Krajem studenog ove godine obilježit ćemo šezdeset godina od smrti Marije Jurić Zagorke, prve profesionalne novinarke u hrvatskoj povijesti, političke aktivistice i predvodnice prvih ženskih demonstracija, književnice, scenaristice i kazališne radnice. Njeni su romani doživjeli još 1962. stripovsku obradu (Maurović i Neugebauer), glumačka družina Histrioni kontinuirano prikazuje i priređuje Zagorkine romane u formi popularnog kazališta, a Grička vještica zaživjela je i kao rock-opera 1979. godine. U posljednjem je desetljeću naglasak umjetničke obrade stavljen na Zagorkin život (dokumentarno-igrani film Zagorka, edukativna šetnja Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb, plesna izvedba Excuse me, do you know where Marija Jurić Zagorka street is, kazališna predstava Zagorka, strip-album na temelju Zagorkina životopisa i tako dalje), čime je na svojevrstan način Zagorka potvrđena kao brend u popularnoj kulturi i kulturnim industrijama. S druge strane, njena je pozicija novinarke i aktivistice još uvijek nedovoljno istražena i popularizirana.

Piše: Matija Mrakovčić

Početkom srpnja, Centar za ženske studije, i inače pokretač većine kulturno-umjetničkih događanja u vezi s likom i djelom Zagorke, stvorio je Arhivski fond Marije Jurić Zagorke. Digitalizirana je odabrana građa Hrvatskog novinarskog društva, od izuzetne važnosti za žensku kulturu i povijest, ali i za razvoj novinarske profesije, s naglaskom na promicanje radnih i socijalnih prava za koje se Zagorka zalagala. Digitalizirani su dokumenti i korespondencija iz osobnog fonda Marije Jurić Zagorke, kao jedne od suosnivačica Hrvatskog novinarskog društva, ali i zapisnici HND-a te Zakonska odredba o novinama i novinarskom radu iz 1943. godine.

“Odabrani dokumenti imaju za cilj potaknuti istraživačku znatiželju znanstvenika/ca i samih novinara/ki, ali svakako i šire javnosti. Nastojali smo osnovne informacije o projektu i popise dokumenata i zapisnika prevesti i na engleski jezik budući da Zagorkin značaj tek počinje prelaziti granice ovih prostora. Dio arhivskog fonda sadrži dokumente i osobnu korespondenciju koja je i dio Stalnog postava Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke, pa su tako dostupni i osobama koje možda nisu u mogućnosti posjetiti Memorijalni stan. U planu je nastavak suradnje s Hrvatskim novinarskim društvom na digitaliziranju građe budući da postoji još dokumenata koji mogu pridonijeti istraživanju razvoja novinarske profesije kojoj je Zagorke vrlo profesionalno utrla put, osobito uvažena zbog svoje kritičnosti i analitičnosti u međunarodnim novinarskim krugovima”, objasnila nam je Ana Pavlić, voditeljica projekta Digitalizacija odabrane građe Marije Jurić Zagorke.

Centar za ženske studije jedina je organizacija civilnog društva u Hrvatskoj koja ima specijaliziranu knjižnicu s više od 3000 naslova koja pokriva ženske teme, s ciljem feminističkog obrazovanja i promicanja ravnopravnosti spolova. Ustanovljena je uz stručnu pomoć Anamarije Starčević-Štambuk, voditeljice knjižnice Instituta za etnologiju i folkloristiku, i tijekom više od 20 godina postojanja Centra postala je po bogatstvu fonda jedinstvena knjižnica zahvaljujući rijetkim i za feminizam važnim domaćim i inozemnim naslovima. U knjižnici se osim Zagorkine zbirke može pretražiti katalog knjiga dostupan online na mrežnoj stranici Centra za ženske studije, a stručne suradnice Jasminka Pešut i Iva Šišak upućuju istraživače na sadržaj kataloga, te na gradivo važno za povijest feminizma u Hrvatskoj, također jedinstveno dokumentacijsko mjesto. Centru predstoji i digitaliziranje dvadesetogodišnje povijesti obrazovnog programa, ali i mnogobrojnih aktivnosti koje su pridonijele razvoju ženskih studija u Hrvatskoj

Ovaj je projekt, kao i prethodni projekt digitalizacije gradiva Centra vezanog uz Zagorkin doprinos ženskoj kulturi, u suradnji s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom, podržalo Ministarstvo kulture. “Digitalizacija arhivske građe organizacija civilnog društva prepuštena je mahom projektima financiranim iz europskih fondova, ali Centar za ženske studije može zahvaliti na financiranju i Ministarstvu kulture i Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport. Osobito obećavajući čine se programski natječaji Kulture nove”, kaže Pavlić, te na pitanje o stabilnosti potpora digitalizaciji arhivske građe organizacija civilnog društva, zaključuje: “Digitalizacija je dugotrajan proces, zahtjeva sustavnost i uključivanje stručnih suradnika/ca i savjetnika/ca, ali i razvoj online platformi i održavanja sustava kao značajnih čimbenika uspješnosti projekata i svakako je od velike važnosti povećati iznose koji se izdvajaju za digitalizaciju”.

