Godine 2013. prvi put sam imala priliku poslušati uživo tursku spisateljicu i novinarku Ece Temelkuran. Bilo je to u sklopu Europee u Dvorištu kada je sudjelovala na tribini povodom izlaska prijevoda njezine knjige Planina boli: S onu stranu tursko-armenskoga sukoba. U prostoru krcatom ljudima, Temelkuran je govorila o nečemu što je postalo svojevrsna omerta turskoga društva – o genocidu nad Armencima i armensko-turskim odnosima. Vrlo dobro se sjećam kako je rekla da joj je poticaj za pisanje spomenute knjige bilo ubojstvo njezina prijatelja, inače Armenca, koji je ustrijeljen u glavu.

Piše: Paula Ćaćić

Usprkos tome što živi u zemlji u kojoj je lakše šutjeti i tako biti pošteđen, Temelkuran odlikuje i izdvaja upravo to što odbija samo šutjeti i biti dio uljuljane mase, stoga je resi ono što se usude samo najboljie književnicie, a to je iskrenost i hrabrost.

Zahvaljujući suradnji Kulturtregera (Booksa) i Kurziva (Kulturpunkt.hr), u sklopu programa Kritika – jučer, danas, sutra, ponovo sam imala priliku čuti Temelkuran, doduše, ovoga puta bez ikakvih posrednika/ica (prevoditelja/ica), odnosno na engleskom jeziku. U četvrtak, 24. studenog u 19 sati održano je predavanje Odnos politike i pisanja, koje je moderirala Antonija Letinić. Iako je prostor bio nešto skromnije popunjen nego li onaj prije tri godine, Temelkuran je bila ugodno iznenađena odazivom publike.

Odmah na početku predavanja, Temelkuran je britko i domišljato konstatirala referirajući se na stalne napetosti u Turskoj: „Kada je netko iz zanimljive zemlje, to mu pomaže. Čak i ako ste najdosadnija osoba na planetu, znate, vaša vas zemlja spašava od dosade.“ Zatim je pridodala kako je govoriti o događanjima u Turskoj iznimno zamarajuće i depresivno, no sada se o tome svugdje izvještava, pa taj teret ne pada više na nju u istoj mjeri kao prije.

Temelkuran se počela baviti novinarstvom 1993. godine kao dvadesetogodišnjakinja pišući o majkama zatvorenika za najstarije turske dnevne novine, Cumhuriyet (danas u središtu pozornosti zbog brojnih uhićenja njihovih novinara/ki). Priznala je kako je to bio težak period za nju kao mladu novinarku koja se našla u sferi gdje dominiraju muškarci, pa je tako pisala o događajima o kojima nitko drugi nije htio, a njezini su tekstovi često ostajali neobjavljivani. Upravo na dan kada je dala otkaz i krenula izlaziti iz zgrade, dočekale su je majke zatvorenika sa cvijećem, a jedan od kolega joj je dobacio da ne odustaje od novinarstva. Temelkuran, prisjećajući se te zgode, danas tvrdi da je upravo politika odredila njezin život i tako je zadržala u novinarstvu.

„Politika je oduvijek za mene bila dosta emocionalna [stvar]. Riječ je o emocijama. Uvijek je tako i bilo. Ljudi nastoje razmišljati o politici kao nečem jako dosadnom, da se svodi na stranke, parlamentarce i na tko je što rekao.“, izjavila je.

Smatra kako život izvan politike ne postoji, ali isto tako je svjesna kako trenutna situacija u Turskoj, gdje su ljudi odviše ispolitizirani, izuzetno uznemirujuća, jer ne samo da polarizira političku sferu, već i stvara sukob u sustavu vrijednosti. Iako je, kako je kazala, rođena u političnoj obitelji (majka joj je bila maoistkinja, a otac socijaldemokrat), odgajana je književnošću, a ne indoktrinacijom svojih roditelja.

Razliku između novinarstva i pisanja romana usporedila je sa razlikom između stvarnosti i istine. „Stvarnost u Turskoj nije najsigurnije utočište za intelektualno razmišljanje […] Književnost daje relativno sigurno utočište za razmišljanje […]“

Temelkuran tvrdi da se u Turskoj događa ne samo borba protiv intelektualaca već i samoga intelekta. Nadovezala se na izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, te je rekla da sada cijeli svijet vidi ono što se već događa u Turskoj, a očito se krenulo primjenjivati i u Americi. Taj fenomen je nazvala „mobilizacijom organiziranog neznanja“ (engl. mobilization of organized ignorance), a situaciju u Turskoj je nazvala ‘eksperimentom’ i ‘turskim modelom’, koji se kasnije počeo primjenjivati na Bliskom Istoku i u nekim balkanskim zemljama, te se počinje širiti i na Zapad.

Izjavila je kako krivnju snose i mainstream mediji i intelektualci koji su izgubili povjerenje javnosti. Smatra kako tzv. politika identiteta ne funkcionira, jer više razdvaja ljude nego što ih povezuje, stoga rješenje vidi u politici klase.
Govoreći o spornom Zakonu prema kojem bi maloljetnice trebale stupiti u brak sa svojim silovateljem, a protiv kojega je bila i kći predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, Temelkuran je kazala kako su taj Zakon zaustavile upravo turske žene, i to je prvi put nakon pokreta za Gezi park da su ljudi uspjeli nešto zaustaviti.

„Vjerujem u žene Turske, zato što su upravo one ponajviše oštećene trenutnom situacijom. Upravo su one te koje su braniteljice modernog društva. I ja vjerujem u njih. […] Kada je osjećaj za zakon i pravdu poremećen u nekoj državi, na meti su najprije žene, djeca, životinje, drveće, priroda. Oni nastradaju prije nego muškarci.“

Prema Temelkuran, žene su uvijek na meti ideologija koje sa sobom nose tzv. projekte idealne žene: “Muškarac može nositi ideologiju unutar svoje glave, dok je žena mora nositi na svojoj glavi ili je ne nositi.“

Ustvrdila je kako Turska ima snažnu feminističku scenu, te da uvijek kada je kritično stanje dođu na političku scenu, zauzmu trg i učine da ih se čuje.

Temelkuran je dosad izdala 14 knjiga, a na hrvatski su prevedene tri: publicistička knjiga Planina boli, te dva romana, Zvuk banana i Žene koje pušu u čvorove.