Kao pomoćnik u nastavi počeo sam raditi školske godine 2002/2003. Nikada nisam mislio da ću se time baviti. Nekada sam želio biti vozač ili nakon završene srednje škole upisati Učiteljski fakultet, što su priželjkivali i moji roditelji. Kada me kontaktirala ravnateljica škole u kojoj su tražili romskog pomagača za nastavu već sam radio kao vozač i primao plaću manju od minimalne. Ravnateljica me dobro poznavala, a njezin je suprug bio moj učitelj pa mi je s povjerenjem ponudila ovaj posao. Nisam bio siguran što točno moram raditi i hoću li ja to moći, ali pomislio sam kako vrijedi pokušati jednu školsku godinu, a i plaća je bila veća od one koju sam zarađivao. Tako sam krenuo, a u toj školi radim i danas.

Potpora u akademskom i socijalnom obrazovanju

Romska djeca uopće nisu imala naviku redovitog pohađanja nastave pa su počeci bili jako teški. Morali smo kucati od vrata do vrata, moliti roditelje da pripreme djecu za nastavu, a iz naselja smo ih pješice, po raznim vremenskim uvjetima, vodili u školu. Pored toga, djeca nisu poznavala jezik i nisu nosila školski pribor, što je dodatno otežavalo nastavu, a ti problemi postoje i danas. Iako su osigurani udžbenici za romsku djecu, roditelji bi im trebali osigurati bilježnice i dodatni pribor, a oni to često ne čine jer to još uvijek ne smatraju bitnim za napredak djeteta. Ponekad bih ja, kao i ostali pomagači u nastavi, uskočio pa djetetu kupio olovke, bojice ili neki drugi pribor, ali nisam siguran koliko je to dobro jer se roditelji vrlo brzo naviknu da će njihovu obavezu i ubuduće preuzeti netko drugi. Kada se uvodilo zanimanje pomoćnika u nastavi za romsku djecu ono isprva uopće nije bilo prepoznato kao iznimno značajno, već tek kao neka mjera za uspostavu bolje komunikacije učitelja/učiteljice s djetetom, kao pomoć pri razumijevanju gradiva te pomoć za postizanje kakve-takve bolje ocjene. S vremenom se ipak pokazalo da je pomoćnik u nastavi za romsku djecu prijeko potreban i da mora biti pravi profesionalac u svom poslu. Romska djeca žive po naseljima i mjestima većinom izoliranim od ostalog svijeta i kada prvi puta dođu u školu nađu se u, doslovno, potpuno novoj sredini te po nekoliko sati ne vide svoju majku. Potrebno im je da se na nekoga mogu osloniti, a to mora biti osoba koja razumije njihov jezik i sredinu i upravo je to romski pomagač. Kroz razgovore s pomagačem djeca su počela bolje govoriti hrvatski jezik i pravilno se izražavati. Posao koji radim postao je dio mog bioritma. Svake godine događa mi se isto. Na početku školske godine imam laganu nervozu jer ne znam s kakvim ću se problemima susresti. Ipak, sedamnaest godina iskustva učinilo je svoje, stekao sam samopouzdanje koje mi olakšava rad i vrlo brzo ostvarim kontakt sa svakim djetetom. Često kada razmišljam postavljam si ista pitanja – jesam li kao pomagač u potpunosti dio kolektiva koji se trudi da djeca stvarno ostvare dobre rezultate te koliko je moj rad bitan za zajednicu.

U Međimurskoj županiji gdje radim, pomagači rade s djecom od male škole do 4. razreda osnovne škole, ali oni s djecom ostaju u kontaktu tijekom cijelog školovanja. Ja s učenicima 7. i 8. razreda ostajem iza posla i razgovaram. Oni imaju svoje snove i želje, a neke od njih ne mogu ostvariti boljim ocjenama. Budući da ih poznajem, dobro mogu procijeniti kapacitete svakog od njih i usmjeriti ga u daljnjem školovanju. Primjerice, netko od njih sanja da će postati pilot, a njegove ocjene, znanje i sposobnosti pokazuju da bi ipak bio bolji u nekoj drugoj djelatnosti. Savjetujem ga da bude realan i da pogleda ono u čemu je dobar, ono što će mu omogućiti da nakon školovanja može uspješno raditi i zarađivati.

