Poslovni outfit, samouvjeren nastup, jasan i odrješit glas – sve to Andreju Anu Lopac odmah odaje kao uspješnu menadžericu. Ona to i jest – stručnjakinja je za energetske projekte angažirana u LNG Hrvatska na projektu budućeg LNG terminala u Omišlju. Međutim, 52-godišnja inženjerka nije rođena sa srebrnom žlicom pod jastukom niti je rasla s uvjerenjem da će biti uspješna poslovna žena. Manje-više, nastojala je preživjeti. Majka ju je ostavila još u rodilištu, a Andreju je tada udomila Pavica Majerović, njena Nana. Bila joj je više od majke.

– Nana mi je dala sve, osim tih devet mjeseci koliko me biološka majka nosila u trbuhu – govori Andreja.

Nana je već tada imala 65 godina, gradski stančić od 23 kvadrata na zagrebačkoj Sigečici i nikakve kvalifikacije za udomitelja. Živjele su skromno, spavale u istom krevetu. Nana je pravila prefinu palentu. Nepismena, pričala bi priče. Andreja je Nani pomagala prati stubišta, a nosila je tuđu odjeću i cipele dok se ne bi poderali. I bilo im je lijepo! Nana puna topline i ljubavi za plavokosu curicu, što je ova poput spužvice upijala i vraćala dvostruko. To je bila podloga koja je održala Andreju pred životnim nedaćama koje su uslijedile. Prvo ju je u dobi od devet godina majka uzela k sebi. Bile su to dvije godine pakla.

– Majka je htjela ispraviti sliku o sebi jer bilo je teško učestalo objašnjavati zašto si ostavio ne jedno, nego troje svoje djece. Da, osim mene, tako je ostavila i mlađu sestru i starijeg brata. Dok sam bila kod nje, nemilice me mlatila, stalno sam imala masnice – otvoreno govori. Vratila se svojoj Nani. A onda je sa svojih 16 doživjela novi udarac – Nana je umrla!

Taj osjećaj beznađa, straha, usamljenosti i beskrajne tuge nemoguće je opisati. Spoj Andrejine snage i Nanina odgoja pomogao joj je da preživi. Pomogla joj je i socijalna radnica pa Andreja nije završila u domu, već se nastavila sama brinuti o sebi. Pomogli su joj nastavnici, a učenje i petice koje je nizala ohrabrivali su je da nastavi. Kvartovski likovi – ne baš društvena krema – prema djevojčici bez ikog svoga pokazali su veliko srce i dali joj posao, prodavala je sendviče i imali su je na oku, zlu ne trebalo. Kad se zaposlila kao tajnica u Ini, a nadređeni uočili njene mogućnosti, platili su joj fakultet i dobili vrsnog stručnjaka. Do danas je i na doktoratu položila sve ispite s prosjekom 5,0. Iako je krenula, kako voli reći, ne od nule, nego od minus sedme etaže, našla je svoje mjesto pod suncem.

Nema ih dovoljno

– Nanu nikada neću prežaliti. Žao mi je da nije vidjela osobu kakva sam danas – govori Andreja. Priznaje da ima želju za obitelji na koju bi se malo naslonila poput djeteta i da će tu glad vjerojatno osjećati zauvijek. To je sudbina sve djece koju su roditelji odbacili. Rastavljena i samohrana majka 24-godišnjeg sina, planira svakako udomiti dijete čim bude jasno hoće li živjeti u Zagrebu ili Omišlju. Jer, najbolje je da udomitelj bude s područja iz kojeg je i dijete, kako bi ono ostalo u kontaktu sa svojom biološkom obitelji dok traje proces “popravljanja” njihovih roditeljskih vještina. Sve vrijeme, pak, Andreja sudjeluje u UNICEF-ovim kampanjama, pa tako i u najnovijoj “Svako dijete treba obitelj”. UNICEF i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku njome promiču udomiteljstvo, nastojeći osigurati život u obitelji svakom djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

– Obitelj, a ne dom, najbolje je okruženje za odrastanje djece. Brojna su istraživanja posljednjih desetljeća dokazala da je odrastanje u ustanovama osobito štetno za najmlađu djecu. Zdravstvene i kognitivne teškoće, zaostajanje u razvoju jezika i govora, poteškoće u ponašanju samo su neke od posljedica odrastanja u ustanovama – istaknula je Valentina Otmačić, predstojnica UNICEF-a Hrvatska, pozivajući sve koji to mogu da postanu udomitelji.

