“Važno nam je da beskućnici imaju priliku predstaviti sami sebe, na način na koji žele biti predstavljeni. Beskućnici ne bi trebali biti definirani samo kroz beskućništvo, već i moći predstaviti sve ono što ih čini ljudima i što ih zanima u životu”, objašnjava Antonella Šantek, potpredsjednica udruge Fajter, koja je posvećena borbi beskućnika i drugih socijalno ugroženih građana za bolji život. Udruga Fajter od prošle godine izdaje časopis Ulični Fajter, a odnedavno i izdanje na engleskom jeziku, pod nazivom Fighter.

Antonella Šantek je upravna pravnica, aktivistica i potpredsjednica udruge Fajter, koja je posvećena borbi beskućnika i drugih socijalno ugroženih građana za bolji život. Šantek je udrugu pokrenula zajedno s Milom Mrvaljom, danas bivšim beskućnikom, koji je posljednjih godina bio jedan od najvažnijih aktera kada je u pitanju osvještavanje javnosti o problemima beskućnika u Zagrebu i zemlji. Udruga Fajter od prošle godine izdaje časopis Ulični Fajter, a odnedavno i izdanje na engleskom jeziku, pod nazivom Fighter.

Sa Šantek smo razgovarali o radu udruge Fajter, najvećim problemima beskućnika, medijskom izvještavanju o njima, te načinu na koji se priče o beskućnicima i priče beskućnika mogu mijenjati.

Kako je i kada pokrenuta udruga Fajter?

Udruga je pokrenuta prije dvije godine, a Mile i ja smo se upoznali prije tri godine, tada je počelo naše prijateljstvo. On je već tada imao ideju o osnivanju udruge i zarazila me njegova pozitivna energija – odlučilo smo da želimo zajedno pokrenuti nešto. Zapravo nas je spojila zajednička ljubav prema ljudima i prema umjetnosti, i to je ono što se očituje u radu naše udruge. Udruga se zove Fajter zato što smo borci, i vidimo se kao više od humanitarne udruge – nama je fajter i duhovni pojam, zato što se želimo boriti za drugačiju vrstu čovjeka, za čovjeka koji je Rad u zajednici i solidarnost nešto je čemu nas u školi ne uče, a to su vrijednosti koje su izuzetno bitne i koje bi nam svima trebale biti u fokusu ako želimo bolje društvoaktivan, buntovan, svoj. Za čovjeka koji se suprotstavlja nametnutom moralu, religiji, dogmama, koji razmišlja svojom glavom i vodi se svojim životnim kompasom.

Prošle ste godine pokrenuli časopis Ulični Fajter. Kako funcionira izdavanje časopisa i tko sve na njemu radi?

Na časopisu Ulični Fajter rade mladi dizajneri i umjetnici, jednu od naslovnica časopisa je primjerice napravio Lunar, a tekstove pišu beskućnici, ali i drugi zainteresirani. Važno nam je da beskućnici imaju priliku predstaviti sami sebe, na način na koji žele biti predstavljeni. Sav rad na časopisu je na volonterskoj bazi. Iako želimo skrenuti pozornost na razne aspekte probleme beskućništva, cilj nam je da se bavimo i drugim temama, jer beskućnici ne bi trebali biti definirani samo kroz beskućništvo, već i predstaviti sve ono što ih čini ljudima i što ih zanima u životu.

Časopis prodaju isključivo beskućnici i ljudi koji pripadaju drugim socijalno ugroženim kategorijama, košta sedam kuna, od kojih dvije idu za tiskanje sljedećeg broja, a ostatak ide prodavačima. Na taj način prodavači uspiju zaraditi nešto za život i osjećaju se korisno, a u direktnom su doticaju s ljudima na ulici, ali na drugačiji, dostojanstveniji način, što je jako bitno, za mnoge čak i bitnije od novca koji dobiju.

U lipnju je objavljen i prvi broj časopisa Fighter na engleskom jeziku, i to je prvi časopis o beskućništvu na engleskom u Hrvatskoj. Otkud ideja za izdanje na engleskom?

Od velike su nam pomoći bili profesori i lektori koji su pomogli da izdanje na engleskom bude profesionalno odrađeno. Na ideju smo došli zato što u Zagrebu ima jako puno turista i stranaca koji nažalost nisu u mogućnosti čitati časopis na hrvatskom, a htjeli smo i njima približiti priče beskućnika, jer oni također predstavljaju ovaj gradi i imaju pravo nešto o njemu reći. Imali smo često upite za intervjue iz drugih zemalja i shvatili smo da postoji interes i želja da se ova priča proširi, pa smo odlučili pokrenuti izdanje na engleskom.

Kakvo je vaše mišljenje o medijskom izvještavanju o beskućnicima, postoji li određena slika koju mainstream mediji stvaraju o beskućnicima?

