Financijska kriza koja je prije gotovo deset godina započela u Americi, nakon čega se prelila i u Evropu, u zapadnim je zemljama kao ništa do tada ozloglasila neregulirani globalni kapitalizam. Simbol tog toksičnog sustava koji proždire ekonomije, ljude i prirodu postale su banke, koje su krizu prouzročile ali unatoč tome bile spašavane novcem poreznih obveznika. U javnosti se tada često mogla čuti parafraza rečenice Bertolta Brechta koja kaže da je veći zločin osnovati banku nego opljačkati je. Rijetko tko ju je, međutim, shvaćao doslovno; pojavljivala se tek kao parola kojoj je cilj bio podizanje svijesti o štetnosti tog moloha na kojemu je sustav osovljen, piše Tena Erceg za Novosti.

Kada je 2007. kriza počela, antikapitalistički aktivist i profesionalni trener stolnog tenisa Enric Durán Giralt imao je 31 godinu i živio je u Barceloni. I prije nego što je kriza udarila, Durán je ne samo shvatio da se nešto golemo iza brda valja, već i isplanirao kako onu Brechtovu provesti u djelo.

Prvo je dvije godine istraživao i osmišljavao svoju akciju, a onda se 2006. godine uputio u prvu od 39 banke u kojima je uzeo kredit. U sljedeće dvije godine uzeo je ukupno 68 kredita vrijednih 492.000 eura i većinu njih, do dana današnjeg, nije vratio.

Prošlog petka osvanuo je u zagrebačkom Multimedijalnom institutu, ali ne kao španjolski Robin Hood, kakvim su ga prozvali u medijima, već kao jedan od osnivača FairCoopa, ‘otvorene kooperative čija je dugoročna vizija stvoriti sredstva za konstrukciju novog društveno-ekonomskog sistema baziranog na decentraliziranoj suradnji, zaobilazeći potrebu za nacionalnim državama i nacionalnim bankama, s ciljem smanjenja nejednakosti’.

Budući da, zbog pravne situacije u kojoj se zatekao zbog nevraćenih kredita, nije bio najavljen imenom, razgovor s njim čulo je tek desetak ljudi. S Novostima je ipak razgovarao, jer mu je stalo da se ideja FairCoopa proširi na što više zemalja. No s obzirom da mu je jasno da je njegov prvi projekt, denuncijacija bankarskog sustava, medijski atraktivnija tema od utopijske priče o izgradnji paralelnog ekonomskog i društvenog sustava, pristao je govoriti i o toj kontroverznoj akciji. I sam se, uostalom, služio propagandnim potencijalima medija, u tri navrata financiravši novcem banaka besplatne novine.

“U banke sam išao s krivotvorenim dokumentima o vlastitim prihodima, ali pod svojim pravim identitetom”, rekao nam je, “a prethodno sam istražio načine na koje banke međusobno i sa središnjom bankom dijele podatke, pa pronašao u tom sustavu manjkavosti koje sam iskoristio”.

– Cilj mi je bio razotkriti kako bankarski sustav funkcionira, kakva je njegova uloga u pretjeranom ekonomskom rastu i neutemeljenom stvaranju novca zbog vlastitog interesa. Htio sam ukazati i na ekološke posljedice koje iz toga proizlaze, kao i na problem nemogućnosti vraćanja dugova. Kada je u Americi počela hipotekarna kriza pripremio sam se za završetak i javnu prezentaciju svoje akcije. Nakon toga sam novac podijelio različitim katalonskim inicijativama koje se bave osmišljavanjem alternativa kapitalizmu, odnosno tranzicijom prema bolje održivom društvu – kaže Durán.

Prve besplatne novine, koje je financirao novcem posuđenim od banaka, objavio je u 200.000 primjeraka, u rujnu 2008. Zvale su se ‘Kriza’, a njihova objava poklopila se vremenski s najvećim bankrotom neke banke u američkoj povijesti, onom Lehman Brothersa. Dok se ‘Kriza’ fokusirala na uzroke problema koje generira bankarski sustav, novine ‘Možemo! Živjeti bez kapitalizma’, objavljene u ožujku 2009. u 350.000 primjeraka, bavile su se rješenjima, jedno od kojih je ideja ‘integralne kooperative’. Kada su se na ulicama pojavile treće novine, ‘Želimo!’, u rujnu 2009., Durán se nalazio na Sveučilištu Barcelona, gdje je držao konferenciju za novinare. Tamo je uhapšen, no u zatvoru je proveo samo dva mjeseca jer je grupa njegovih pristaša skupila 50.000 eura za plaćanje jamčevine. Bio je to početak sudske trakavice koja, iz evidentno političkih razloga, još nije razriješena, zbog čega optuženi već godinama živi u uvjetima poluilegale, vrlo nalik onoj kakvu iz temelja grade njegovi sugrađani iz integralne kooperative.

