Je li vam stigla čestitka od Tomislava Karamarka? – pitala je nestašna hrvatska novinarka pobjednika prijevremenih parlamentarnih izbora u Srbiji. Aleksandar Vučić – koji je na tim izborima trijumfirao jednako očekivano kao i Karamarko prije sedam dana u uzbudljivoj utrci sa samim sobom za mjesto predsjednika HDZ-a – pokušao je u odgovoru biti duhovit, ali je ispao otužno smiješan.

– Nije, a možda i jeste, ali ja ne znam te brojeve, da vam pravo kažem. Ne razumem se u te pozivne.

Nije Vučić očekivao da mu šeretluk neće upaliti i da će štos s nepoznavanjem pozivnog broja za Hrvatsku biti smješniji njemu osobno nego ikome od novinara na press-konferenciji. Čim je shvatio da »nerazumevanjem u te pozivne« nije izmamio ništa više od usiljenih osmijeha ljudi iz protokola – koji su se po pravilu službe dužni smijati forama i fazonima Velikoga Vođe – predsjednik Srpske napredne stranke je složio paćeničku facu i uz dubok uzdah kazao:
– Nije… Nije.

Ali ako Karamarko nije čestitao promptno kao njemačka kancelarka Angela Merkel, to još uvijek ne mora značiti da se neće javiti svom drugaru iz hotela Sheraton. Uslijedilo je stoga i nestašno potpitanje hrvatske novinarke – očekuje li beogradski pobjednik čestitarski poziv iz Zagreba?

Bivši i budući srpski premijer je na to osjetio potrebu da progovori o sujeti do koje navodno ne drži. Ili je to iz njega ipak progovorila povrijeđena taština:
– Pa ja sam njima prvi čestitao, znate… Postoje ljudi kojima sujeta u politici ne znači ništa, a možda nekima znači… Meni to ništa ne predstavlja i uvek ću da čestitam svakome ko pobedi.

Bilo bi odveć nestašno pitati Vučića je li Karamarku čestitao i na ponovnom izboru za šefa HDZ-a. Ili još nestašnije: treba li očekivati da Karamarkov sin Martin, koji je prošle nedjelje s ocem došao na biralište izvršiti svoju stranačku dužnost, i Vučićev sin Danilo, koji se pojavljivao na predizbornim skupovima ćaletove Srpske napredne stranke, jednoga dana uspostave bolje međusobne, međustranačke i međudržavne odnose nego što je to, barem do sada, polazilo za rukom njihovim očevima?

Bilo bi to pitanje nestašno, ali ne i nepristojno, budući da su i tata Karamarko i tata Vučić svoje sinove učinili dijelom stranačkoga marketinga, pa nije isključeno da od mladunaca očekuju da jednoga dana nadrastu svoj sadašnji sljedbenički status i postanu njihovi politički nasljednici. Jer tako to već ide u ovim Stradijama i Estradijama, isprva kurtoazno, a potom i murtoazno…

Uostalom, sam Aleksandar Vučić je i u posljednjem predizbornom intervjuu beogradskom Nedeljniku govorio o političkim pogledima svoje djece – Danila koji je »nacionalistički orijentisan« i Milice koja je »nekako građanske orijentacije«, sina koji je »emotivniji« i kćerke koja je »obrazovanija«, koja »već tri jezika govori perfektno«, a »u dva dana pročita knjigu«.

Zamoljen da prokomentira izjavu Vojislava Šešelja kako bi Vučićev sin, a Šešeljevo kumče, Danilo mogao pristupiti Srpskoj radikalnoj stranci i da odgovori za koga će dečko glasati na izborima, padre padrone nije držao do diskrecije, pa je javno razglasio da će tajni glas njegova sina pripasti sadašnjoj a ne bivšoj tatinoj stranci:

– Za Srpsku naprednu stranku. Danilo ide na gotovo svaki skup SNS-a. On je izrazito nacionalno opredeljen, on poštuje Vojislava, nikada od Danila nećete čuti lošu reč o njemu. Da nema SNS-a, verovatno bi glasao za SRS.

Novinar Nedeljnika nije bio tako nestašan pa da u tom trenutku prekine sugovornika i izgovori onu legendarnu rečenicu Pavla Vuisića iz filma »Ko to tamo peva«:
– I tata bi, sine…

Pustio je ponosnog oca Vučića da se pohvali kako je njegov sin »uz sve te mladenačke otpore, koje svako ima, počeo da razumeva ono što njegov otac govori«. I da otkrije kako »od Danila uvek dobije kritiku kad god govori o žrtvama drugih na Balkanu, pošto on želi da čuje samo za srpske žrtve«.
– Možda kao i njegov otac nekada – zaključio je tata Aleksandar.

Ako su nekome ove Vučićeve riječi zazvučale kao »I tata bi, sine…«, valja ga upozoriti da je pomiješao filmove. I da tog glumca neće vidjeti u »Ko to tamo peva«.
Pokušajte s »Balkanskim špijunom«. Pa ako prepoznate Đuru koji će vam oprostiti što vas je tukao, pazite da vam ne pukne film.

Autor: Predrag Lucić, Novi list