O realnim reperkusijama temeljitog kulturnog blitzkriega kratkog ministrovanja Zlatka Hasanbegovića znamo već sve: od 1. listopada statistički su podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje urešeni lijepim, novim brojkama kolegica i kolega donedavno zaposlenih u onome što se uobičajeno zove neprofitnim medijskim sektorom, piše Vatroslav Miloš za Kulturpunkt.

Letimičnim pregledom statistike HZZ-a, unazad deset godina vidljiv je sustavan rast nezaposlenosti novinara i novinarki: 2006. na burzi ih je bilo registriranih 271, a danas je ta brojka 56 posto veća, odnosno nezaposlenih je 575.

Najgore je ipak bilo 2014. godine kada je ta brojka bila 758, a zanimljivo bi bilo vidjeti aktualne statistike koje pokazuju u kojim su sektorima onih 183 našli posao jer u novinarstvu, prema svemu sudeći, nisu.

Prema posljednjim takvim dostupnim podacima, onima iz 2012. godine, od u toj godini 242 odjavljena novinara, najviše ih se zaposlilo u informatičkom i komunikacijskom sektoru.

Kako zapravo žive novinari i novinarke koji zapravo još uvijek imaju sreću da su zaposleni, dakako, kompleksno je pitanje, no odgovor je, ako je suditi prema nedavnom apelu Hrvatskog novinarskog društva, jednostavan: ne baš tako dobro.

Uz svoj redovan posao često su prisiljeni tražiti honorarne angažmane sa strane ili pak kombinirati više honorarnih poslova odjednom jer niti od njih jedan pojedinačno nije dovoljan za pristojnu egzistenciju.

Apel HND-a potaknula je odluka uprave Novog lista zaposlenicima zabranjuje da rade za druge poslodavce i da javno istupaju bez prethodnog dopuštenja nadređenih, a takvu je odluku, čije kršenje podrazumijeva i izvanredni otkaz, potpisao Neven Klarin, predsjednik uprave tih novina.

“HND upozorava da je to potez za kojim sve češće posežu medijski nakladnici, iako se plaće novinara i uvjeti njihova rada godinama pogoršavaju. Pozivamo stoga poslodavce da svojim novinarima osiguraju primjerenu naknadu za rad, jer tek tako oni neće imati potrebu tražiti dodatne izvore prihoda kako bi mogli normalno živjeti”, ističe se u apelu koji potpisuje Saša Leković.

Leković je dodao i da je takva odluka donešena bez suglasnosti radničkog vijeća te upozorio na “zloupotrebe kojima poslodavci u praksi pribjegavaju kada propisuju obvezu novinara da za javni nastup traži suglasnost poslodavca, na način da se pojedinim novinarima ne dopuštaju istupi u javnosti (a istupe li unatoč zabrane drastično ih se kažnjava) dok se drugima, koje medijski vlasnici i urednici preferiraju, ti nastupi dopuštaju”.