Dissonanza sjećanje – peripatetički audioperformans održat će se 7. rujna u 16 h i 17h ; te 8.  i  9. rujna 2016. u 18h i 19h // Filodrammatica, Korzo 28

Zgrada Filodrammatice na Korzu br. 28 u Rijeci zaštićeno je kulturno dobro. Danas je ona dom istoimenog kafića, nekih od udruga koje djeluju u sklopu Saveza udruga Molekula, riječke podružnice Muzičke akademije Zagreb, Gradske knjižnice… Nekad je, međutim, bila štošta drugo. Nitko se više živ ne sjeća, no njena je slavnija povijest počela krajem 1889. godine kad je talijansko Filodramatsko (filharmonijsko-dramatsko) društvo napustilo svoje dotadašnje prostore i kupilo kuću Struppi, srušilo ju, i na njenim temeljima 1890. izgradilo novu zgradu. Bio je to arhitektonski projekt Giacoma Zammattija, poznatog riječkog arhitekta, koji je – Filodrammaticu – projektirao po uzoru na srednjeeuropske glazbene zavode.

U zgradi je Filodramatsko društvo djelovalo do nakon Drugog svjetskog rata. Tad ona postaje Dom JNA te ugošćuje sve pojmu imanentne vrste priredbi: od kino predstava preko svečanosti podjele darova Djeda Mraza, do izložbi, plesnjaka, “derneka” za oficire i kojekakvih drugih društvenih zbivanja.

Pretpostavka bi bila, da sva ta sjećanja na jedan od centralnih prostora društvenog i kulturnog života Rijeke nabujala iskaču iz paštete. No, nije baš tako. Osim nekih, zaslužnih ali rijetkih pojedinaca, koji su ta sjećanja sistematično bilježili u formi novinskih članaka i arhiva, ona „prava“, kolektivna sjećanja na zgradu, trebalo je tek prikupiti.

Upravo to su, koristeći arhive i „kazivače“, učinili riječki umjetnici Sanja Gergorić i Andrej Mirčev. Ona je kao četverogodišnje dijete svoje prve umjetničke korake ostvarila u Filodrammatici u okviru dječjeg zbora. On se ne sjeća svojih koraka, ali je u Filodrammaticu prvi put zašao 2008. na predstavu Tranzicijsko-fikcionalnog kazališta. Oboje su članovi Udruge Prostor +, a istražujući Filodrammaticu, zaključili su da njena „aura“ isijava tu neku gorsko-slatku melankoliju post-baroknog subjekta koji pokušava ostvariti kontinuitet svog identiteta ali nekako stalno u tome ne uspijeva. Povlačeći paralele s muzikom, koja je udarila temelje karakteru zgrade, autori su taj istraživački projekt nazvali dissonanza sjećanje, aludirajući na disonantnu povijest, kao uostalom i sadašnjost zgrade, te disonancu dodatno apostrofirali i na razini izraza – koriste sjećanjē umjesto sjećanjā – uključivši u igru gramatičku nelogičnost, sraz, kleš.

Ta disonanca u kontinuitetu karaktera Filodrammatice kreće od 1890., dakle od inicijative talijanskog Filodramatskog društva da stvori prostor za svoju glazbu i to u duhu legitimiranja ideje građanskosti. Nastavlja se u naglom rezu noža socijalizma i prenamjeni u Dom JNA odnosno u uspostavi režima koji uvodi dijalektiku opovrgavanja građanskosti. „Završava“ pak stvaranjem nove hrvatske države koja nastoji pobrisati sve nelagodne joj jnaške tragove a za zgradu zapravo znači period raspada obaju navedenih narativa, praćen neuspjelim pokušajem konzerviranja prostora i njegove povijesti, koji je više raspad no obnova. No ni raspad nije uspio biti konačan. Utoliko je povijest zgrade ujedno i povijest raspada građanske ideje, metafora grada koji nestaje, tranzicijskog kaosa u kojem se ne zna ni koja je funkcija objekta, ni koja je njegova tržišna ili kulturna vrijednost, ni kako njime upravljati.

Ideja da se da takva povijest Filodrammatice ispriča kroz audiografsku šetnju zgradom, ili kako to autori nazivaju – kroz peripatetički audioperformans, nastala je na radionici Prostora + Javni prostor kao simptom koja je autorima projekta osvijetlila drugu, skrivenu perspektivu grada i njegovih objekata. Impuls je bila Sanjina fotografija s pozornice tadašnjeg Doma JNA na kojoj je kao dijete nastupala u zboru, a povela ih je do pitanja: kakva su tuđa sjećanja na Filodrammaticu? Uslijedio je sustavan i dugotrajan rad na prikupljanju arhiviranih informacija i snimanju (te montiranju) intervjua s komadićima sjećanja.

Dvadesetak takvih intervjua u posljednjoj je fazi pretočeno u sonične figure, koje u sklopu audiografske šetnje imaju funkciju da re-insceniraju identitete, fikciju i povijest Filodrammatice. Tretirajući memoriju pojedinaca koji se prisjećaju svojih susreta sa (z)gradom kao impuls za izvedbu, šetnjom se alegorijski kruži oko melankoličnog dešifriranja prošlosti i „traumatične“ anticipacije bezdomne budućnosti.

Na tragu dadaističkog postupka kolažiranja audio građe u vođenu turu po prostoru, cenzurirani i potisnuti sadržaji bivaju aktivirani u dijalektičkim konstelacijama, koje će fokusirati historijska proturječja te u prvi plan gurnuti političku dimenziju sjećanja. U tom senzorno kompleksnom navigiranju kroz međuprostore osobnog i društvenog, odnosno dokumentarnog i fikcionalnog, afirmiraju se pozicije nestabilnog i diskontinuiranog subjekta koji, oživljavajući svojeg dvojnika u teatar memorije, susreće različite (ideološke) utvare.

Praktično to znači da svaki od posjetitelja dobije u ruke slušalice s četveroslojnim audio materijalom. Prvi je od slojeva glas koji je vodič, drugi su nasnimljena sjećanja kazivača, treći zvuk samog prostora a četvrti zvučne intervencije koje podvlače taj dojam iskoraka iz ovdje i sada. Kreće šetnja prostorom, dijelom kolektivna a dijelom individualna, tijekom koje je sve moguće, disonanca ponajviše.

Autori koncepta: Sanja Gergorić i Andrej Mirčev
Produkcija: Prostor Plus
Partneri: MMSU, GKRI, Kafić Filodrammatica
Audio montaža: Hrvoje Nikšić
Glas posudila: Nina Violić
Programiranje i tehnička podrška: Mijo Gladović
Dizajn: Sara Salamon
Tehnička podrška: David Dubrović
Izrada binauralnih mikrofona: Damir Kustić
Glazba: Šumovi protiv valova (koncert nakon šetnje u petak)
Projekt su podržali: Ministarstvo kulture RH, Grad Rijeka, Studentski kulturni centar u Rijeci
Zahvale: svima koji su s nama podijelili sjećanja, članovima Gangplank kolektiva: Bruno Pocheron i Emese Csornai, Milica Đilas, Drugo More, Luka Aničić, Marija Maksimović, Eva Simčić, Nikoleta i Fedor Mirčev, Dragica Bojka Gergorić, Davor Gergorić.

Izvor: www.prostorplus.hr