Optužnica je podignuta u studenom 2011., kada su državno odvjetništvo i 16 banaka zatražili kaznu osmogodišnjeg zatvora, dvije godine za namjerni bankrot, a šest za prevaru. Obrana se pozivala na činjenicu da je Španjolska ukinula zatvorsku kaznu za nevraćanje dugova, dok je Durán zauzeo stav ‘ne priznajem sud vaše partije’.

Svoje postupke tumačio je u kontekstu socijalne pravde, a licemjerje i korumpiranost političkog sustava ilustrirao primjerom Alfreda Sáenza Abada, tada izvršnog direktora banke Banco Santander, koja se tijekom Abadovog upravljanja učetverostručila, postavši tada najvećom bankom u eurozoni. Abad je 2009. osuđen na 15 godina zatvora zbog lažnih optužbi protiv jedne nesolventne kompanije, ali ga je devet mjeseci kasnije vlada tadašnjeg socijalističkog premijera Josea Zapatera pomilovala. Budući da je Vrhovni sud nakon toga zaključio da je Vlada preuzela na sebe pravosudne ovlasti, slučaj je ponovno pokrenut, ali i zaključen nakon što je Abad u travnju 2013. podnio ostavku, uz otpremninu od 88 milijuna eura.

Shvativši da će Durán suđenje iskoristiti kao platformu za elaboriranje svojih političkih stavova, sud je kao ‘nerelevantna’ odbio sva 23 svjedoka obrane: dužnike, ekonomske stručnjake, čak i bankara jedne etičke banke kojoj je vratio kredit. Uoči početka suđenja, koje je bilo zakazano tek za veljaču 2013., Durán je napustio zemlju i otad je u bijegu. Pritom, međutim, ima samo španjolski nalog za hapšenje, ali ne i onaj evropski.

– Neki pravnici rekli su mi da je vrlo neobično da za nekim za koga se traži osmogodišnja kazna zatvora nije raspisana evropska tjeralica. Mislim da su razlozi za to politički jer imam veliku podršku u društvu, podršku za koju ne žele da postane međunarodna. Što se tiče slučaja, čekam da vidim kako će se razvijati politička situacija u Kataloniji, čemu ću prilagoditi svoju strategiju. Ako Katalonija krene prema samostalnosti, politički centar moje akcije premjestit će se iz Madrida u Barcelonu. To znači da će se promijeniti uvjeti za pregovore jer je Katalonija više lijevo orijentirana, pa vjerujem da ću u takvoj situaciji imati bolje šanse. Skorašnji parlamentarni izbori također mogu utjecati na političku situaciju u kojoj će se suđenje odvijati – govori nam Durán.

Dok čeka krajnje neizvjesno odcjepljenje Katalonije od Španjolske, Durán se u potpunosti posvetio unaprjeđivanju Katalonske integralne kooperative (CIC) i njezinih ‘podružnica’ u svijetu. Inicijativa je, kaže nam, osnovana u travnju 2010, ‘kao posljedica umrežavanja lokalnih kooperativa diljem regije, s ciljem kreiranja paralelnog sustava u kojemu nastojimo pokriti sve ljudske potrebe, od hrane, preko obrazovanja i stanovanja, pa do zdravstva’.

Naš cilj je graditi i prakticirati nekapitalistički način života. To, međutim, ne znači potpuno prekidanje sa svim kapitalističkim praksama, jer se to može postići jedino silom a mi ne vjerujemo u stvaranje društvenih promjena silom

– Sustav se temelji na ekonomskom, odnosno financijskom neposluhu, što znači da se služimo sivim zonama kako ne bismo plaćali poreze državi, a taj novac koristimo za razvoj naše zajednice. Plaćamo samo minimalan porez kako bi omogućili tehničko funkcioniranje kooperative. Ne dolaze nam financijske inspekcije jer uspijevamo stvarati dojam da poslujemo legalno, dok na političkoj razini ono što radimo javno propagiramo kao ekonomski neposluh. Ne diraju nas i zato što pomažemo tisućama ljudi koji od države ne dobivaju nikakvu socijalnu pomoć, ali su zahvaljujući projektu postati samoodrživi. Iz perspektive države, dakle, mi tim ljudima pomažemo da budu samostalni i ne ovise o pomoći države – objašnjava Durán.

