U Europi se sprema nešto gadno, možda čak i rat. U Turskoj koja na istoku graniči s ratnom zonom, prilično sumnjivi rezultati referenduma dodijelili su predsjedniku Erdoganu ‘sultanske’ ovlasti, na čemu mu je među prvima čestitala sirijska Al-Kaida. Na zapadu, u Francuskoj, u drugi krug predsjedničkih izbora ušla je ekstremna desničarka Marine Le Pen koja namjerava potaknuti izlazak Francuske iz Europske unije. Tome dodajmo i da je predsjednik SAD-a Donald Trump očekivano sklon neočekivanim, drastičnim i opasnim potezima, a Rusiju teško možemo opisati kao faktor stabilnosti. Napetosti rastu i mogu dovesti do rata.

Piše: Luka Ostojić, Booksa

Europljanima je teško prihvatiti mogućnost rata. Rat u Africi ili puč u Južnoj Americi tužna je, ali normalna činjenica; rat u srcu Europe ili SAD-a nepojmljiv je događaj. Jednako je nečuvena i pomisao da bi taj rat mogli inicirati upravo zapadnjaci, a ne ‘vanjski neprijatelj’. No, danas upravo europske države i SAD preuzimaju politiku neprijateljskog zatvaranja granica, dok su za relativno velik broj terorističkih napada odgovorni upravo ljudi rođeni i odrasli u tim državama. Svi su oni zapadnjaci – i teroristi i nacionalisti – nitko od njih nije svoj bijes uvezao u Europu i Ameriku.

Da bismo mogli razmišljati o ‘nečuvenim’ situacijama, uvijek se vrijedi okrenuti književnosti koja svijet neće promijeniti, ali nam ga može razbistriti. U ovom je slučaju idealna upravo književnost ovih prostora. Naime, na prostoru bivše Jugoslavije svima je prilično jasno koliko su stanje mira i političke institucije fragilni, pa tako i ogroman broj književnih djela opisuje, preispituje, tumači ili se naprosto čudi pojavi, razmjerima i posljedicama rata.

Naročito je vrijedno čitati noviju književnost generacije mlađih autor(ic)a o odrastanju tijekom rata: tu su Ivana Bodrožić, Maša Kolanović, Željka Horvat Čeč (kritiku njene knjige 4 brave čitajte sutra), Almin Kaplan, Vladimir Tabašević, Uroš Bojanović i drugi. Te knjige izokreću perspektivu i pokazuju junake kojima rat nije ‘šok’, nego sastavni dio života.

Upravo dva djela Maše Kolanović iz vrlo zanimljive perspektive govore o odnosu rata i mira. Zbirka priča Sloboština Barbie opisuje odrastanje djevojčice u Novom Zagrebu koje je uglavnom vezano uz sklonište u podrumu. Njoj rat nije izvor traume, nego potpuno uobičajeno, teško, ali podnošljivo okruženje. Ona pronalazi prostor za igru barbikama, ljubav i vlastite ‘sitne’ probleme, a činjenicu da su ljudi u blizini nje dovoljno zli da se međusobno ubijaju prihvaća kao bjelodanu činjenicu o ljudskom rodu. Nažalost, ljudi su dovoljno ludi da ratuju; srećom, ljudi su ujedno i dovoljno fleksibilni da žive u(s)prskos ratu.

Njeno iduće djelo, epski spjev s vizualnim kolažima Jamerika: trip, opisuje putovanje odrasle junakinje ‘mirnodopskom’ Amerikom. Začudni fenomeni američkog društva i blještava popularna kultura miješaju se s užasnim posljedicama kapitalizma i tragovima ogromnih društvenih nejednakosti. Iako nitko ne ratuje, svuda se mogu vidjeti socijalna proturječja i ljudska nesreća. U Americi vlada izvanredno stanje, u pozitivnom i negativnom smislu, a američko iskustvo uznemiruje više nego ratom obilježeno djetinjstvo iz prethodnog romana.

Vjerojatno je mnogima bizarno čitati ‘lagano’ štivo smješteno u ratni Zagreb, kao i doživjeti toliko intenzivno iskustvo SAD-a. Isto je tako neobično čitati esej Karaoke kultura Dubravke Ugrešić – pitamo se, pobogu, zašto se autorica, čiji je život obilježen šikaniranjem u Hrvatskoj ’90-ih i teškim emigrantskim životom, sada toliko ljuti na karaoke i na internetske amatere? Međutim, čini mi se da upravo takva djela postaju razumljivija kako i naš kontekst postaje čudan i zlokoban. Ona pokazuju vezu između sitnih, naoko nebitnih fenomena u svakodnevici i većih, tinjajućih i titrajućih sukoba u društvu. Ona također pokazuju koliko se rat lako može dogoditi, pa naposljetku i preživjeti. Mir nije vječan ni konačan, kao ni rat.

Komercijalna kultura na društvene napetosti odgovara filmovima katastrofe, u kojima mačo-protagonisti spašavaju svijet od vanjske prijetnje. No, lakše ćemo razumjeti što se događa oko nas ako čitamo navedene priče o ‘običnim’ djevojkama i njihovom napetom svakodnevnom životu. Tako možemo shvatiti da istinska katastrofa neće bučno pasti s neba, nego će samo izviriti iznad površine.

Preuzeto sa portala: Booksa.hr