“Jedna od nas” srednjemetražni je dokumentarni film Đure Gavrana koji je u četvrtak, 8. listopada u 20 sati, imao svoju hrvatsku premijeru na filmskom festivalu Zagreb Dox. Priča je to o razredu koji se na petnaestoj godišnjici mature suočava s činjenicom da je jedna od njihovih razrednih kolegica kao dijete bila seksualno zlostavljana. To bolno iskustvo kolegice teško je za prihvatiti, a njegovim prikazom, s kojim se teško suočiti, redatelj Đuro Gavran gledatelja stavlja u isti položaj. Film se ne fokusira na iskustvo žrtve, već upravo na reakciju zajednice na bolno iskustvo bliske im osobe.

Piše: Nina Lišnić, Reci.mi

Svako peto dijete u životu doživi neku vrstu seksualnog zlostavljanja. Znajući tu činjenicu gledatelj je potaknut razmisliti o vlastitom djetinjstvu, razredu i okolini, ali i o šutnji koju je bitno prekinuti. Uz film je, u suradnji s Ženskom sobom, Udrugom roditelja Korak po korak i Hrabrim telefonom pokrenuta i kampanja u sklopu koje je Vladi Republike Hrvatske i Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu upućen apel za uvođenje programa prevencije seksualnog nasilja u osnovnim i srednjim školama kao dio obaveznog dijela školskih preventivnih programa.

Kako to da ste ovo teško iskustvo vaše kolegice, ali i sam događaj obljetnice mature na kojoj se o tome razgovara odlučili pretvoriti u film?

Ovaj film je odgovor na vrlo neugodnu i bolnu životnu situaciju u kojoj sam se našao. Uoči petnaeste godišnjice mature na razrednoj mailing listi, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti, započeli smo sa dogovaranjem oko datuma i lokacije večere. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. Vraćaju se flashbackovi srednjoškolskih dana, njene pojavnosti, naših reakcija i odnosa s njom. Toliko stravično, a tako blisko i tako neprimjetno da me hvatala jeza od pomisli da smo četiri godine zajedno išli u razred, a da nitko od nas ništa nije primjetio. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. Iz tog kaotičnog stanja šoka, ispunjenog nevjericom, boli, ljutnjom, osudom, neprihvaćanjem, propitivanjem, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim.

Kakva je bila reakcija vaše kolegice iz razreda, o čijem je iskustvu riječ, kada ste je pitali za dopuštenje pretvaranja njene traume iz djetinjstva u film. Kako su reagirali vaši kolege, koji su i pristali biti dio filma?

Reakcija moje kolegice M. bila je brza i jasna. Ideja joj se svidjela i odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

Što je bio najteži zadatak u stvaranju filma Jedna od nas? Kako je bilo snimati prijatelje u razgovoru o ovoj teškoj temi koja je utjecala na život vama bliske osobe.

Najteže je bilo napraviti film u kojem gledatelja guramo do krajnjih granica izdržljivosti slušanja ispraznih priča nepoznatih ljudi koji piju, jedu i smiju se vlastitim forama, dok on osjeća velikog slona u prostoriji koji mu izaziva nelagodu. Ta težina s kojom gledatelj prati film je ista ona težina koju smo mi osjećali za stolom dok smo pronalazili načine kako da razgovor na temu odgodimo za još jednu rundu pića.

Koncept filma je da samo prati razvoj događaja i ja kao autor nisam postavljao nikome nikakva pitanja, tako da ja zapravo za vrijeme snimanja filma nisam imao osjećaj da snimam svoje prijatelje od kojih pokušavam nešto izvući, već sam više bio u ulozi jednog od nas koji sjedi za stolom, jede, pije, druži se i pokušava shvatiti kada i kako ćemo svi skupa iskomunicirati pismo koje nosimo sa sobom.

Film je do sada prikazan u Sarajevu na filmskom festivalu, kakve su reakcije?

Čudan je to osjećaj kada četiri godine života posvetite jednom filmu i onda se svjetska premijera na prestižnom festivalu održi on-line bez direktnog kontakta s publikom. Ali desio se zanimljiv trenutak na dan svjetske premijere koji mi je ispunio tu novonastalu prazninu i osvijestio da se ipak vrijedilo četiri godine posvetiti cijelom projektu. Bio je to novi mail od M. upućen cijelom razredu:

Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim.

Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti.

Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.

Ovim filmom u suradnji ste s brojnim udrugama koje već godinama rade sa žrtvama seksualnog zlostavljanja. Koja su vam očekivanja da ćete nešto napraviti, neku promjenu. Koje ciljeve ste si zadali?

Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Naivan kakav jesam vjerujem da je ovo jedan od tih rijetkih filmova koji će dovesti do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Konkretan cilj koji sam si zadao kampanjom koje prati film je uvođenje programa prevencije seksualnog nasilja u osnovne i srednje škole kao obaveznog dijela školskih preventivnih programa. Iz detaljne analize problema seksualnog nasilja nad djecom ovo mi se čini kao najlogičniji i ostvariv korak prema tome da djeci pružimo mogućnost da se uopće susretnu s nekim osnovnim informacijama i statistikama, praktičnim savjetima. Mnogoj djeci ovakvi programi pomažu da osvjeste svoju poziciju žrtve, jer neka djeca su premala da bi razumjela da to što im se događa nije normalno i nije u redu.

Da bi ostvario ovaj cilj poslao sam Otvoreno pismo Vladi RH i saborskom odboru za obrazovanje, znanost i kulturu i pokrenuti ću online peticiju sa istim ciljem gdje će građani moći dati svoj doprinos.

Koji su budući planovi s filmom?

Fokus distribucije filma su maturanti. Plan je da maturante potaknem da prijave svoj razred na besplatnu online projekciju filma putem web stranice www.jednaodnas.com. Nakon odgledanog filma će imati mogućnost razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom osobom iz područja prevencije seksualnog nasilja. Mi ćemo u jednosatnoj Q&A sesiji odgovarati maturantima na sva njihova pitanja vezana za film i temu. Također je plan da napravimo e-priručnik za djecu i njihove roditelje kako da lakše iskomuniciraju neke osnovne stvari o ovoj nelagodnoj temi. Distribucija filma online počinje 18.11., na Europski dan prevencije seksualnog nasilja nad djecom.

Đuro Gavran, rođen 1982. godine u Bjelovaru, magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je dvadesetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma. Film Presuda premijerno je prikazan na filmskom festivalu u Rotterdamu, nakon čega je pohodio tridesetak domaćih i svjetskih festivala i osvojio niz nagrada, među kojima i posebno priznanje na ZagrebDoxu. Film 4,7 osvojio je Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa 2016. godine. Radi kao vanjski suradnik u dokumentarnom, dječjem i znanstvenom programu HRT-a. Osnivač je produkcijske kuće Pipser.