Proživio sam svakakve situacije i anegdote tijekom dugogodišnjeg rada, a jednu ću sada podijeliti s vama. Radio sam kao pomagač u 3. razredu osnovne škole. Učiteljica je bila u razredu, kao i obično, i pokušala umiriti djecu koja su taj dan bila posebno nemirna, glasna i dekoncentrirana. Nisam se miješao jer moja uloga nije da popravljam nečije ponašanje i na taj način se miješam u posao učiteljice. Ipak, kada je nakon napornih sati u tome danu došao sat razrednika, zamolio sam je da mi dopusti da preuzmem taj sat jer bih želio djeci, njih četraestero Roma, ispričati priču. Počeo sam pričati na bajaškom jeziku i djeca su odjednom utihnula, mogla se čuti muha kako leti, a u očima im se pojavio sjaj. Po prvi puta imali su priliku u školi čuti nešto na svom jeziku. Učiteljica je također to primijetila i kada je sat završio rekla je da ona u ovoj školi radi dvadeset i pet godina i nikada u životu nije uspjela tako zainteresirati djecu kako sam ih ja zainteresirao kroz sat jedan školski sat. Djeca su slušala i uživala i to se itekako osjetilo. Ovo iskustvo sam kasnije često primjenjivao i u maloj školi. Preveo sam neke bajke, primjerice Crvenkapicu i Pepeljugu na bajaški jezik pa im pričao priču i dodavao neke kretnje, mijenjao intonaciju i pomalo glumio, a djeca bi se veselila i s pažnjom slušala. Čak su mi i neki roditelji rekli da su oni nakon toga od svoje djece po prvi puta čuli te bajke.

Legitimna segregacija?

Među romskom djecom i mladima ima puno talentiranih, vrijednih i marljivih. To su pristojna djeca, voljna učiti i ostvaruju odlične rezultate, primjerice u znanju stranih jezika ili majstorskim zanatima. Takav mladi čovjek izgrađuje svoj položaj u romskoj te većinskoj zajednici, ali, ipak, u medijima takvih pozitivnih priča nema. Odlični rezultati koje postižu Romi nisu prepoznati i nisu prezentirani, dok se u isto vrijeme negativnim događajima posvećuje ogromna pažnja. To nikako nije dobro za uspostavljanje međusobnog povjerenja i ljudi uopće ne znaju da bi se nakon prvotnog osjećaja nelagode i straha pri susretu s Romima ugodno iznenadili jer mi smo miroljubiv i gostoljubiv narod.

Osvrnuo bih se ovdje na još jednu situaciju koja se događa u Međimurju, a to je razdvajanje djece u školama. Hrvatska djeca koja žive u krajevima koji u sastavu imaju romska naselja ne žele ići u školu u svom naselju jer će u nju ići romska djeca pa odlaze u druge okolne osnovne škole u županiji. Primjerice, u selu Kuršanec živi 1330 Hrvata, a u romskom naselju Kuršanec živi 1660 Roma. Oni bi trebali ići zajedno u školu, ali zbog navedene situacije mi ne možemo imati mješovite razrede. Tako dolazi do legitimne segregacije koja onemogućava integraciju romske djece i mješovitu zajednicu koja bi razvila normalan suživot. Hrvati tako mogu upisivati djecu u druge škole, a kad dođe neki Rom u tu istu školu onda kažu da nema mjesta. Nikako da ljudi shvate da se bježanjem ništa neće postići i da svojim ponašanjem onemogućavaju razvijanje međusobnih međuljudskih odnosa već pri prvim koracima koje dijete napravi u društvu, a to je obrazovanje.

Dodatni problem za romsku djecu je shvaćanje njihovih roditelja, koje je još uvijek u velikoj mjeri prisutno, da im obrazovanje ne treba. Kao razlog, nažalost, navode primjere s kojima se susreću svakodnevno. Primjerice, neka zanimanja, poput pekara ili mesara ili druga zanimanja koja zahtijevaju kontakt s hranom, potpuno su nedostupna za Rome jer ih nitko ne želi zaposliti. Dogodilo se i da ljudi ne daju medicinskoj sestri koja je Romkinja da im izvadi krv. Naravno da roditelji smatraju da je odlazak u školu za njihovu djecu samo gubitak vremena. Postupanje sustava u takvim slučajevima također nije adekvatno jer se svodi na prijetnje, strah i prijave Centru za socijalnu skrb i drugim nadležnim institucijama, umjesto da se kontinuirano radi na edukaciji roditelja i da ih se poduči kako sudjelovati u učeničkom životu njihovog djeteta. Da ih se savjetuje da pokažu interes, da pitaju dijete što je naučilo, je li napravilo raspored, da mu pogledaju bilježnicu, da ga pitaju je li napravilo zadaću, je li pročitalo knjigu i slično. Iz knjižnice knjige dobivaju samo ona romska djeca za koju učitelji neposredno garantiraju da će je vratiti, a djeca puno uče čitajući. Zato im čitam puno knjiga, a mnoge su obogatile i moj život. Jedna od onih koju vrijedi spomenuti jest Poštarska bajka koja je i učenicima i meni ostala nezaboravna lektira iz početaka školovanja kao priča za djecu iz koje i odrasli mogu puno naučiti.