U ucjeni sistema treba tražiti odgovor na pitanje nedostatka socijalne empatije. Kapitalizam ti kaže da kada se pridružiš onima kojima treba pomoć u borbi, i sam ćeš nastradati. U slučaju radnica Kamenskog rasprostranjen stav je bio da ‘one vode svoju borbu’ – ističe Goran Ferčec.

Piše: Bojan Munjin, Novosti

Vaš tekst ‘Radnice u gladovanju’, koji je nedavno premijerno izveden u ZKM-u, bavi se radnicama tekstilne tvornice Kamensko. I sami sebe nazivate slabo plaćenim, prekarnim kulturnim radnikom…

– Činjenica je da ja nikada nisam bio zaposlen u instituciji kulture, uvijek sam bio plaćen putem autorskog ugovora i iz te pozicije prekarnog kulturnog radnika pokušavam uspostaviti odnos prema vlastitom socijalnom identitetu i pojmu rada. Osim što me je ta pozicija uputila na to što i gdje zaista jesam i kako se osjećam, ona je bila razlog da se u svom pisanju bavim temom radništva u Hrvatskoj. Nisam želio nužno raditi neku komparaciju, nego neku vrstu simultanog promatranja radnika u socijalizmu, radnika danas i mene kao prekarnog radnika u kulturi koji s radnicima dijeli istu sudbinu. To nije pitanje samo mene kao individue, radi se o čitavom kolektivu ljudi u kulturi koji nemaju osnovna prava, nego su svedeni samo na egzistencijalnu osnovu.

Možda je aktivizam u ovom našem vremenu u kojem se ne nazire horizont, kako kaže Bifo, potpuno lažna gesta i možda je rješenje u radikalnoj pasivnosti, koju možemo shvatiti kao oblik aktivnog povlačenja

Kakve su posljedice takvog nimalo ugodnog položaja?

– Ono što takav položaj stvara je egzistencijalno polje nesigurnosti. To je polje manipulacije, u prvom redu osobe prema samoj sebi koja će u nekom trenutku pristati na sve, a možda i ne, a isto tako to je područje manipulacije institucija prema pojedincu kojeg ucjenjuju slabo plaćenim poslovima, niskim honorarima i metaargumentom: hoćeš li raditi za ovakav honorar ili uopće ne želiš raditi? To je potpuno nova situacija koja tjera autora ili autoricu da u okviru tog nesigurnog područja pronalaze nove formate umjetničke proizvodnje i snalaženja unutar polja kulture.

Ovakav položaj, čini se, odredio je i vaš estetski rukopis koji je u nekoj hibridnoj formi smješten između literarne fikcije i dokumentarnog svjedočanstva?

– Da, ta nesigurnost proizvodi pisanje koje bi drugim uvjetima bilo sasvim drugačije. Taj položaj kod mene proizvodi utilitaran odnos prema ideji pisanja, što znači da u njemu tražim političku ili socijalnu svrhovitost. Samo pisanje više mi nije važno, jer ako nemam što za reći, onda i ne pišem. Nesigurnost proizvodi autorski aktivizam u smislu promišljanja vremena u kojem živimo, preispitivanja političkog i društvenog sustava u kojem jesmo i borbe s tim sustavom. Uvjeren sam da su te posljedice egzistencijalne nesigurnosti vidljive u mom radu.

Često govorite kako vas ne zanimaju toliko priče i likovi koliko neka vrsta krojenja stvarnosti. Što bi to značilo?

– To krojenje je prvenstveno vezano uz odnos sa svijetom, kada mi se sama priča čini suvišnom jer stvarnosti je oko nas i tako već previše. U tekstu ‘Radnice u gladovanju’ ušao sam u tretiranje teme kroz koncept kolektiva, gdje brisanje individualnih priča sugerira da ta borba nije borba jednog ili jedne, nego je to metaforički borba svih. Priča o radnicama u Kamenskom dogodila se 2010., ali se ponavlja i danas, s drugim primjerima. Ono što kroz svoj rad pokušavam jest da tu stvarnost koje ima previše filtriram kroz jezik, moj autorski idiom, pomoću kojeg ću je očistiti od suvišaka koji nam ometaju pogled na nju samu. Zato temu svodim na usku narativnu jezgru i ne širim je više od onoga što jest njezino središte.

Gledajući ovu turobnu predstavu vaše sam pisanje vidio kao neku vrstu depresivnog aktivizma…

– To je zanimljiva sintagma, ali ona ne proizlazi iz mog karaktera nego iz činjenice što nam se zaista događa. Možemo to nazvati i pesimističnim aktivizmom. Na premijeru ‘Radnica u gladovanju’ došle su i dvije stvarne radnice iz Kamenskog koje je 2010. završilo u stečaju. Prišle su nam poslije premijere i u razgovoru smo saznali da još uvijek nisu dobile otpremninu koja im je tada bila obećana. To je činjenica.

Slučaj radnica Kamenskog dogodio se prije sedam godina i ne znam iz kojeg izvora crpiti snagu za borbu sa stvarnošću koja je depresivna, takva kakva jest. Već više od dvadeset godina živimo u zemlji u kojoj se politička i socijalna pitanja rješavaju bez mogućnosti da se stvari zaista pomaknu.

Kada se i pojavi trenutak u kojem bi se to moglo dogoditi, vraćamo se unatrag: treniraju se retorika nacionalizma i prakse manipulacije koje koristi desnica kako bi održala status quo. Stanje koje nazivate depresijom može biti nula iz koje se naprosto mora krenuti kako bi se nešto promijenilo. Možda je aktivizam u ovom našem vremenu u kojem se ne nazire horizont, kako kaže Bifo, potpuno lažna gesta i možda je rješenje u radikalnoj pasivnosti, koju možemo shvatiti kao oblik aktivnog povlačenja koje pak kreira prostor autonomije u kojem se nanovo može izgraditi solidarnost i potaknuti bujanje novog oblika otpora.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu Novosti.