Mjesecima je grčki ribar Stratis Valamios svojim brodom izlazio na more, samo je umjesto ribe, iz mora vadio ljude.

Dan za danom gumeni čamci prekrcani izbjeglicama i migrantima pokušavali su kratak, ali opasan prijelaz iz Turske u Grčku. Čak i zimi kad su vjetrovi divljali, a more bjesnilo.

“Bilo je to kao ratna zona”, kaže Valamios, koji je zajedno s mještanima obalnog sela Skale Sikaminasa na otoku Lezbosu nominiran za Nobelovu nagradu za mir.

“Imali smo ranjene, imali smo mrtve. Dječica su nam umirala na rukama”, nastavlja ribar.

Nitko ne zna koliko su ljudi Valamios i ostali mještani spasili. Sigurno na stotine.

Lezbos je treći po veličini grčki otok i nalazi se četiri milje od turske obale. Oko 800.000 bjegunaca pred ratovima na Bliskom istoku stiglo je na otok samo prošle godine.

Grčka akademija je Valamiosa zajedno s ostalim otočanima nominirala za Nobelovu nagradu. Izabrani su da simbolički predstavljaju sve grčke volontere koji su pomagali izbjeglicama.

“Zamislite da ste ovdje i vidite mrtva dječja tijela na obali. Ili da spasite oca kojem se dijete utopilo. Ili dijete čija se majka utopila”, rekao je Valamios i ispričao potresnu priču o majci koja je izgubila dvoje djece. Jedno je dijete more izbacilo na grčku, drugo na tursku obalu.

Ti dani su sada prošlost jer su se u ožujku Europska unija i Turska dogovorile da će zatvoriti tu rutu.

Stoga se život u tom pitoresknom lučkom selu vratio svom uspavanom ritmu. Popločeni glavni trg, nekoć prepun grčkih i stranih volontera, sada ispunjava samo zvuk kliktanja galebova i valova koji udaraju u stijene.

Obala, donedavno narančaste boje od stotina odbačenih pojaseva za spašavanje, očišćena je.

Ali čak i sada, kada Valamios i ostali ribari izađu na more automatski gledaju u daljinu tragajući za brodovima u nevolji.

“Otok zaslužuje to priznanje”, kaže 63-godišnji Tanasis Marmarinos krpajući u luci svoju mrežu. Ali na osobnoj razini, Nobel mu nije bitan.

“Ja sam zadovoljan onime što sam učinio, pomagao ljudima. Sve ostalo, uključujući Nobela, nevažno je”.

Dalje niz ulicu živi 86-godišnja Emilija Kamvisi, kći grčke izbjeglice koja je 1922. pobjegla pred progonima iz Turske. Unatoč poznim godinama i ona je pomagala. Nije mogla drugačije, kaže, znajući sličnu sudbinu svoje obitelji.

“I sada mogu umrijeti čiste savjesti”, rekla je.

Za Valamiosa, Marmarinosa, baku Emiliju i ostale u selu malo toga će se promijeniti ako dobiju najprestižniju svjetsku nagradu.

“U petak, kada objave dobitnika Nobelove nagrade, bombe će i dalje padati, a ljudi će i dalje umirati”, rekao je Valamios.