Njemačka humanitarna organizacija sanira školu u Bosanskoj Krupi i olakšava školovanje djeci sa poteškoćama u razvoju.

Sve je počelo jednim novinskim intervjuom. Samo dan nakon što je “Westdeutsche Allgemeine Zeitung” u rujnu 2014. godine objavio intervju s mladom Bosankom, Amelom Halilović, u kojem je ona govorila o pomoći koju pruža BiH, svojim ratnim doživljajima u Bosanskoj Krupi, djetinjstvu i knjizi koju piše, Ameli se javio Herbert Schröer, predsjednik Zaklade za ljude u nevolji i pitao kako može pomoći. Već nakon prvog kontakta se rodila ideja o formiranju humanitarne udruge „Akcija – živjeti i učiti u Bosni” (“Aktion – Leben und Lernen Bosnien e.V.”) .

Amela Halilović je preživjela rat u Bosni i Hercegovini i zna što znači biti u nevolji. S obzirom na to da grijanje u školi, koju je pohađala i Amela, više nije radilo zbog čega su djeca zimi morala ostajati kod kuće ili odlaziti u druge škole, uprava škole je svoju bivšu učenicu zamolilo za pomoć. Amela nije dugo oklijevala da pomogne “Drugoj osnovnoj školi” i njenoj područnoj školi “Pilana”. Sredstva su prikupljena relativno brzo i novo grijanje je ubrzo počelo grijati školske učionice.

Pomoć Bosni do kraja života

Nakon toga je uslijedio niz drugih projekata, od obnove kabineta informatike, na području BiH ukupno njih 20, dostave humanitarne pomoći pa sve do razmjene učenika. “Ono što je daleko od očiju ne mora značiti da je daleko i od srca. Pomoć BiH će biti moj cilj sve dok sam živa. Iza sebe želim ostaviti trag”, kaže Amela koju zatičemo u kancelariji udruge u zapadnonjemačkom Bottropu.

Zajedno s kolegama, Andreom Multmeier iz Udruge paritetnih humanitarnih organizacija i Herbertom Schröerom, Amela trenutno radi na realizaciji projekta vrijednog 250.000 eura. Naime, humanitarna organizacija „Akcija – živjeti i učiti u Bosni” planira sanaciju Druge osnovne škole u Bosanskoj Krupi nakon čega će ova školska ustanova biti pristupačna i za djecu s poteškoćama u razvoju. “Prilikom našeg posljednjeg posjeta BiH smo primijetili da većina djece s invaliditetom ne idu u školu nego da ostaju kod kuće”, kaže Herbert Schröer.

“Škola će u potpunosti biti sanirana, od elektro instalacija do novih vrata”, kaže direktorica škole Daira Zjakić. Ona kaže da Druga osnovna škola Bosanska Krupa uvijek želi činiti korak naprijed u stvaranju boljih,suvremenijih i europskoj praksi primjerenijih uvjeta školovanja djece.

Pored obnove škole, projekt škole koja nudi i inkluzijsku nastavu, obuhvaća i obrazovanje nastavnog kadra za rad s djecom s poteškoćama u razvoju, ističe direktorica Zjakić. Inkluzija, u najširem smislu riječi, podrazumijeva uključivanje djece iz marginaliziranih grupa u redovne tokove društva, pa samim tim i obrazovanja.

Realizacija projekta kojeg pored ostalog podržava i Općina Bosanska Krupa kao i Njemačko ministarstvo za gospodarsku suradnju, počinje polovinom sljedeće godine.

Osobni interes na prvom mjestu

Međutim, put do toga nije nimalo lak, posebno kada se radi o Bosni i Hercegovini. Toga su svjesni i humanitarci iz Njemačke. “Bosna i Hercegovina je tvrd orah zato što ljudi gledaju samo na sebe. Bosna je zemlja u razvoju, nije članica EU i mogućnosti zapošljavanja i zarađivanja novca su vrlo ograničene. Zbog toga svatko prvo gleda na sebe”, kaže Herbert Schröer.

“Na svu sreću postoje dobri ljudi i ako sretnete pravu osobu, onda se zajedno može uraditi mnogo. Ljudima treba isticati dobre primjere i ne treba samo pričati nego pokazati kako se to radi. Mnogi u Bosni žive od humanitarnih organizacija. Ponekad to postaje problem. Ako postoji veliki broj humanitarnih organizacija, onda se ljudi opuste i sami se ne trude da nešto uraditi. To je mač s dvije oštrice”, kategoričan je predsjednik humanitarne organizacije “Stiftung für Menschen in Not”.

Stjecanje povjerenja kako kod donatora, ali i kod onih kojima je pomoć potrebna, veliki je zadatak pred svakim humanitarcem. Dolazi li pomoć u prave ruke, pitanje je koje se često postavlja i u Bottropu. “Zahvaljujući stalnim kontaktima, razmjeni učenika, konvojima pomoći i drugim oblicima suradnje, uvjeravamo se da pomoć zaista stiže u prave ruke”, kaže Andrea Multmeier i navodi da je za jednog humanitarca to vrlo važan aspekt. ” Najveći problem je povjerenje. Političke grupe, da ih tako nazovem, često imaju osjećaj da to što dođe iz inozemstva pripada njima i da to oni mogu zadržati. Srećom, u ovom slučaju, to se ne događa, jer naši članovi osobno odlaze u Bosnu i provjeravaju je li sve zaista i završilo u pravim rukama”, kaže Multmeier.

Amela Halilović neumorno radi dalje. U planu je još projekata, kao i objavljivanje knjige o njenim ratnim iskustvima iz BiH koju je napustila s 18 godina.

Preuzeto sa portala: DW