Program mentorstva i prakse u organizacijama civilnog društva omogućio je mladim Romkinjama i Romima da steknu iskustvo i znanje potrebno za samostalan rad u vlastitim zajednicama, piše Matko Vlahović za kulturpunkt.hr

Centar za mirovne studije i Romska organizacija mladih sredinom su srpnja održali konferenciju o inovativnim modelima uključivanja mladih Romkinja i Roma u društvo. Konferencija je bila podijeljena na dva tematska panela; prvi se doticao uključivanja Romkinja/a putem programa prakse i mentorske podrške, a drugi je temu integracije propitivao kroz područja kulture i umjetnosti. Snimka čitave konferencije dostupna je na Facebook stranici CMS-a.

Program prakse i mentorske podrške CMS i ROM HR provodili su tijekom 2020. godine u sklopu projekta Arise Roma. U šestomjesečnom pilot-programu sudjelovalo je nekoliko organizacija civilnog društva koje su osigurale mentorsku potporu i planove osposobljavanja desetorici mladih praktikanata/ica iz romske manjine. Iako se značajan dio edukacije i komunikacije zbog neočekivane pandemije umjesto uživo na kraju odvijao putem webinara, radionica i online sastanaka, projekt se pokazao izuzetno uspješnim.

Na sudjelovanje su bile pozvane mlade Romkinje i Romi sa završenim minimalno trogodišnjim srednjoškolskim obrazovanjem, a pristigle prijave evaluirala je nezavisna komisija. Kriterij formalnog obrazovanja postavljen je u prvom redu zbog zahtjevnosti ovog konkretnog programa i pomoći pri selekciji, ali organizatori su istaknuli kako to ne treba značiti da se slični projekti ne bi mogli organizirati za one sa završenim nižim stupnjem formalnog obrazovanja. Odabrani praktikanti/ice su u početnom tromjesečnom razdoblju promatrali rad svojih mentora i ostalih radnika u udrugama kako bi zatim uz njihovu pomoć mogli razviti vlastite inicijative i provesti ih u svojim lokalnim zajednicama.

Sudionice/i su radile na temama bliskim organizacijama koje su pružale mentorstvo – temama poput zaštite okoliša, prava manjina, socijalne pravde, medija i sl. Sandra Kasunić iz CMS-a je napomenula da je organizatorima namjera bila “osnažiti mlade Romkinje i Rome za djelovanje u civilnom društvu, za djelovanje na unapređenju vlastitih zajednica, te stručno osposobiti mlade Romkinje i Rome za rad kako bi profitirali i nakon sudjelovanja u programu”. Direktni angažman u radu organizacija omogućio je praktikanticama/ima da iz prve ruke promatraju poslovne procese u sektoru civilnog društva te steknu iskustvo i znanje potrebno za samostalan rad, a da im se pritom njihovo sudjelovanje validira i u vidu radnog staža. Budući da je organizatorima bilo izuzetno važno da taj rad ne bude volonterski, posebnu su pažnju posvetili usklađivanju programa s egzistencijalnim i socijalnim potrebama praktikanata/ica.

“Nama je bilo poprilično jasno da to trebamo raditi kroz ugovore o radu i kroz primanje plaća, zato što smo znali da ćemo raditi s pripadnicima jedne skupine od kojih ne možemo tražiti volontiranje te koji trebaju ekonomsku sigurnost. Istovremeno nam je bilo jasno da je užasno bitno mladima poslati signal da njihov rad vrijedi, da si od njega mogu priuštiti ne samo minimalno pokrivanje troškova života već da od tog rada mogu samostalno živjeti. To je jedna od komponenti osnaživanja koje nam je, uz stjecanje radnog staža, bilo užasno bitno”, objasnila je Sandra Kasunić.

Nit vodilja i teorijska podloga čitavog programa prakse i mentorstva počivale su upravo na ideji osnaživanja. Voditeljice projekta podsjetile su kako se Romkinje/i od vrlo rane dobi susreću s rasizmom, stereotipima i predrasudama. Ta iskustva intersekcijske diskriminacije u značajnoj mjeri oblikuju njihovu percepciju društva i okruženja u kojima žive, kao i načine mogućeg djelovanja, pa kod stigmatiziranih osoba često može doći i do identifikacije s društvenim predrasudama. Mentorstvo zbog toga nije bilo zamišljeno tek kao obuka ili prenošenja vještina i tehničkih znanja, već je predviđena i aktivna savjetodavna uloga, posebno u pogledu poticanja autorefleksije i preispitivanja raznih utjecaja stigmatizacije na socijalno i psihičko stanje praktikantica. Cilj takvog suočavanja s vlastitim potrebama jest preuzimanje kontrole nad životom, izgradnja planova i iskorištavanje dostupnih resursa kako bi ih ostvarili. Dakle, organizatori su se vodili individualnim pristupom, koji obespravljenim osobama pomaže izgraditi osjećaj vlastite vrijednosti i životne perspektive.

