za luđake“, našalio se. Ili možda nije.

Ljudi sve više sumnjaju u svoje psihičko funkcioniranje, vrlo rado proučavaju psihijatrijske poremećaje, čitaju i uče o njima, i onda ih lakše dobivaju
Teško je katkad bilo pojmiti dubinu ozbiljnosti skrivene iza širokog osmijeha pa ga za početak razgovora koji smo tog sparnog dana u kolovozu prilično ležerno vodili, a koji nipošto nije trebao biti jedan od njegovih posljednjih, pitam o temi kojoj je najozbiljnije pristupao, odnosu ludila i normalnosti i sveopćoj psihijatrizaciji društva. „U osvit psihologije, u 19. stoljeću, zaključilo se da duša pripada teološkoj psihologiji i odlazi u ropotarnicu povijesti, a sa znanstvenom psihologijom stvara se čudan pojam psiha. Psihički poremećaji imali su svjesnu i nesvjesnu komponentu, a sad ni nesvjesno ne postoji. Sa psihologijom prestaje postojati duša, a s trijumfom neurokognitivne psihologije prestaje postojati svijest. Postoji mozak i njegova funkcionalna inačica um koji drukčije radi, a sukladno tome se i mi kao suvremeno orijentirani biologijski psihijatri ponašamo i vladamo“, govori Torre i nastavlja: „Suvremenim trendovima unatoč, većina ljudi su normalni, bez dijagnoze. Moja je struka nastala zbog vrlo malog broja ljudi, svega 3–4%, koji imaju ozbiljne psihopatološke abnormalnosti. Mi smo ih klasificirali, imenovali i dotadašnji monolit onoga što je smatrano ludilom razbili u plural. To je ono što danas nazivamo dijagnozom, s tim da postoje i poremećaji zbog kojih psihijatrija nije osnovana, a kasnije je kroz njih tražila i našla svoj identitet. Svojedobno su se ti poremećaji nazivali neurotskima, od kojih boluje nešto veći udio pučanstva, ali i uz to, većina pučanstva je normalna.“

Kako definiramo normalnost?
Problem normalnosti je u tome što se definira izvanjski, prema normama. Ljudi mogu živjeti prema normama, a ne biti normalni, i normalno je da katkad imaju neku od psihopatoloških abnormalnosti, što ne čini dijagnozu. Ljudi nisu od jednog komada, a duševni ustroj čovjeka je nepopravljivo loš. Pokušaj da se on u okviru ovog aktualnog terora mentalnog zdravlja pretvori u idealan, gura nas u vrlo lažne i pogrešne falsifikate, kao što je ovaj pokret k mentalnom zdravlju koji, kao idealni tip normalnosti, zagovaraju države kasnog kapitalizma. Mentalno zdravlje nije postojalo prije 200 godina, to je novi socijalni konstrukt i imat će za rezultat porast psihijatrijskih poremećaja. Događa se trend psihologizacije i psihijatrizacije stvarnosti, ljudi sve više sumnjaju u svoje psihičko funkcioniranje, vrlo rado proučavaju psihijatrijske poremećaje, čitaju i uče o njima, upoznaju ih, samodijagnosticiraju se i onda ih lakše dobivaju. U desetljećima smo psihijatrizacije normalnih, oni polako nestaju i sve ih je manje, što je poguban trend. Prije, recimo, nitko tko se smatrao normalnim nije očekivao da bude sretan, zadovoljan, da dugo živi…

Što je uzrok današnjem robovanju sreći?
Moramo znati da je i ono iznutra došlo izvana, jer ako postojimo, postojimo u društvenom kontekstu. Taj koji je krivac, u svakom je slučaju subjekt, a proizvodni tehničko-znanstveni pogon stvara imperativ da bismo pokupovali sve te silne robe. I to je glavna metafizika suvremenog ljudstva. Ljudi više ne moraju ići u crkvu da bi se molili Bogu, nego je to sada bog konzumerizma, i dovoljno je čitati promidžbene poruke s laptopa. Da bi se proizvelo i prodalo, treba se javiti potreba za proizvedenim i uvjeriti nas da je svako zrnce pijeska u pustinji neponovljivo, s narcističkim individualizmom kojem je unaprijed predodređeno da ima sve sada i ovdje, a ako je u tome osujećeno, ono se osjeća nedovoljnim. Tu ulaze proizvođači drugih proizvoda, ali osoba je generalno nezadovoljna sama sa sobom i kreće narcistička agonija.

Postoji li način za dokidanje tog stanja?
Ne vidim ga. Jedino rješenje jest detektirati i osvijestiti ovako lociran problem. A problem se lomi i na pitanju koliko su krvi psi struka – psihijatrija, psihologija i psihoterapija. Mi možemo neke stvari malo preduprijediti, neke zakočiti. Možemo dobiti neke ljude, što ne bi bilo loše i dati poruku, što bi bilo otrežnjujuće po svjetsko pučanstvo, da ne izlazi sva težina života iz psihijatrijskih poremećaja, nego same težine života. Nije riječ o bolestima medicinske grane zvane psihijatrija, već o problemima života, i bolje ih je rješavati u terminima života, na planu života, dobro ih je depsihijatrizirati.

