Stanje u hrvatskim medijima i društvu po pitanju ravnopravnosti žena, manjinskih skupina, ali i ljudskih prava općenito, svakodnevno je pitanje polemika. Dok se jedni kunu u ustavna slova na papiru koja pečatiraju kako imamo garantirano, drugi svakim danom u praksi doživljavaju malko drugačiju sudbinu. O radu, redu i stanju u (ne)društvenoj Hrvatskoj govori Sanja Sarnavka, jedna od gorljivih i stalno prisutnih aktivistica za ljudska prava.

Piše: Anđelo Jurkas, Dop magazin

* Biti aktivistom u RH mora biti prilično deprimirajući odabir obzirom da je dojam kako institucije čine sve u smjeru suzbijanja bilo kakvih inicijativa koje im ne voze uz ruku. Odakle snaga i motivacija?

– Mislim da nema jedinstvenog odgovora kako se postaje profesionalnom aktivisticom. Povodi su vjerojatno prilično različiti – netko dubinski vjeruje da se stvari moraju mijenjati u nekoj oblasti, netko je u začetku tražio posao, neka je osjetila na vlastitoj koži nepravdu pa želi djelovati u javnoj sferi…stupanj razočaranja ovisi o motivaciji koja je osobu dovela u aktivizam. Vesna Kesić jednom je prilikom rekla kako je početkom 90-ih jedini pravi izazov, koji je zahtijevao priličnu hrabrost, bilo pokretanje građanskih mirovnih inicijativa. Ja sam tada, kao profesorica u 18. gimnaziji, mislila da je dobro biti u sustavu i iznutra ga mijenjati pa sam dovodila ljude koji mi je upućivala Antiratna kampanja – kvekere, aktiviste koji su podučavali o nenasilnoj komunikaciji, žene koje nisu htjele biti drugotne pa sam tako, vjerujem,  bitno utjecala na neke mlade osobe.  Međutim, uskoro sam uvidjela da se u sustavu svaka isturena glava pokušava sasjeći.  U 18. gimnaziji disciplinski sam novčano kažnjena jer sam u Pečatu, tjedniku neslavne pozadinske povijesti, koji je možda izlazio mjesec i nešto dana, analizirala dopis  koji je potpisala ondašnja ministrica Vokić i proglasila ga nepismenim, a potom sam u KIC-u dobila izvanredan otkaz nakon intervjua objavljenog u Feralu. Pokušala sam raditi i u privatnom sektoru, ali mi nije bilo motivirajuće slušati nekoga samo zato što je vlasnik. Na koncu sam shvatila da treba sve prelomiti  i potpuno prijeći u aktivističku organizaciju.  Za ulazak u feministički aktivizam zaslužne su dvije žene: tragično poginula Mirjana Ćupić s kojom sam dijelila sobu na edukaciji za trenerice debatnih klubova koja me uvela u feminizam i  Vesna Kesić koja je inicirala više tribina u KIC-u a ja sam ih moderirala.

Postupno sam sve više smisla nalazila u tome što rade B.a.B.e., svaki slobodni trenutak provodila u razgovorima s drugim ženama i, na koncu, „pokleknula“ te u rujnu 2000. postala profesionalna full time Baba.

Vesna je otišla na poslijediplomski u New York, a ja sam uskočila. Nisam namjeravala ostati sedamnaest godina, ali naprosto nije bilo nikakve šanse da bilo gdje budem primljena nakon brojnih istupa u javnosti i kritika što sustava, što konkretnih ljudi. U nas se takvo ponašanje sankcionira. U Hrvatskoj se svaka kritika, ukazivanje na nepravilnosti, doživljava kao napad na državu, osobu, stranku i bazično je neoprostiva. Umjesto da se shvati kako tek zajedno možemo mijenjati loše i učiniti da svima bude bolje. Svima, a ne samo nekima. Osim toga, porazno je kad vidite da u Hrvatskoj niti jedna promjena na bolje, kad su u pitanju ljudska prava, nije „sigurna“, osvojena zauvijek. U posljednjih godinu i pol svjedočimo urušavanju zaštite brojnih prava i napadu na organizacije civilnoga društva koje ih pokušavaju promovirati i štititi a to je porazno.

* Kroz medije Vas se najviše doživljavalo po pitanjima zaštite prava zlostavljanih žena i ženskih prava in general kroz djelovanje udruge B.a.b.e. Mimo skretanja pažnje javnosti na predmet Vašeg interesa koliko se u društvu našeg tipa inertno stvari kreću u pozitivnijem smjeru?

-Tužna smo mi zemlja u kojoj nikako da se dogodi zaokret, stvari postave na pravo mjesto i krene na drugačiji način rješavati sve što ne valja. A ne valja previše toga. Ni egzodus mladih kojem svjedočimo posljednjih godina ne zaustavlja strmoglavljenje u ponor. Paul Stubbs nedavno je napisao, parafraziram, kako u Hrvatskoj nikada ne možeš reći da smo dosegnuli dno, jer svakog dana nešto  novo pokazuje da možemo pasti još niže. Analiziramo li bilo koju djelatnost, bilo koji segment društva i države,  nalazimo previše manjkavosti – obrazovanje, administracija, zdravstvo, ekonomija…uz nezaustavljiv razvoj informatičke tehnologije, mi jezikom vlažimo biljege i čekamo u redovima ne bi li dobili neku potvrdu,  službenici još uvijek ne razumiju zašto ih se tako naziva pa se mi klanjamo njima, odgajamo štrebere a ne misleća bića, pokazujemo da je krivotvorenje i prepisivanje vrijedno nagrađivanja, da je poslušnost isplativa, pokornost poželjna, i tako dalje i tako bliže. U nas je sve relativno pa se ne može jasno osuditi fašizam, diskriminaciju, ratne zločine, korupciju, nepotizam. Nešto što se u razvijenoj demokraciji ne smije nikada događati, naša je svakodnevica.

Klerikalizam, uz punu podršku vrha Katoličke crkve i trenutnog političkog vrha, tjera nas da se bavimo temama za koje smo mislili da ih više nikad neće biti u javnoj sferi na način kako ih oni postavljaju. A onda vidite da se, uz perfidnu retoriku i  besramno prisvajanje te redefiniranje ljudskopravaškog aktivističkog diskursa, mi moramo braniti i opravdavati pred uzurpatorima i neukom ili indolentnom većinom.

Reproduktivna prava, rodna ravnopravnost, manjinska prava, sve je okrenuto naopačke a  ishod borbe sve neizvjesniji.  Umjesto da idemo naprijed, moramo se ukopavati u rovove i pokušati obraniti teško stečeno. Ratnički pojmovnik nije ovdje uopće slučajan.

Intervju u cijelosti pročitajte na portalu dopmagazin.