Ne postoji konstantno medijsko praćenje problema beskućništva, ali ni siromaštva općenito. Najčešće se mediji za vrijeme blagdana fokusiraju Važno je da se napokon odmaknemo od priče da su beskućnici i siromašni “zaslužili” to što im se događa na priče beskućnika i siromašnih, onih potrebitijih u društvu. U zadnje vrijeme se to lagano mijenja, ali i dalje mislim da postoji zatvorenost kod ovih pitanja, kako kod medija, tako i u društvu općenito. Zato je i mišljenje o beskućnicima kod mnogih ljudi negativno, jer jednostavno nisu dovoljno informirani. Bilo bi svakako zanimljivo povezati se sa studijima novinarstva i pokušati sa studentima, koji su budući novinari, razgovarati o medijskom utjecaju i prezentaciji beskućništva.

Vaša udruga se, osim izdavanja časopisa, bavi i drugim aktivnostima, kojima se pokušava razbiti upravo ta zatvorenost društva…

Veoma važan dio našeg rada je rad s mladima, u osnovnim i srednjim školama, te na fakultetima. Mile mladima drži predavanja o beskućništvu, volontiranju i radu u zajednici, i svakog tjedna gostujemo u drugoj školi. Rad u zajednici i solidarnost nešto je čemu nas u školi ne uče, a to su vrijednosti koje su izuzetno bitne i koje bi nam svima trebale biti u fokusu ako želimo bolje društvo. Iskustva iz škola su zaista posebna i zanimljiva – jednom je prilikom Mile učenicima objašnjavao zašto beskućnici često šepaju. Objasnio im je kako je godinu i pol dana živio među ruševinama, u prostoru u kojemu je bilo mnogo štakora. Kad bi tamo došao spavati, nikada nije skidao cipele, iz straha da ga ne izgrizu štakori. Tako mjesecima doslovno nije izlazio iz cipela, što je utjecalo na njegov hod. To je možda naizgled mala stvar, ali puno znači čuti takvu priču. To je ono što razvija empatiju i razumijevanje među ljudima.Ne postoji konstantno medijsko praćenje problema beskućništva, ali ni siromaštva općenito. Najčešće se mediji za vrijeme blagdana fokusiraju na priče beskućnika i siromašnih, onih potrebitijih u društvu

Organizirate i umjetničke radionice?

Osim rada u školama, radimo i art terapije s umjetnicima, jer je za beskućnike veoma bitna resocijalizacija, a kroz umjetnost se lakše izražavaju neke stvari, kao i povezuje s drugim ljudima. Organiziramo i večeri poezije, u suradnji s književnicima koji nam se rado odazivaju. Cilj nam je jednoga dana imati svoj obrt i biti u mogućnosti prodavati stvari koje izrađuju beskućnici i siromašni građani te im tako omogućiti stabilniji izvor prihoda.

Koliko je trenutno u Zagrebu beskućnika, postoje li pouzdane brojke kojima raspolažete?

Teško je znati koliko je točno beskućnika, s obzirom na manjak osobnih dokumenata i evidencije o njima. Postoji procjena da ih je u Zagrebu oko četiri tisuće, ali bi ih svakako moglo biti i puno više. Uzmemo li u obzir da su kapaciteti prihvatilišta u Zagrebu jako maleni i da mogu primiti oko 400 osoba, jasno je da ostaje puno beskućnika koji ne mogu dobiti odgovarajuću pomoć. To se hitno treba mijenjati. Što se našeg časopisa tiče, u prodaju je uključeno desetak beskućnika, ali kroz druge projekte, što kratkoročne, što drugoročne, ih prolazi stotinjak. Ponekad nam se ljudi jave jer im trebaju higijenske potrepštine ili pak nešto za školu djeci, pa organiziramo akcije za prikupljanje tih stvari, ili uskačemo kada je potrebna pravna pomoć, i slično.

Što vam je, kroz časopise, ali i druge projekte, najvažnije iskomunicirati o beskućnicima?

Važno je podsjetiti ljude kako beskućnici nemaju osobne iskaznice i zbog toga nemaju nikakva prava – ne mogu otići liječniku, hrane se u pučkoj kuhinji, ne mogu pronaći smještaj… Među beskućnicima ima ljudi s visokom školom, s fakultetima, ljudi koji su imali sjajne poslove, ljudi koje su dotkuli preveliki krediti… Svatko ima svoju priču, teško je govoriti o beskućnicima kao skupini, ne može se tek tako generalizirati. Ljudima treba pružiti priliku da ih upoznate. Važno nam je i da se napokon odmaknemo od priče da su beskućnici i siromašni “zaslužili” to što im se događa – radi se o ljudima koji su na margini društva i koje se takvim prezentacijama samo dodatno ugrožava.

Preuzeto sa portala: H-alter.org