Sličnosti su zaista zanimljiva stvar. One na nešto ukazuju, dodaju dimenziju i nešto otkrivaju.

Postoje nepobitne sličnosti beogradskog Centralnog zatvora sa “Beogradom na vodi”. Trenutni stanovnici i prvog i drugog državnog “projekta” žive, naime, iza, više ili manje vidljivih, rešetaka. “Iza rešetaka” naziv je i upravo izašle knjige fotografija o zatvorenicima bloka 5-1 poznatog beogradskog Ce-Zea, dok njezin autor Igor Čoko (1975), trenutno dane provodi snimajući ove druge – izmučene izbjeglice, koji su uslijed zatvaranja granica, zaglavili u Beogradu i u nehumanim uvjetima pokušavaju preživjeti zimu u napuštenim i derutnim skladištima na mjestu izgradnje famoznog beogradskog megalomanskog projekta.

Piše: Hrvoje Polan

Knjiga “Iza rešetaka”, tek je dio rezultata, a sama je ponajprije mala crno-bijela oda posvećenosti, empatiji i angažiranosti. Autor je u temi proveo više od dvije godine, koliko je trebalo da pridobije sve moguće dozvole i pristanke, ali i prije svega – povjerenje ” žestokih momaka” i stigmatiziranih robijaša koji s povjerenjem nemaju baš ništa u životu.

Igor Čoko nekad je više antropolog (što po struci – jednoj od boljih temeljnih podloga za fotografa – i jest), a manje fotograf, ponekad je više fotograf, a manje antropolog, ali je povrh svega – čovjek. Koji nam, u potrazi za emocijom, kroz rešetke postavlja pitanje o predrasudama i stereotipima, donoseći dojmljivu skrivenu svakodnevnicu “onih drugih” – počinitelja najtežih društvenih krimena, od naših očiju skrivenih daleko na izdržavanju kazni. Odgovor na postavljeno pitanje, sasvim normalno, prepušta nama.

Drugi dio rezultata snimatelja Igora Čoke i režiserke i scenaristice Marine Kovačević, dokumentarni je film “Zapisi iz ćelije br. 12”. Film prati proces stvaranja istoimene predstave, koja je dramatizacija “Zapisa iz podzemlja” F.M. Dostojevskog, a rađena je kao projekt rehabilitacije sa osuđenicima na izdržavanju kazne u beogradskom zatvoru. Dokumentarac je krajem prošle godine imao premijeru u New Yorku, nakon čega su uslijedili brojni pozivi pa je prikazivanje nastavljeno po američkim federalnim zatvorima kao dio rehabilitacije tamošnjih osuđenika.

Sama predstava odigrana je u “matičnoj kući” i u drugim zatvorima do sada 17 puta, uz veliko finale za javnost u Domu omladine u Beogradu krajem 2015. godine. Marina Kovačević, autorica projekta, osnivačica i voditeljica Centra za rehabilitaciju imaginacijom (CRI) iz Beograda o tome kaže: “Umjetnost je teren ljudskosti, tu smo svi jednaki i tu nema razlike između ovih i onih. Umjetnost ima snagu da rehabilitira i osnaži. Naš cilj je da ljude ne vidimo kao kaznu, prekršaj i krivnju, nego kao one koji su sposobni stvoriti nešto dobro.”

U fokusu djelatnosti CRI-a je socijalna rehabilitacija i reintegracija stigmatiziranih i ranjivih grupa i pojedinaca kroz umjetnost jer, kako sami kažu – umjetnost pojedincu pomaže u spoznaji vlastitih mogućnosti, nastojanjima, identitetu i mjestu u društvu. Kao svoju misiju ističu “zalaganje za otvorene forme kroz kreativni razvoj stigmatiziranih grupa i pojedinaca te re-kreaciju novih društvenih obrazaca ponašanja kroz afirmaciju dijaloga i umjetnosti kao novog principa humanosti.”

Krasan je ovo primjer kako prostor kulture, osim kad je umotan u isključive i ograničavajuće nacionalne identitete, može imati zacjeljujuće i terapeutske društvene učinke. Igor i Marina, kroz CRI, stvaraju i izdaju upravo izvrstan i potpuno besplatan mjesečni e-magazin za dokumentarnu fotografiju “Grain”, prvi takav koncept na ovim prostorima, okupljajući tako brojne autore bivše države. Kako dvojac navodi, ovim dugoročnim projektom žele predstaviti fotografiju kao vizualnu, pokretačku i stvaralačku umjetnost u dokumentarističkoj formi, koja se na angažiran način bavi socijalnim temama, pitanjima stigmatiziranih i marginalnih grupa i ukazuje na problematiku na najdirektniji način.