Jer postoje debele i mršave godine, a po meni su ovo dosta mršava desetljeća. Jedino dobro je što je pojedinac posve nebitan, on je prošao, i samo je jedan segment razvoja društvenih tehnologija. Čovjek će im se prilagoditi, polazeći od ljudskog formata k formatu transhumanih bića. To više nisu ljudi, oni više ne žele biti ljudi. Moju generaciju opterećivala je autentična, egzistencijalna verzija čovjeka, patili smo što ne možemo biti ljudi u većem smislu. Legitimna alternacija suvremenih generacija je da pate što su još uvijek ljudi, i što se ne mogu riješiti atavizama ljudskosti u sebi pa sebi pristupaju kao sofisticiranom tjelesnom stroju koji je nositelj neuro i biokompjutera, koji oni jednače s identitetom svoje osobe. Taj je kompjuter priključen na što pomnije održavanje ne bi li dosegao možda i vječnost. To je legitiman izbor čovjeka, on se ne ocjenjuje po kriteriju ljudskosti pa za njega ova kritika i ne vrijedi.

Odakle izvire potreba za ovozemaljskom vječnošću?
Nama danas naš intelektualni aparat ne pomaže u razrješenju straha s kojim je možda primitivna osoba lakše izlazila na kraj. Nikad u povijesti se ljudi nisu ovoliko bojali vlastitog nestanka. Za malo se koju generaciju može reći da se toliko naživjela i da je komforom života nadmašila sve prethodne generacije, a opet je nezadovoljna i duljinom i kvalitetom života, što je katastrofalan nalaz. Puno smo bolje izlazili na kraj sa samim sobom prije 50 godina nego sada. U srcu svega je strah. Najgori je strah od smrti, zato sam i napisao Ima li života prije smrti, mene je strah da u životu nisam živio. Perverzan je rezultat straha taj da samo strah živi, a mi ne živimo i bojimo se. Legitimno se bojati, ali ne mogu naše životne odluke biti gonjene strahom. Onda smo kao bića podbacili. Smrt je naša suštinska, nutarnja odredba, ona dolazi iznutra, pa tek po njoj ide neka faktična smrtnost. Smrt je danas prvi put izvanjštena, kao da je nešto neodređeno na nekom horizontu, kao da se može odgurivati u beskonačnost.

Nekad nitko tko se smatrao normalnim nije očekivao da bude sretan, zadovoljan i da dugo živi
Mi više ne pijemo kad smo žedni, ne jedemo kad smo gladni, nego po tablicama pristupamo sebi kao svojem automobilu. Tako odgajamo djecu, tako uništavamo temeljnu ljudskost. Mi smo ipak ljudi u najboljem, najlošijem i najprljavijem smislu, a sad bih sebe trebao doživljavati kao stroj koji ću izvanjski, prema napucima održavati, i gdje bi netko drugi umjesto mene trebao određivati koji su moji životni ciljevi. Većina pitanja života nisu znanstvena i nema znanstvenog odgovora, nego su oni vrijednosni i misaoni, a ispada da mi živimo po drugim napucima, da smo znanstveni projekti, homo-kiborzi, s bioekstenzijama i stječemo savršenstvo strojnog tipa.

Zašto smo opsjednuti idejom da postanemo strojevi?
Ljudi na razne načine mogu pasti ispod svoje razine, to je ljudski. Rađamo se ispod svoje razine; primitivni, glupi, neizobraženi, pokvareni i psihotični, a onda kroz društvo i obrazovanje postajemo donekle empatični, pametni, altruistični. Čovjek uopće nije prirodno, nego neprirodno biće, on ne može preživjeti u prirodi nego u kulturi. Ovo su moje jedine okolnosti, ja ovaki ili nikaki, i to me čak nagoni da hendikepe koje sam zatekao prepoznajem kao svoje. Po tim me hendikepima ljudi prate i oni predstavljaju unikatnost u lošem smislu. Ja se njima usprkos i kroz njih moram afirmirati. No ljudi vole izvanjštiti sebe od sebe, izložiti sebe kroz nešto drugo, strano, kroz bolest, nešto izvanjsko, ne moje. Često se čovjek identitarno posve fura na to pa kaže da „nije uspio“. Ali nisam uspio ja, kao čovjek, a ovo je padanje ispod razine. To je dio psihopatoloških abnormalnosti – ako nisam uspio pojedine probleme života riješiti unutar života, onda ih guram u domenu psihopatološkog.

Radi li se često u suvremenom društvu baš o tome?
Prije nije bilo toliko psihologizacije vlastitih nutrina. Ljepota antičkih tragedija je što se zlo i zločin događaju bez negativne psihologizacije, to je usud povijesnih sila gdje su ljudi samo silnice kroz koje se ovaj lomi i razara, to je kozmički usud. To je dimenzija za koju suvremeni čovjek uopće nije rođen. U srednjem vijeku čovjek se brinuo za spas duše, a ne za duljinu života. Velik egzistencijalni problem bio je sadržan u pitanju „gdje će ti duša“. Danas nema duše, samo tijela. Mi nismo drugo nego naš mozak – otkako je duša ukinuta.

Istina o psihijatriji
Psihijatar Robert Torre rodio se u Zagrebu 1965, a imao je subspecijalizaciju iz područja ovisnosti. Objavio je desetak stručnih knjiga o prevenciji i oporavku od alkoholizma, droga, kocke i klađenja, a popularnost je stekao 2014. knjigom Prava istina o psihijatriji i u stručnim krugovima iznosio je nepopularne stavove o smislu i zadaći suvremene psihijatrije. Svoj je status produbio 2018. knjigom Ima li života prije smrti, a ove godine objavio je djelo o povijesti ludila zatočenog unutar psihijatrije, Ludilo uzvraća udarac. Preminuo je u Zagrebu 14. listopada.

………………………………………………………………..

Tekst je objavljen u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri su Udruga Pragma i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu.

Ukupna vrijednost projekta je 1.393.707,02 kuna.

Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjenika Vijenac pod naslovom Inkluzija, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta.