Sa Suzanom Telar, učiteljicom razredne nastave u Osnovnoj školi Sela, Matija Mrakovčić je  za Kulturpunkt razgovarala o specifičnosti tog posla, reformi odgojno-obrazovnog sustava i važnosti Građanskog odgoja i obrazovanja.

Do ljeta 2014. godine bilo je izgledno da će Građanski odgoj i obrazovanje ući u hrvatske škole kao zaseban predmet, no nakon što je Vedran Mornar preuzeo funkciju ministra, naprasno je odlučeno da će se provoditi isključivo kao međupredmetna tema, a tadašnji ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje poručio je da dosadašnji angažman organizacija civilnog društva više neće biti potreban. Uskoro MZOS donosi odluku o uvođenju GOO-a kao eksperimentalnog izbornog programa u 8. razredima u 30 osnovnih škola. Reformom kurikuluma koja je zaustavljena tijekom mandata Predraga Šustara GOO je također bio predviđen kao međupredmetna tema, među njih još šest. Nakon što je počela školska godina 2016/17, uskoro se promijenio i ministar obrazovanja, diskreditiran na početku mandata, a čije prve poteze oko kurikularne reforme i statusa GOO-a tek možemo očekivati.

Trenutno se GOO provodi u hrvatskim osnovnim i srednjim školama kao međupredmetna tema, eksperimentalni izborni program i izvannastavna aktivnost. Pitanje njegova uvođenja kao obaveznog predmeta u osnovne škole, jedini stupanj obveznog obrazovanja u Republici Hrvatskoj, tema je kojom ćemo se baviti i u predstojećem razdoblju. Nakon intervjua s nastavnicima u srednjim školama, Miljenkom Hajdarovićem (Srednja škola Čakovec), Tanjom Carić (Gimnazija Pula) i Filipom Pintarićem (Škola primijenjene umjetnosti i dizajna), ovim intervjuom otvaramo temat razgovora s nastavnicima u osnovnoj školi.

Razgovaramo sa Suzanom Telar, učiteljicom razredne nastave u Osnovnoj školi Sela gdje trenutno predaje učenicima drugog razreda. U Osnovnoj školi Sela radi od 1993. godine. Od 2002. godine sudjeluje u radu stručnih skupova iz područja ljudskih prava i demokratskog građanstva, odnosno građanskog odgoja i obrazovanja. Od 2007. godine kao vanjska suradnica Agencije za odgoj i obrazovanje, obnašala je dužnost voditeljice Županijskog stručnog vijeća za GOO za osnovne i srednje škole Sisačko-moslovačke županije. Iako od ove školske godine više nije na toj dužnosti, nastavlja raditi u području Građanskog odgoja i obrazovanja s djecom i odraslima.

KP: Sela se nalaze u Sisačko-moslavačkoj županiji, na prometnici Sisak-Zagreb, a prema popisu stanovništva iz 2001. godine imaju 960 stanovnika. Možeš li nam ukratko opisati školski život u Selima?

OŠ Sela je škola s dugom i bogatom povijesti. Jedna je od najstarijih škola u Hrvatskoj s tradicijom školstva dužom od 245 godina. Na žalost, svake godine imamo sve manje učenika tako da ove školske godine nastavu u našoj školi pohađa nešto više od 190 učenika. Taj broj obuhvaća centralnu školu u Selima i područne škole u Gredi i Žažini. Za mjesto i ljude koji u njemu žive važno je da škole nastave s radom, ma kako malene bile, jer kad se zatvore škole onda se i samo mjesto nepovratno mijenja.

U OŠ Sela nastava je zbog nedovoljnog broja učionica organizirana u dvije smjene koje se izmjenjuju svaki tjedan. Razredi broje od 12 do 18 učenika. Dio nastavnika predmetne nastave radi u dvije, tri škole kako bi popunili satnicu. Osim redovne nastave i nekoliko izbornih predmeta, u školi je ponuđeno i više izvannastavnih aktivnosti. Školska zadruga OŠ Sela ima dugu tradiciju i do sada je postizala odlične rezultate i na državnim smotrama školskog zadrugarstva.

Građanski odgoj i obrazovanje kao izvannastavna aktivnost provodi se već desetak godina s učenicima uglavnom nižih razreda. Projekti učenika naše škole tri su puta predstavljeni i na Državnoj smotri iz područja ljudskih prava i demokratskog građanstva.

Što se tiče prometne povezanosti, škola se nalazi na županijskoj cesti koja povezuje Sisak sa Zagrebom. Samim time naš veliki problem je vrlo gust promet koji se odvija uz školu. Ove godine planiramo u okviru GOO-a provesti projekt kojim bismo još više skrenuli pažnju na opasnosti koje vrebaju učenike uz takvu prometnicu. Cilj nam je da koristeći znanja i vještine koje smo usvojili i iz područja GOO skrenemo pažnju na problem koji imamo i potaknemo odgovorne kako bi nam pomogli kvalitetno riješiti taj problem. Nadamo se da ćemo na taj način u neposrednoj blizini škole dobiti radar ili neki drugi uređaj koji će očitavati brzinu vozača i na taj način ih upozoriti na oprez, a možda i fizički usporiti i prisiliti motorizirane sudionike u prometu na pojačan oprez pri prolasku kroz naseljena mjesta i u blizini škole. Učenici, koji i u teoriji i u praksi, znaju sva njima bitna pravila ponašanja u prometu i ne smiju pod odmorima izvan škole i preko ceste, ponekad ih ipak previde. Na odraslima je da pojačanom brigom o najmlađim članovima našeg društva poduzmu sve aktivnosti i mjere koje su im dostupne kako bi im osigurali sigurno i bezbrižno odrastanje.

Od dodatnih kulturnih i sportskih aktivnosti, u školi nudimo najviše što možemo. Imamo sportsku dvoranu u kojoj se odvija određen broj uglavnom sportskih aktivnosti. Za one aktivnosti koje ne možemo ponuditi učenicima, roditelji voze djecu u Sisak, npr. na bazen, nogomet, u glazbenu školu… Velik broj roditelja dovozi djecu na nastavu. Imamo i organiziran prijevoz autobusom iz okolnih sela. Naša škola je u nadležnosti grada Siska, sve aktivnosti i financiranje idu preko grada. Dvoranu povremeno dijelimo i s odraslima koji igraju nogomet ili imaju neki drugi oblik aktivnosti i potreba za dvoranom. Kada bi škola bila u mogućnosti organizirati još pokoju aktivnost za učenike vjerujem da bi bilo učenika zainteresiranih i za te aktivnosti. Roditelji vole kada su djeca u školi, rado ih puštaju na sva događanja organizirana od strane škole, tj. nastavnika. Učenici rado sudjeluju u svim oblicima i nastavnog i nenastavnog rada. Po potrebi rado nam se pridružuju i roditelji.

KP: Radiš kao učiteljica razredne nastave od 1993. godine. Možeš li nam opisati specifičnosti tog posla, kako je raditi s djecom kojoj je razredna nastava prvi kontakt s formalnim obrazovnim sustavom?

Rad u nižim razredima osnovne škole sigurno je specifičan i razlikuje se umnogome od rada u svim ostalim godinama učenikovog školovanja. Pri tome mislim i na nastavne sadržaje i pristup njihovoj obradi kao i specifičan odnos koji se s godinama razvija između učenika i njihove učiteljice ili učitelja. Dio djece prije škole pohađa vrtić i tu se postepeno socijalizira i stječe određene radne navike. Dijete koje ne ide u vrtić roditelj je dužan prije prvog razreda upisati u malu školu. Djeca koja su se prije družila u vrtiću već imaju određeni odnos prema instituciji, osjećaju se sigurnije kad dolaze u školu jer imaju svoju grupicu, međusobno se prepoznaju kada dođu u razred. Prvih mjesec dana međusobno se upoznajemo i postepeno usvajamo pravila ponašanja u školi. Učimo se međusobno ophoditi, slušati se i uvažavati jedni druge. To je proces koji se proteže kroz svo vrijeme školovanja. Vezano uz nastavne sadržaje, moj je zadatak da ih u 1. razredu naučim čitati i pisati mala i velika tiskana i pisana slova, zbrajati i oduzimati do 20 i neka osnovna znanja iz prirode i društva. U 1. razredu svi kreću ispočetka, a djeci koja imaju više predznanja prilagodimo nastavne sadržaje, daju im se dodatni zadaci, za razliku od djece koja tek vježbaju držati olovku i pisati svoja prva slova i brojke. Djeci je dosta teško sjediti i raditi 45 minuta u komadu. Zato im često prilagođavamo način i sadržaje rada kako bi im bili što zanimljiviji i pristupačniji. Naravno, sve se to provodi u okviru važećeg Nastavnog plana i programa.

Trenutak kada djeca dolaze u školu u 1. razred neponovljiv je i za djecu i učiteljicu ili učitelja i najčešće ostaje u dječjem sjećanju za cijeli život. Mala smo škola i svake godine razmišljamo koliko ćemo djece upisati u prvi razred, hoće li ih biti dosta za za jedan razred. Škola je često imala i kombinirane razredne odjele. Rad od 1. do 4. razreda je karakterističan, učenicima većinu predmeta predaje jedna učiteljica. Određeni broj sati imaju i predmetni nastavnici, strani jezik i vjeronauk.

Građanski odgoj i obrazovanje se ne spominje izrijekom, ali ponašanje na satu, struktura škole, uporaba prostorija, osoblje koje susreću, sve je to nastava GOO-a. Od 1. do 4. razreda djeca su puno slobodnija, uvijek mogu i žele reći puno više i češće nego što to neki rade kod kuće. Zapravo, pola svoga dana oni provode s razrednikom ili razrednicom. To je suživot u kojem ima lijepih i smiješnih trenutaka, ali ima i plakanja i ljutnje, odmjeravanja snaga. To je uobičajen odnos u kojem treba naći sredinu i način da svi budu zadovoljni, da ostvarimo i odgojne i obrazovne zadatke u predviđenom vremenu.

KP: Kad smo kod autonomije nastavnika te propisanih planova i programa, moram te pitati sljedeće. Je li nam potrebna kurikularna reforma?

U naš odgojno-obrazovni proces svakako treba uvesti promjene, treba nam modernija nastava, prilagođena potrebama učenika koji žive u ovom vremenu. Mislim da nam je reforma svakako potrebna. U nju treba ući planski i s dobrom pripremom u svim segmentima prije samog uvođenja. Ono što je školama i sada svakako potrebno, to je snažna materijalno-tehnička podrška, tj. materijalna opremljenost i dostatna financijska sredstva za provođenje nastave i u sadašnjim oblicima. Kao županijski voditelj prošla sam dodatnu edukaciju vezanu uz kurikularnu reformu. Također sam istu provodila i za članove svoga županijskog vijeća.

Mislim da treba doći do promjena, ali ono što uvijek čujemo jest da nam nedostaje novaca za provedbu. Ne mislim da nastavnici nisu dovoljno stručni, imamo vrijedne i entuzijastične ljude koji žele i vole raditi, ali mislim da ih koči materijalna podrška jer je stvarnost koju imamo u školama malo drugačija. Da bi provodili aktivnosti, da bi djeca kvalitetno odrađivala postavljene zadatke sama ili u okviru nastave, poput naprimjer izrade plakata, moramo imati i hamer papir, bojice i ljepilo, a vrlo često ih nemamo. Roditelji nam pomažu koliko mogu i žele.

Kažemo da je osnovno školovanje besplatno. Koliko je besplatno – to svaki roditelj zna za sebe. Dakle, svakako nam treba reforma, treba nam više slobode, i nastavnicima i djeci. Ali, čini mi se da prvo treba dobro odraditi kompletnu pripremu, znati točno što, tko, kako, gdje i zašto, kao i odgovore na mnoga druga pitanja, a nakon toga krenuti u mijenjanje obrazovnog sustava.

KP: Osim pripreme škola za provođenje kurikularne reforme, je li potrebna dodatna podrška osposobljavanju i edukaciji nastavnika? Na koji se način ona do sada provodila, i koliko je u tome sudjelovala Agencija za odgoj i obrazovanje, a koliko organizacije civilnog društva?

Obaveza nastavnika je stalno godišnje stručno usavršavanje i o tome je svaki nastavnik dužan podnesti izvješće. Usavršavanje nastavnika provodi se u različitim oblicima, od individualnog usavršavanja – istraživanja i korištenja literature – do grupnog, što podrazumijeva i učiteljsko vijeće, različite aktive, županijska vijeća, neformalne edukacije. Na žalost, događa se da za to nema novaca. Ako to nema tko platiti, a škole često nemaju, sve ostaje na nastavnicima. Za nastavnike znamo koliko zarađuju i da su s obzirom na stručnu spremu i specifičnosti koje proizlaze iz radnog mjesta potplaćeni. Često sami plaćaju edukacije jer su entuzijasti i žele što više doznati i napredovati, da bi svojim učenicima prezentirali nove stvari. Vezano uz organizaciju rada škole, nastavnik ne može napustiti nastavu i otići na stručni skup. Treba ga netko stručan zamijeniti. Tada je to često pitanje ravnatelja, koliko je on tu fleksibilan, koliko ima mogućnosti dati nekome dozvolu da ode, može li se platiti zamjena.

Vezano uz kurikularnu reformu, voditelji županijskih stručnih vijeća iz svih područja kroz stručne skupove koje je su organizirali Agencija za odgoj i obrazovanje i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta educirani su i kroz radionice upućeni na načine kako članove svojih stručnih vijeća upoznati s kurikularnom reformom. Prema dobivenih uputama voditelji su organizirali stručne skupove u svojim županijama i nastavnike kroz predavanja i radionice upoznavali s načinom provođenja i sadržajima kurikularne reforme.

Organizacije civilnog društva također često organiziraju različite stručne skupove i nastavnici rado učestvuju u njima. Upoznaju se s novim sadržajima i ljudima koji su stručnjaci u različitim područjima rada. Stručni skupovi su i prilika za razmjenu iskustava i iznošenje različitih primjera dobre prakse što je uvijek zanimljivo i daje ideje i poticaj za nove aktivnosti i pristupe nastavnom radu u svim područjima.

KP: Koliko je djelovanje ravnatelja važno za školsku atmosferu, kakve su mogućnosti kolektivnog rada, suodlučivanja? Koliko u tome sudjeluju učenici i roditelji?

O ravnateljima puno toga ovisi, on ili ona je prva osoba u školi, ništa ne možete napraviti bez dozvole ravnatelja i mislim da je to u redu. Ravnatelj svakako treba postupati po zakonu i unutar njega postići dogovor koji će sve zadovoljiti. Uvijek se puno može napraviti na lijep način, kroz razgovor i toleranciju, dogovaranje, može se naći nekakav kompromis. Zato su važna i Vijeća roditelja i Vijeća učenika. U školi imamo Vijeće roditelja, po jednog roditelja koji predstavlja razred, a učenici na demokratski način, primjenjujući znanja, metode i vještine iz područja GOO biraju po jednog učenika za Vijeće učenika. U prvom razredu sama sam predložila jednu učenicu za Vijeće učenika. Činilo mi se da nema strah od javnog nastupa, da razmišlja i rado iznosi svoje mišljenje. Također je spremna uvijek saslušati i tuđe, što je dosta zrelo za 1. razred. To se pokazalo točnim – na prvom Vijeću učenika učenica je rekla svoje mišljenje o nekom problemu. U razred se vratila s papirićem i olovkom i istraživala to što je bio zadatak za članove Vijeća. Bila sam jako ponosna na nju što se na taj način uključila u rad Vijeća i dala svoj doprinos, a time i doprinos cijelog razreda.

Što se tiče školske suradnje, mislim da je prvo i osnovno, tj. jako važno, da roditelj, nastavnik i učenik međusobno kvalitetno surađuju i komuniciraju. I ravnatelj treba biti upoznat sa svim bitnim događanjima. O toj suradnji ovisi i funkcioniranje cijelog sustava i mogućnost kvalitetnog rješavanja problema ukoliko se koji pojavi. U  školi pokušavamo što više i bolje komunicirati s roditeljima. Roditelje pravovremeno informiramo o svemu važnome, no u kojem će smjeru ići sva ta saznanja, to ostaje na njima. Komunikacija i predlaganje su bitni, ali bez nametanja i s uvažavanjem svakog mišljenja.

KP: Koliko je Građanski odgoj i obrazovanje važan u svemu tome?

Po mome mišljenju GOO je jako važan. Da tako ne razmišljam ne bih već više od desetljeća bila aktivno uključena u razna događanja vezana uz njegovo provođenje u školama. Osobe s pravom glasa i one koje će ga tek dobiti trebaju se učiti demokraciji, a tome ih treba netko i podučiti. Kada sam s učenicima radila projekte iz područja ljudskih prava i demokratskog građanstva roditeljima su djeca znala donijeti određene zadatke, najčešće ankete. Poneki roditelji nisu htjeli u tome sudjelovati. Na upit zašto ne žele reći svoje mišljenje, rekli su da misle da i tako ne mogu ništa promijeniti. Ako doista mislimo da će netko drugi sve odraditi i da naš glas i mišljenje nije važno zaista nećemo ništa postići, a kamoli nešto promijeniti. Naravno, ako treba nešto mijenjati ili unaprijediti. Na toj svijesti trebamo raditi odmalena. Kako učenike postepeno upoznajemo s njihovim pravima, oni će se uvijek pozivati na njih, ali će biti svjesni i odgovornosti koje ta prava nose. Za petnaestak godina današnja djeca donosit će odluke i o našoj budućnosti. Treba ih podučiti kvalitetnom pristupu rješavanja problema, konstruktivnom i aktivnom, na demokratskim načelima i na pravi način. Lako je kasnije reći da nešto ne valja, ali mislim da se prije toga svaki pojedinac treba zapitati što sam ja učinio da se nešto ostvari, koji je moj doprinos rješavanju određene problemske situacije. Većinom ljudima nedostaje znanja u tom pogledu, a to je proces s kojim treba započeti od najranije dobi. Naravno, uz znanja treba razvijati i odgovarajuće vještine i formirati stavove.

KP: Kakva su tvoja iskustva provođenja Građanskog odgoja i obrazovanja?

Posljednjih godina sve više govorimo o GOO i on se postavlja tako da ga ljudi doživljavaju kao nešto novo. Ali, građanski odgoj i obrazovanje je i kad dijete tek počne govoriti pa ga učiš osnovnim komunikacijskim alatima. Većinu sadržaja iz područja GOO nastavnici odrađuju od prvog dana škole u okviru sata razrednika, prirode i društva, hrvatskog jezika, tjelesne i zdravstvene kulture…

Ljudi nisu ni svjesni koliko je GOO već prisutan u njihovom radu i životima. Nastavnicima i djelatnicima u školskom sustavu treba osvijestiti da GOO, što se tiče konkretno satnice, nije novi sat i novo opterećenje, što se često zna reći, nego nešto što već postoji i već je ugrađeno u sadržaje predmeta koji predaju. Mislim da je najlakše to osvijestiti u razrednoj nastavi jer se toliko toga tamo radi – u grupnom radu kada se učenici trebaju dogovarati, kada svatko treba odraditi svoj dio posla, kada uče javno izlagati, prezentirati sadržaje, kada znaju toliko vremena imaju za predviđenu aktivnost i uče poštivanje satnicu, teme, govornika.

Također, kada biraju predsjednika razreda ili predstavnika u Vijeću učenika, kada poštuju pravila ponašanja u različitim situacijama, kada idemo na izlet i dogovaramo se o destinaciji… Kasnije to proširujemo na prava potrošača, odnose među spolovima, poštivanje ljudskih prava, naravno prilagođeno dobi i uzrastu. Svaki predmetni nastavnik može pronaći određene elemente GOO-a u predmetu koji predaje.

KP: Građanski odgoj i obrazovanje provodiš i kao izvannastavnu aktivnost.

Imam tu sreću što je prije više od deset godina moja tadašnja i sadašnja ravnateljica GOO prepoznala kao zanimljivost i usmjerila me da se malo više aktiviram oko toga. Krenula sam na seminare i stručne skupove. Literatura je najčešće dolazila iz engleskog govornog područja, udruženje iz Marylanda nam je davalo materijale i financiralo prijevode. Naglasak je bio na osnovnim područjima demokracije: vlast, pravda, odgovornost i privatnost. Dosta surađujem i s Crvenim križem u Sisku i s Obiteljskim centrom. Kolegice su uvijek spremne doći i nešto pokazati, podijeliti literaturu.

Materijala za rad ima dovoljno. Postoje različite igre, slikovnice i bojanke. Kada netko želi raditi sadržaje iz ovog područja može pronaći dosta materijala. Ti su sadržaji uglavnom primjereni učenicima nižih razreda. Izvannastavnu aktivnost provodim uglavnom sa svojim razredom, tj. od 1. do 4. razreda i na taj je način nekoliko generacija učenika steklo osnovna znanja iz područja GOO.

Ti su razredi tri puta učestvovali na državnoj smotri projekata iz područja GOO-a i riješili zadani problem. Na stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje ima i velik broj priručnika i primjera dobre prakse koje nastavnici viših razreda osnovne škole kao i srednjoškolski profesori mogu potražiti, prilagoditi i primijeniti svojim potrebama za rad s učenicima.

Nekoliko godina bila sam i sudac procjenjitelj na Državnoj smotri projekata i surađivala na izradi kurikuluma GOO. Učitelj sam medijator. U suradnji s Udrugom za brigu o djeci i mladima Novi svijet iz Siska vodim projekt Bonaca iz područja vršnjačke medijacije kroz koji zainteresirani nastavnici i stručni suradnici stječu osnovna znanja iz medijacije. Dolaskom u svoje škole isti provode edukaciju sa zainteresiranim učenicima i osnivaju timove koji provode vršnjačku medijaciju.

GOO je djeci zanimljiv jer, pogotovo kad govorimo i o kurikularnoj reformi, to su oblici rada, metode i tehnike, koji se njima sviđaju – neformalni su, na tekstu rade na zanimljiv način, igraju uloge, radi se na komunikaciji, vježbaju sukobe i rješavanje problema, daju nešto od sebe i njihovo mišljenje se uvažava. Učenici ne moraju uvijek mirno sjediti već mogu hodati, razgovarati, glumiti, otići u hodnik ili neki drugi prostor i odraditi zadatak.

KP: Treba li GOO biti zasebni predmet ili ga treba nastaviti provoditi isključivo međupredmetno?

Sadržaje iz područja GOO radim na oba načina. Toliko ga godina već provodim da mi sve izgleda jako jednostavno, no kada dođem među nastavnike i stručne suradnike, vidim da imaju dosta poteškoća. U prvom redu nastavnicima treba osvijestiti da se time već bave ili da se time mogu baviti u sklopu određenih nastavnih jedinica i tema koje već imaju u svome nastavnom predmetu. Nastavnici jako puno rade na svojim pripremama. I iz područja GOO se treba pripremati i stalno educirati. Znamo da je posao nastavnika zahtjevan. Vremena se mijenjaju i trebamo se trajno prilagođavati i učenicima i roditeljima i kolegama kao i oni nama. U okviru zadaća koje sam imala kao voditelj aktiva GOO stotine nastavnika sam upoznala s načinima provođenja GOO i modulima koji se pri tome koriste. Povratne informacije o aktivnostima nastavnika koje provode na ovom području su različite.

GOO treba provoditi već od vrtića i jasno povezati sadržaje za sve dobne skupine. Potrebna je i usklađena vertikalna povezanost od vrtića do fakulteta. Mislim da bi GOO trebao biti zasebni predmet u školama. O mogućnosti provedbe GOO kao zasebnog predmeta za sada se još uvijek razgovara. Ni naši dnevnici rada nisu tome prilagođeni. Za sada ga sve škole slušaju i provode kao međupredmetni sadržaj, no tu se postavlja pitanje koliko se to po školama zaista provodi.  Postavlja se pitanje i educiranosti tj. stručnosti nastavnika koji bi GOO predavali kao poseban predmet.