U Španjolskoj su porezi na samozapošljavanje za mnoge žrtve ekonomske krize previsoki, pa temeljni porez iznosi više od 300 eura, plus postotak od prihoda. Pod kišobranom CIC-a ti se porezi mogu drastično smanjiti pa se ljudi lakše mogu baviti različitim poslovima, i to uz pomoć ‘socijalnih valuta’, od kojih je najvažniji FairCoin, digitalna valuta čija se stabilnost osigurava međusobnim povjerenjem korisnika, a rast vrijednosti širenjem njezine upotrebe. CIC broji oko 5000 članova sa 700 projekata, čija je vrijednost oko deset milijuna eura. U sjedištu smještenom u centru Barcelone članovi se mogu konzultirati s raznim stručnjacima, od poreznih do kompjuterskih. Cijeli administrativni pogon opslužuje petero ‘zaposlenih’, koji se plaćaju iz zajedničkog proračuna CIC-a od oko pola milijuna eura, ali im se ne uplaćuju doprinosi u državni proračun. Sve odluke o upravljanju budžetom donose se konsenzusom, a svačije stanje računa koji bilježi transakcije socijalnim valutama vidljivo je svim članovima kooperative.

Kako bi se projekt integralnih kooperativa proširio izvan granica Španjolske, Durán i ekipa u proljeće 2014. pokrenuli su FairCoop, pokret kojim se, kako kaže, ‘potiče samoupravljanje, stvaraju alati i resursi za pomaganje takvih procesa, a oni međusobno povezuju kako bi sustav alternative kapitalizmu postao međunarodan’.

FairCoop svoje zametke danas ima u nekoliko zemalja Evrope, uključujući i Grčku, gdje su u projekt uključene i bliskoistočne izbjeglice, te u nekoliko zemalja Latinske Amerike. Njegovo širenje, tumači Durán, temelji se na činjenici da su mnogi ljudi zahvaljujući njemu uspjeli riješiti neke praktične životne probleme. Isto tako, FairCoop otvoreno teži poticanju promjena na razini kulture, prije svega promjeni ekonomskih odnosa kako bi se oni temeljili na povjerenju, zbog čega mnogi istraživači, kaže nam, o projektu razmišljaju kao o mogućem modelu za postkapitalističko društvo.

– Naš cilj je graditi i prakticirati nekapitalistički način života. To, međutim, ne znači potpuno prekidanje sa svim kapitalističkim praksama, jer se to može postići jedino silom a mi ne vjerujemo u stvaranje društvenih promjena silom. Naša vizija je svijet sastavljen od mnogih svjetova, u kojemu je onaj temeljen na društvenoj suradnji veći nego što je danas, kaže nam Durán.

U svjetlu toga, pitamo ga da prokomentira dosadašnji politički mandat Podemosa, lijeve ali ne i antisistemske stranke koja u nekoliko španjolskih gradova, uključujući i Barcelonu, podržava neovisne gradonačelnike. Mnoge od njih Durán poznaje iz vremena dok su bili aktivisti i kada su, po njegovom mišljenju, bili u mogućnosti pomagati ljudima više nego danas.

– Mi vjerujemo da oni pokušavaju raditi najbolje što mogu, ali ne vjerujemo u parlamentarni sustav. Povijest nam pokazuje da pokreti na političkoj razini ne uspijevaju proizvesti istinske promjene zato jer je ekonomija utemeljena na globalnom sustavu koji se ne može promijeniti na nacionalnoj razini. Mislim da su i oni sami to shvatili, jer su nam neki od njih rekli da se na političkim pozicijama osjećaju manje moćnima nego kad su bili aktivisti na ulicama – rekao nam je Durán za kraj.
Zatim je održao predavanje, a onda nestao jednako neupadljivo kako što je i došao. Nije htio reći kamo se uputio.