Od prihvata više od milijun ljudi koji su bježali od rata i siromaštva 2015., do danas, Europska unija je pojačala granične kontrole, ali i dalje nema učinkovite zajedničke politike po pitanju migracija i sustava azila.

Migrantska kriza 2015. “razotkrila je strukturne nedostatke i političke podjele EU-a”, kaže Maria De Somer, stručnjakinja za migracije iz think-thanka European Policy Centre.

Do 2015. prema Dublinskom je sporazumu prva zemlja EU-a u koju uđu migranti trebala rješavati aplikacije za davanje azila.

Međutim, sustav je “potpuno eksplodirao” pod pritiskom te godine, navodi De Somer.

Njemačka kancelarka Angela Merkel zanemarila je pravila i u ljeto 2015. dozvolila 900 tisuća, većinom Sirijaca, da zatraže azil u Njemačkoj, što su učinile i druge zemlje, ali u manjoj mjeri, poput Austrije i Švedske.

Međutim, sustav kvota za preraspodjelu migranata među članicama EU-a, uveden brzinski na njemački zahtjev, nije zaživio, pa 160 tisuća ljudi obuhvaćenih tim dogovorom nije raspodijeljeno po članicama EU-a.

Stezanje mreže

Prvotna otvorenost prema prihvatu izbjeglica izazvala je oštru opoziciju zemalja srednje Europe, među kojima je najglasniji bio mađarski premijer Viktor Orban, ali i veliki porast potpore protumigrantskim populističkim strankama na zapadu EU-a.

Zbog nepostojanja sporazuma, šengenski je prostor oslabljen, a granične kontrole ponovno su ponegdje uvedene unutar šengenskog prostora.

Neki su se migranti našli u pravnom vakuumu te su u više članica EU-a podnosili zahtjeve za azilom, budući da su bili odbijani.

Nacionalne vlade su pak ograničile prava izbjeglica ili otežale kriterije za dobivanje statusa azilanata.

Pariz je “više od svih pokušao ubrzati rješavanje zahtjeva za azilom kako bi ih brzinski odbio”, kazao je anonimno francuski dužnosnik za AFP.

Međutim, neformalni migrantski kampovi u Parizu i sjevernom lučkom gradu Calaisu ponovno rastu, iako su vlasti udvostručile državne smještajne kapacitete za migrante.

“Moramo spriječiti da ovo pitanje ne bude trn u oku Europe”, kazao je dužnosnik i dodao da više nema migrantske krize te da bi EU trebao moći upravljati novim migracijama.

Prošle godine je 612 tisuća ljudi predalo zahtjev za azil u Europi, pokazuje statistika Eurostata, što je otprilike polovica predanih zahtjeva 2015.-2016.

Uteg nad EU-om

Međutim, smanjeni broj aplikacija povezan je sa “sporazumima s drugim zemljama, uz značajnu cijenu za europske vrijednosti te je EU stavljen u slabiji položaj”, kaže Matthieu Tardis iz Francuskog instituta međunarodnih odnosa (IFRI).

Po sporazumu EU-a i Turske iz 2016., Ankara bi trebala zadržavati migrante koji pokušavaju prijeći u Grčku, u zamjenu za financijsku pomoć.

Međutim, time su zacementirani “grozni zdravstveni uvjeti” u migrantskim kampovima, a sporazum je postao Erdoganovo sredstvo pritiska na EU, navodi Tardis.

Erdogan je pokazao što može ranije ove godine, kada je poručio da su granice otvorene, pa su deseci tisuća migranata krenuli prema granici s Grčkom.

EU je također podržao kontroverzni dogovor, po kojemu Italija financira i trenira obalnu stražu u Libiji, koja se nalazi u građanskom ratu od 2011.

EU je imao malo uspjeha, izuzev ojačavanja Frontexa, navodi De Somer.

Agencija EU-a Frontex trebala bi do 2027. imati 10 tisuća pograničnih policajaca i pripadnika obalne straže, koji bi mogli biti poslani kao ispomoć zemljama koje se suočavaju s migrantskim pritiskom.

Europska komisija bi trebala predložiti novi mehanizam suradnje po pitanju sustava azila ovog rujna.

Njemačka je predložila u srpnju da plan uključi i stavku o većem preliminarnom rješavanju aplikacija za azil, na vanjskim granicama EU-a, kako bi se deportirale osobe koje ne ispunjavaju uvjete.

Berlin također predlaže redistribuciju migranata među članicama koje su voljne ih prihvatiti, dok bi druge dale financijsku pomoć kao kompenzaciju. (Hina)