U međuvremenu, Igor Čoko ukazuje upravo na problematiku stigmatiziranih na najdirektniji način, snimajući trenutni izbjeglički horor u centru urbanog Beograda. Horor sličan onom kojeg je i sam osjetio izbjegavši iz rodnog Knina pred olujom nacionalnih identiteta 1995. godine.

Sličnosti su zanimljiva stvar. One na nešto ukazuju, dodaju dimenziju i nešto otkrivaju.

Usprkos tome što vlada Srbije ne dozvoljava humanitarnu pomoć za neregistrirane izbjeglice, svjesno time produbljujući očaj pripadnika vlastite vrste u vlastitom dvorištu, u zadnjih par dana situacija sa beogradskom izbjegličkom tragedijom drastično se popravila. Razliku, onu pozitivnu, u ovom slučaju napravio je – fotograf. Čoko, jedan od glavnih aktera ove recentne promjene kaže: “Fotografije prvog snijega su pokrenule lavinu. Ustupio sam fotografije pojedinim medijima i aktivistima i one su neposredno utjecale na ljude širom Evrope da se pokrenu i krenu pomagati i slati pomoć. Galerije na Facebook profilu za nekih desetak dana podijeljene su 1600 puta i sve je poprimilo oblik misije za pomoć ovim ljudima. Mediji poput Rai News 24, Dela, Goeteborg Postena, Irin Newsa, nizozemske mreže NOC, Index.hr-a, nekih španjolskih listova i raznih tematskih web sajtova su prenijeli moje fotografije i širile priču.”

Fotografija je tako ponovno odigrala ključnu ulogu u mobilizaciji društvene svijesti pa je zasad sakupljeno više od 90.000 Eura (!), dopremljeni su mobilni šatori za smještaj, novi mobilni toaleti, stigla je kuhinja, hrana, odjeća, drva…

Kao i u slučaju beogradskog centralnog zatvora i ovdje je Igor Čoko pomogao da, vidljive ili nevidljive, rešetke iza kojih ljudi borave, barem nakratko, postanu prozirnije i manje ograničavajuće. “Shvatio sam poslije toliko godina da nešto vrijedim”, kaže zatvorenik i jedan od protagonista dokumentarca, otkrivajući time i sam vrh rezultata ovog kulturno-rehabilitacijskog projekta – osobni rast marginaliziranih, dok usput izvrsno sugerira i samu poziciju autora.

Igor Čoko je kao fotograf sasvim pristran, na što će neki teoretičari medija odmahnuti glavom i pritom uletjeti u zamku. Biti pristran ne znači nužno i biti neobjektivan. Čoko je na strani slabijeg i marginaliziranog, a ta mu pristranost ni za milimetar ne umanjuje objektivnost. Naprotiv. Jer ako do kraja ne osjećamo drugoga, u ovom slučaju njegovu patnju, kako bi je onda uopće objektivno prenijeli gledatelju?

Tihi čovjek Čoko, fotograf i antropolog ili obrnuto, kojemu je “Iza rešetaka” druga knjiga (za fotografije iz nje nedavno je dobio i nagradu Press Photo Srbije), tako se potpuno sam i bez selfija sa lica događaja nameće kao primjer promišljenosti, angažiranosti i skromnosti. Kao potpuni antipod samoproglašenim “veličinama”, zanatski trivijalnima, ali zato ponosnim vlasnicima “we are now liberating Kabul” kriterija, instaliranima kao takvima kroz pogon opasno plitkih medijsko-propagandnih urednika, koji tako perpetuiraju daljnju mizeriju kulture selfija i torture lošeg ukusa.

Slične li slučajnosti – baš onih istih i dalje opasno plitkih medijsko-propagandnih urednika koji su u nedavnim ratnim godinama zdušno i predano radili na stvaranju ozračja zbog kojih je Igor Čoko, fotograf, antropolog i čovjek ili obrnuto – i sam postao izbjeglica.

Sličnosti su zanimljiva stvar. One na nešto ukazuju, dodaju dimenziju i nešto otkrivaju.

Linkovi za pomoć izbjeglicama u Beogradu

https://web.facebook.com/refugeeaidserbia/?fref=ts&_rdr

https://web.facebook.com/Hotfoodidomeni/?fref=ts&_rdr

https://web.facebook.com/imhumanIHO/?_rdr

Događanja sa izbjeglicama u Beogradu

https://web.facebook.com/antonio.cimavica

https://web.facebook.com/events/1713838898927817/

E-magazin GRAIN

https://issuu.com/digitalgrain/docs/grain_no1

Preuzeto sa portala: Forum.tm