Udomiteljstvo mnogi ne razlikuju od posvajanja. Kad posvojiš dijete, postaješ mu roditelj i to ostaješ zauvijek bez obzira na to postoje li djetetovi biološki roditelji. Njima je u tom slučaju trajno oduzeta roditeljska skrb, što je uvjet da se neko dijete može posvojiti.

Udomitelji pak pružaju zamjenski dom djeci koja su izdvojena iz obitelji, što može biti samo privremeno. To su djeca bez adekvatne roditeljske skrbi, znači za koju se roditelji ne znaju ili nisu u stanju brinuti, zlostavljaju ih ili zanemaruju, napustili su ih, ili su bolesni ili umrli. Uglavnom, izdvajanje djece iz obitelji u pravilu je privremena mjera, nakon koje se dijete vrati biološkoj obitelji, ako razlozi za izdvajanje budu otklonjeni, odnosno ako se prilike u biološkoj obitelji poprave.

Za dijete je neusporedivo bolje da i to privremeno razdoblje provodi u obiteljskom okruženju, u udomiteljskoj obitelji. Jer, obiteljska podrška i poticajno obiteljsko okruženje koje ulijeva osjećaj pripadnosti važni su faktori koji utječu na odrastanje djeteta u cjelovitu, zdravu osobu sposobnu za samostalan život. To je temelj na kojem djeca sutra mogu graditi odnose s drugima i u vlastitim obiteljima koje će osnovati.

Zbog toga se događa da udomitelji katkad i posvoje dijete koje je neko vrijeme kod njih udomljeno, ako ono u međuvremenu postane zakonski posvojivo. Baš zbog emotivne obiteljske povezanosti, nije rijetkost da i nakon što dijete postane punoljetno ono ostane kod svojih udomitelja, premda oni formalno njemu više nisu udomitelji. Ili pak ostanu vezani na način da si pomažu kasnije u životu.

Tako 56-godišnja Marina Hoblaj iz Čakovca, predsjednica Foruma za kvalitetno udomiteljstvo, djecu udomljava posljednjih osam godina i za to je vrijeme kroz njihov dom prošlo desetero djece.
treba im pomoć

– Trenutačno imamo četvero udomljene djece u dobi između 10 i 17 godina. Šestero djece smo posvojili, oni su odrasli pa sada imamo i unuke – ponosno kaže gospođa Hoblaj.

Udomiteljstvo je kvalitetno tek kada se uspostavi kvalitetan odnos između udomitelja, djece, socijalnog radnika i biološkog roditelja, a to je u početku teško, priznaje. No, kad pogleda unatrag, nije joj žao.

– Kad ti dođe dijete koje je traumatizirano, ne govori, a onda ti se iz dana u dan počne otvarati, smiješiti, primi te za ruku… To su nemjerljive stvari, ogromna je to sreća – govori ona.

A ipak, udomitelja u Hrvatskoj nema dovoljno. Oni koji se dulje time bave već su u nekim godinama, a mlađih udomitelja baš i nema. Osobito ne u dalmatinskom području, ali ni u gradovima. Razloga je više, a većina ih ima zajednički nazivnik – nedovoljna podrška države. Naime, centri za socijalnu skrb generalno su preopterećeni pa, iako bi udomitelj trebao imati dostupan savjetodavnu podršku stručnog tima sastavljenog od psihologa, pedagoga, logopeda…, ona često izostane, točnije, ne bude pravovremena.

Tu bi ulogu trebali imati i timovi u domovima za djecu, koji se u sklopu deinstitucionalizacije transformiraju u centre za podršku.

– To je jako dobro razvio dječji dom u Selcu, oni obilaze udomiteljske obitelji na riječkom području. No na područjima gdje nema domova to ne funkcionira tako dobro. Mi iz Međimurja odlazimo u Zagreb zbog trajnije stručne pomoći. Neki poput udruge Nada iz Ivanca, zahvaljujući financiranju iz EU, imaju svoj mobilni tim. Pišemo projekte, nadamo se da ćemo ga i mi imati – opisuje M. Hoblaj, ističući UNICEF kao jako veliku podršku udomiteljstvu u Hrvatskoj. Pozdravlja i donošenje novog Zakona o udomiteljstvu, koji je trenutačno između dva saborska čitanja. Taj su zakonski prijedlog mnogi udomitelji prethodno nazvali razočaravajućim jer neće ispuniti mnoga očekivanja.

