Jedina dramska premijera na ovogodišnjem Splitskom ljetu predstava je ‘Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad’ autora Predraga Lucića u režiji Dina Mustafića. Mustafić, kojeg je splitska glumačka ekipa oduševljeno prihvatila, priča o samoj predstavi, razlozima njenog dugog odgađanja, problemima s postavljanjem na scenu, ali i o kazalištu na Balkanu općenito.

Razgovarala: Mašenjka Bačić, Novosti

Sam Predrag Lucić tekst je odredio kao comédie-française po motivima Brechtova ‘Pira malograđana’, a dosadašnje oznake su ‘tragikomična alegorija’, odnosno ‘ambijentalna predstava’. S obzirom na tematiku, ima li predstava i političku notu?

Tekst Predraga Lucića smatram iznimno literarno vrijednim i scenski intrigantnim, ne samo zato što je on prije punih deset godina pokrenuo jednu danas izuzetno aktualnu temu i anticipirao epohu straha koju živimo u Evropi, nego i zbog toga što je na sebi svojstven način secirao malograđanski horizont gdje dominiraju stereotipi o nepoznatom s mnoštvom predrasuda. Oni najčešće u život donose bizarnost i zlokobnu tupost od neznanja, ali i odsustva želje da se otkrije, upozna nešto što novo ili drugačije. Za svoj referentni okvir Lucić koristi ‘Pir malograđana’ i ti Brechtovi karakteri dolaze u naš kontekst, s tim što im se ovaj put pridružuje neznanac nešto drugačijeg izgleda, tamnije puti, vjerojatno neki Arapin. Njihov strah ovdje dolazi od dobro pripremljene, spakirane i formatizirane mržnje koja je danas sveprisutna kao jedna svojevrsna industrija. Kroz cijelu predstavu mi se, u različitim scenskim slikama, fragmentima, bavimo anatomijom te mržnje, otkrivajući uzroke i govoreći o njenim posljedicama koje sve više poprimaju oblik agresivno militantne ideologije. Tome svjedočimo u brojnim neonacističkim grupama, političkim organizacijama, udruženjima koja se s gnušanjem i krajnjom indignacijom odnose prema svojim sugrađanima pridošlima iz različite kulture i integriranima u to društvo.

S druge strane taj strah od drugog, koji se kod Lucića apostrofira kao strah od terorista, postao je jedna činjenica 21. stoljeća, kao stoljeća individualnog terora. Dakle to je sada strah koji je objektiviziran, što govori o stoljeću fanatizma, ispražnjenom od sadržaja vjerovanja. Kada se izgubi vjerovanje u bilo što, pa i u božanstvo i Boga, onda se postaje fanatik koji je oblikovan u ideologizaciji svijesti.

Upravo zbog toga čini se da je taj tekst danas aktualniji nego onda kada je nastajao. Što to govori o globalnom društvu u kojem živimo?

Taj tekst je danas izuzetno suvremen, ali nije dnevnopolitički jer mnogo dublje i na jedan filozofski, sociološki i teatarski način promišlja epohu koju živimo. Govori i o civilizacijskom trenutku u kojem ponovno možemo primijetiti one tendencije koje uznemiravaju sve nas koji mislimo da svijet nije tijesan i da je dijalog među kulturama prirodno stanje kulturnog bića. Jer je kultura po svom karakteru integrirajuća, ona se uzajamno prožima, nadopunjuje. Tako da sve ono što je duboko protiv bića kulture, u smislu podizanja barijera mentalnih ili administrativnih, dakle sve ono što bi kulturu na neki način odvajalo i razdvajalo, duboko je antiintelektualni, antiduhovni i anticivilizacijski čin.

Nažalost, svjedočimo tome da se danas različitim političkim, ekonomskim i birokratskim sredstvima kultura pokušava marginalizirati ili pretvoriti u jedan oblik neoimperijalističkog prisustva dominantne ili više kulture. A zna se da je još Voltaire rekao da nema važnije ili više važne kulture, da su sve podjednako važne.

Kada smo kod društvenog konteksta, koliko već pripremate ovu predstavu?

Dva mjeseca.

Vidjeli smo da ste se poprilično dobro uklopili u glumačku ekipu. No jeste li imali priliku vidjeti i ovaj drugi Split, onaj koji bi primjerice zabranjivao predstave kao što je ona vašeg kolege Olivera Frljića?

Znam Hrvatsku dobro, a u Splitu sam radio prije jedanaest godina. Naravno, mnogo toga se promijeni, ali ovdje sam često prisutan. A s Frljićevom predstavom to se nije dogodilo samo u Splitu. Nažalost, dogodilo se i u gradu u kojem živim, Sarajevu, na festivalu koji sam sa svojim kolegama osnovao, MESS-u, dogodilo se to i u nekim drugim centrima i s drugim predstavama, u Poljskoj. Prisustvujemo izrazitoj tendenciji jačanja neokonzervativizma, gdje se zauzimaju isključujući stavovi i gdje nema osjećaja ili društvene volje za polje umjetničke slobode, za slobodan umjetnički izraz, nego se takve predstave ili autorski koncepti najčešće etiketiraju i prije nego što je odgledan neki sadržaj. No mislim da kazalište ima smisla onda kada je polemički prostor socijalnog i kulturnog dijaloga te kada se u njemu sučeljava sa stvarima koje se ne mogu tek tako, olako prihvatiti.

Zapravo, kada se pozorište konfrontira s uvjerenjima koja nisu ni vama samima bliska. Takve predstave su izuzetno važne jer otkrivaju neke drugačije perspektive. I svaka vrsta takvog otpora prema njima uvijek je dolazila vrlo organizirano iz određenih centara moći koji bi da se, ne daj bože, njihov oportuni malograđanski duh ne uznemiri.

Dakle teatar nije prostor relaksirane zabave ili pokoje kič suze koja treba da padne na gledateljevu maramicu, nego je prostor dubokog, slojevitog poniranja, kopanja po vlastitoj podsvijesti i duši, neka vrsta izrazito snažne, vehementne autorske autopenetracije koja se proširi s publikom.

Uvijek sam podržavao radikalne redateljske vizure koje su svojevrsni hazarderski čin, za razliku od onih ziheraških gdje je samo važno na površini odigrati neki tekst, bez želje da mu se da kontekst i korelacija u odnosu na ono gdje se radi. Stoga imam potpunu svijest o tome i u vezi Lucićevog ‘Aziza’, bez obzira na to što on ima univerzalni karakter i može biti uprizoren u Parizu, Londonu, Berlinu, bilo gdje na nekoj od evropskih pozornica. Jasno je da u samom tekstu, kada igra na Balkanu, itekako ima elemenata koji korespondiraju s našom neposrednom prošlošću netolerancije i kolektivnih, histeričnih opsesija drugim, koje su najčešće pretvarane u krvoproliće ili u vjersku i etničku mržnju.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.