Hrvatska ima više od 200 međusobno neusklađenih strategija, a do kraja sljedeće godine bit će gotova jedinstvena nacionalna strategija razvoja, kojom će napokon dobiti dugoročnu viziju razvoja. No to ne jamči uspjeh.

Autor Denis Romac, DW

Hrvatska samo na nacionalnoj razini ima više od 200 raznih strategija i planskih dokumenata, dok se na regionalnoj i lokalnoj razini broj različitih strategija i razvojnih planova penje na više od 1700. Kako bi se na tom području uveo red, Hrvatska priprema izradu nove nacionalne razvojne strategije do 2030. godine, kojom bi Hrvatska do kraja sljedeće godine po prvi put i formalno trebala dobiti viziju dugoročnog razvoja. Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem RH, koji predstavlja zakonski okvir za izradu nove nacionalne strategije, Vlada je ovih dana uputila u Sabor i bit će usvojen do kraja godine.

Na pitanje zašto Hrvatska ima toliko različitih strategija koje – o čemu je ovih dana govorila i ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac – nisu međusobno usklađene, Nenad Starc, stručnjak za regionalni razvoj i strateško planiranje, odgovara oprezom znanstvenika: “Kao znanstvenik nikad ne bih dao takvu ocjenu. Za nju je potrebna temeljita analiza postojećih strategija, a za taj opsežan posao nikad nije bilo dovoljno vremena. Ali slobodno možemo sumnjati da su postojeće strategije međusobno neusklađene, s obzirom na to da ih ima toliko i da ne postoji središnji sustav nadzora takvih dokumenata”.

Svaki grad i općina imaju svoju strategiju

Starc je dosad prikupio više od 200 različitih strategija. Riječ je o strategijama koje su usvojene na nacionalnoj razini, bilo u Saboru bilo na razini Vlade ili ministarstava. Ponekad je riječ o dokumentima koji se formalno ne nazivaju strategijama, iako je riječ o strateškim razvojnim dokumentima, koji su dugoročni i odnose se na cijelu Hrvatsku. Broj strategija na lokalnoj razini, razumljivo, puno je veći, jer skoro svaka od 556 općina i gradova u Hrvatskoj ima neku svoju strategiju. Tome valja pribrojiti i županijske strategije, kao i brojne sektorske strategije, kao što je recimo, turistička.

Naš sugovornik objašnjava da strategija mora ispunjavati određene preduvjete i kriterije da bi bila provediva. Ponajprije mora imati definirane ciljeve, kako bi se znalo što se njome želi postići, a mora se znati i tko je provodi, tko to financira i jesu li osigurana sredstva. Drugim riječima, slikovito će Starc, svaka provediva strategija mora odgovoriti na pitanja “tko, što i pošto?”.

Strategije se, po njegovim riječima, više ne rade kao nekad, u uskom krugu, nego “participativno”, kako bi svi dionici mogli sudjelovati u njezinoj izradi, i to od samog početka izrade strategije. “Ako se u tome uspije, onda je već puno napravljeno i strategija ima veće izglede da bude provedena”, ističe Starc.

Kod izrade strategija danas se mora poštivati suvremena metodologija, a tu su i europski kriteriji. “Ni to, međutim, ne znači da će strategija naposljetku biti provedena. I strategije koje ispunjavaju sve uvjete provedivosti ovise o administrativnom kapacitetu, odnosno o organiziranosti i kompetentnosti provoditelja strategije. Na kraju se uvijek radi o političkoj volji”, napominje ovaj stručnjak.

Pokušaj Račanove vlade ostao neiskorišten

Novi zakon o sustavu strateškog planiranja smatra “potrebnim”, jer će on omogućiti izradu nove nacionalne razvojne strategije, koja će onda pružiti okvir za izradu drugih, sektorskih strategija, koje moraju biti usklađene s nacionalnom strategijom. No podsjeća da ovo nije prvi pokušaj da Hrvatska dobije nacionalnu strategiju razvoja. Još u vrijeme Račanove vlade, početkom dvijetisućitih, prvi se put pristupilo izradi strategije razvoja Hrvatske, nazvane “Hrvatska u 21. stoljeću”.

U sklopu tog projekta napravljeno je 20-tak granskih strategija, koje su zajedno činile nacionalnu strategiju, no ta strategija nije nikad potvrđena u Saboru. Ostala je na policama, neiskorištena, i danas već zastarjela, jer se puno toga u međuvremenu promijenilo.

Ali Starc ipak ne smatra da je Hrvatska zbog toga pretrpjela veliku štetu. “Trpjela bi da imamo kvalitetno upravljanje razvojem, kojem onda stvarno treba strategija. No kako takvo upravljanje nemamo, a razvojne se odluke i prečesto donose ad hoc i nepovezano, onda je gotovo svejedno postoji li neki strateški dokument ili ne postoji. Strategija je nužan dokument da bi stvari dobro funkcionirale, ali, nažalost, nije dovoljno imati samo strategiju. Uz dobru strategiju, nužna je i politička volja za provedbom i administracija koja će se znati prihvatiti posla”, zaključuje Starc.

Puno želja, malo kapaciteta

Naš drugi sugovornik, koji ima dugogodišnje neposredno iskustvo izrade razvojnih strategija u jednoj od najrazvijenijih hrvatskih županija, a koji je zbog obaveza prema poslodavcu želio ostati anoniman, objašnjava kako je zahvaljujući procesu pristupanja EU Hrvatska znatno unaprijedila kvalitetu svojih strateških dokumenata. Bez strateškog planiranja, naime, nemoguće je koristiti EU fondove, tako da i veliki i mali projekti, ako žele dobiti europska sredstva, moraju biti u strateškim dokumentima. Bez strategije u kojoj stoji da će ti projekti pridonijeti boljoj prometnoj povezanosti juga Hrvatske s ostatkom zemlje, ne bi bilo ni europskog novca za Pelješki most i Zračnu luku Dubrovnik.

Najčešći problem strateških dokumenata kod nas, smatra naš sugovornik, njihova je općenitost i “široko zahvaćanje tema”. Ovaj problem izraženiji je na regionalnoj i lokalnoj razini, gdje se nerijetko i kroz planske dokumente nastoje zadovoljiti razne želje i potrebe, a provedbeni resursi, kako financijski tako i kadrovski, nedostatni su za njihovo ostvarenje. Zato je kod izrade strateških dokumenata najvažnije što bolje definirati provedbu, odnosno jasno utvrditi tko će provoditi pojedine projekte i iz kojih će se izvora financirati. “Iako se u Hrvatskoj govori o ogromnom broju ljudi zaposlenom u lokalnoj i regionalnoj administraciji, činjenica je da nema dovoljno zaposlenika koji bi mogli provoditi razvojne projekte. A nema ni dovoljno novca. Hrvatska je još uvijek visoko centralizirana država, u kojoj je i većina financijskih sredstava koncentrirana na državnom nivou, a lokalna i regionalna razina nemaju dovoljno vlastitih sredstava i kapaciteta ne samo za provedbu planiranih projekata, nego i za izradu kvalitetne projektne dokumentacije”, zaključuje naš sugovornik.

Preuzeto sa DW