U nevjerici slušamo

Zakon donosi godinama željenu profesionalizaciju udomiteljstva pa će dio udomitelja taj svoj rad zabilježiti kao plaćeni radni staž. Međutim, to se predviđa samo za udomitelje s najmanje troje udomljene djece, a riječ je o 2500 kuna. Uzme li se u obzir da državu smještaj jednog djeteta u instituciji mjesečno košta između 7000 i 12.000 kuna, omjer tog i iznosa namijenjenog udomiteljima zbilja je neprihvatljiv. Nadalje, tu su nedorečenosti koje uvelike otežavaju život pa tako udomitelj, iako djetetu ima pružiti sve kao i svom vlastitom, u slučaju bolesti maloga udomljenog djeteta nema pravo na bolovanje?! U Zagrebu će, primjerice, teško dobiti mjesto u vrtiću za udomljeno dijete, što je zaposlenom udomitelju nepremostiva prepreka.

– Novi Zakon o udomiteljstvu ipak je pomak, a trebamo znati da se ne može sve odjednom. Velika naknada za rad udomiteljima bila bi dvosjekli mač jer netko bi se toga prihvatio samo zbog novca, a to je ipak u prvom redu humana i emotivna odluka – pomirljivo ukazuje M. Hoblaj.

Da je tako, vidjeli smo u domu 42-godišnje udomiteljice Sanje Tomašić u zagrebačkom Markuševcu. Ona i suprug imaju odraslu 24-godišnju kćer, a 9-godišnju Lorenu prvo su udomili pa kasnije i posvojili. Prije pet godina udomljen je i uskoro osmogodišnji Leo, a od zimus i petogodišnja Ela. Uz tri psa, dvije mace, zeca i veliku amazonsku papigu koja goste pozdravlja prodornim “Bok!”, kod njih je baš veselo.

– Nismo planirali posvojiti, ali kad se ta opcija pružila, brzo smo se odlučili i danas smo sretni zbog toga! Isto tako, nismo mislili ni udomiti treće dijete, ali jednostavno, kad su nas zvali, nismo mogli reći ne – iskreno kaže ova vedra dizajnerica interijera.

Dok razgovaramo, Leo nas pita možemo li ih fotografirati na trampolinu te nas s neskrivenim ponosom poziva da vidimo njegovu sobu. “Kako je komunikativan”, primjećujemo, a onda u nevjerici slušamo da je prvi razred završio u školi za autističnu djecu. Drugi kreće u redovnu školu, kaže udomiteljica, koju Leo zove i “Sanja” i “mama”, ne čineći razliku.

– Mama mu je umrla. Bio je izgladnio i užasno zapušten. Kad smo ga upisali u vrtić, krao je hranu i spremao je, dok nije shvatio da će je dobivati redovito. Ali i dalje jako puno jede, a vidite kako je sitan – sa smiješkom govori Sanja, dok maleni dječak kojem je udomiteljska obitelj promijenila životnu sudbinu zadovoljno zagriza jabuku. Da, problema ima, priznaje ona, ali nisu li oni uobičajeni u svakoj obitelji?!

U udomiteljskim obiteljima za djecu i mlade danas je smješteno 2259 djece. U domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi još je 814 djece. Među njima je 169 djece u stambenim zajednicama u programu organiziranog stanovanja uz podršku odgajatelja, dakle odrasliji su, a 90-ero je mlađe od tri godine života. Akcija “Svako dijete treba obitelj” pokrenuta je kako bi se neki od nas odlučili promijenili sudbinu nekom mališanu koji je, kao i Andreja, startalo iz podzemne etaže. To nije laka odluka, a razmišljate li o njoj, na besplatnoj telefonskoj liniji 0800 8282 izravno od udomitelja mogu se dobiti sve informacije o udomljavanju djece.

Preuzeto sa portala: Večernji list