Centar za ženske studije dio je šire inicijative koju je 2015. pokrenulo nekoliko organizacija civilnog društva koje djeluju na aktivnostima dokumentiranja, arhiviranja i digitaliziranja rada civilnog društva. Cilj je inicijative da se ove aktivnosti uvrste u Nacionalnu strategiju stvaranja poticajnog okvira za razvoj civilnog društva i da nadležna državna tijela za arhivsku djelatnost prepoznaju civilno društvo – bilo udruge, sindikate ili neformalne inicijative – kao stvaratelje vrijedne arhivske građe. Pojedine organizacije poput Documente ili Centra za dokumentiranje nezavisne kulture već godinama rade na dokumentiranju, arhiviranju i digitaliziranju čitavih područja civilno-društvenog djelovanja, a većina organizacija civilnog društva sustavno dokumentira i arhivira vlastiti rad. Primjeri suradnji u tom polju su digitalizacija arhiva Korčulanske ljetne škole i časopisa Praxis te svih brojeva časopisa Arkzin, u izvedbi Documente i Multimedijalnog instituta. Centar za dokumentiranje nezavisne kulture u suradnji s Multimedijalnim institutom provodi stručno usavršavanje na području dokumentiranja i arhiviranja aktivnosti nezavisne kulture za studente muzeologije i bibliotekarstva.

Spomenutu građu Hrvatskog novinarskog društva Centar za ženske studije digitalizirao je uz pomoć Documente i Multimedijalnog instituta. Stoga smo za komentar o suradnjama na civilnoj sceni, nužnosti povezivanja i razmjene resursa među organizacijama te položaju organizacija civilnog društva po pitanju digitalizacije njihove vlastite građe, upitali osim Ane Pavlić i Nikolu Mokrovića iz Documente te Tomislava Medaka iz Multimedijalnog instituta. “Suradnja na civilnoj sceni glede čuvanja gradiva, obrade i digitalizacije se sporo, ali sigurno razvija. Međutim, ona je uvijek negdje između sporadičnih, on-demand potreba i stabilnog, sustavnog i strateškog rada”, smatra Mokrović. Zašto je tomu tako? “Tim organizacijama takav tip djelatnosti nije primaran i teško da će ikad biti, što je u direktnoj vezi s resursima koje se za takvu aktivnost mogu odvajati ili primati. Sve organizacije iz neformalne inicijative za zagovaranje i podršku arhiviranju i digitalizaciji koje se time bave, takve aktivnosti uglavnom ‘krpaju’ iz drugih resursa, odnosno ulažu dodatne napore i vlastitu dobru volju. S stajališta organizacija, tj. projektne logike održavanja sustava, takva djelatnost troši puno resursa, a napredak tehnologije stvar dodatno usložnjuje – sve je više alata koji naočigled omogućavaju lakšu komunikaciju podacima i objektima, ali upravljanje njima opet zahtjeva nove tipove resursa (održavanje baza i servera, stjecanje novih vještina)”.

Digitalizacija građe takozvane nezavisne produkcije predstavlja važan doprinos bilježenju vremena i povijesti i aktivnosti svake od organizacija, smatra Pavlić, te “upravo ta javna vidljivost predstavlja osobit značaj projekata digitalizacije – kultura treba biti dostupna svima, u svrhu edukacije i (samo)obrazovanja te poticanja na daljnji istraživački rad i zaštitu kulturne baštine, neovisno o njezinu (ne)institucionalnom porijeklu”. Mokrović pak upućuje na česti izostanak efekta ponovnog korištenja građe (re-use), kojeg smatra bitnim i sastavnim dijelom legitimacije digitalizacije arhivske građe. “No, to je već pitanje mogućnosti predstavljanja u širem društvenom kontekstu, odnosno pitanja intervencije na to društvo”. Ono što je bitno, smatra, jest da je digitalizacija normalan dio poslovanja, a ne neki posebni, izdvojeni napor.

“Velika količina komunikacije i razmjene podataka bilo koje vrste naprosto je digitalna – što samo po sebi stvara nove izazove i probleme. Jednako kao što je izazov digitalizirati starije, papirnato gradivo, često uništeno, a još češće zagubljeno. Velike količine papira različitih organizacija naprosto su izgubljene – možda fizički postoje negdje u nekim kutijama, no, realno, ne postoje”, kaže Mokrović. Tomislav Medak smatra da kvalitativno nova potreba da se ove aktivnosti sustavno podupiru proizlazi iz činjenice da nestajanjem pojedinačnih organizacija, inicijativa i pokreta te odlaskom starijih generacija aktivista građa i sjećanje na procese razvoja civilnog društva, razvoja aktivizma i utjecaja na ukupni razvoj društva prijete padanjem u zaborav. “Većina tih aktera nema potrebna znanja, vrijeme i resurse da dokumentaciju organizira i čuva. Trenutno tu potrebu pravno-institucionalni okvir ne prepoznaje adekvatno, a donatori na nacionalnoj i lokalnoj razini daju tek minimalnu podršku aktivnostima dokumentiranja i arhiviranja”.

“Arhivska je struka u Hrvatskoj zadnja rupa u svirali javne uprave, kako po pitanju sredstava, tako i po pitanju mentaliteta, tako da u tom smjeru nema sreće. Financiranje je u najvećoj mjeri rezervirano za programe javnih arhiva. Na lokalnoj razini takvo nešto ne postoji. Vjerojatno jedina stvar koja može spašavati te aktere su europski (ili neki drugi, međunarodni ciljani) projekti i/ili pametna umrežavanja”, smatra Mokrović, dok Medak zaključuje kako upravo navedena inicijativa organizacija civilnog društva ima za cilj promijeniti to stanje i osigurati ozbiljniju potporu za ove aktivnosti, kao i sustavnu valorizaciju građe unutar arhivske djelatnosti.

Preuzeto sa portala: Kulturpunkt