Program mentorstva i prakse nije bio koristan samo polaznicima već i organizacijama koje su sudjelovale u njegovu provođenju. Siniša-Senad Musić iz ROM HR-a je istaknuo kako im je program omogućio da dodatno prošire “bazu mladih ljudi i ojačaju romski civilni sektor koji je relativno potkapacitiran”. Pritom je naglasio važnost koju u jačanju romskog civilnog sektora pripisuju rodnoj jednakosti i integraciji Romkinja pa je stoga program mentorstva imao propisanu rodnu kvotu od 50 posto žena – kao što su to već imali i u samom ROM HR-u za svoje članstvo. Pronalaženje i okupljanje mladih ljudi omogućuje da jasnije i glasnije artikuliraju probleme Roma i pokrenu nove inicijative. Primjerice, učinak takvog modela bio je vidljiv na prvom prosvjedu Roma protiv policijske brutalnosti koji je nedavno održan u Zagrebu. Prosvjed je organiziran na inicijativu mladih kao reakcija zbog ubojstva Stanislava Tomáša od strane češke policije – o tom slučaju i strukturnom nasilju na koje ukazuje za Kulturpunkt je pisao Josip Brković.

Perspektivu organizacija koje su provodile mentorstva i praksu predstavila je i Natalija Havelka iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava. Rekla je kako su njihova motivacija i očekivanja od projekta bila visoka, ali i ispunjena. Također su prepoznali priliku da pronađu i obrazuju novu članicu tima – nešto za što bez potpore u okviru programa mentorstva ne bi imali financijske mogućnosti. Tako su nakon isteka šestomjesečnog projekata svoju praktikanticu Elizabet Takač i zaposlili.

“Oni su me jako lijepo prihvatili i odmah od starta uputili u rad organizacije i pružili priliku da stvarno i radim, naravno uz mentorstvo. Posebno mi je odgovaralo što jednom kad bi mi pokazali kako se nešto radi dali priliku da to probam i samostalno obaviti. Nakon završetka projekta su mi pružili mogućnost zapošljavanja. To mi je bio veliki poticaj i motivacija. I zapravo mi jako drago što su prepoznali da imam potencijala i mogu doprinjeti njihovoj organizaciji”, rekla je Elizabet Takač.

Na konferenciji je također predstavljen priručnik Organizacija Programa prakse i mentorske podrške u kojem je opisana provedba projekta. Autorice su napomenule da namjera pisanja priručnika nije bila proizvesti detaljnu kuharicu prema kojoj bi se eventualni slični projekti trebali orijentirati. Budući da zbog institucionalne nezainteresiranosti ne postoji formalizirani način organizacije ovakvih programa, publikacija služi kao popis stvari koje je korisno imati na umu. U tom je pogledu priručnik izuzetno koristan i organizacije koje se žele upustiti u provedbu sličnog projekta sigurno mogu pronaći mnogo savjeta – pogotovo kad je riječ o pripremi i sakupljanju dokumentaciji.

Kako je na početku spomenuto, drugi panel konferencije tematizirao je integraciju kroz kulturu i umjetnost. Svaki je od sugovornika temi pridonio iskustvima iz različitih sektora kulture. Marina Horvat iz ROM HR-a ukratko je predstavila rad socijalnog poduzeća ROUM, koje se bavi dizajnom i stvaranjem predmeta iz otpada pa funkcionira kao svojevrsni “centar za spašavanje odbačenih predmeta”. Budući da stereotipna slika o Romima nerijetko u prvi plan postavlja njihovu povezanost sa sakupljanjem i obradom smeća, u ROUM-u su odlučili izvrnuti predrasude i organizirati prostor u kojem je smeće podloga za kreativni rad. Pritom se služe metodom upcyclinga ili nadciklaže. Za razliku od recikliranja, nadciklažom se iz smeća ne pokušavaju ekstrahirati same sirovine, već se pronalaze i stvaraju novi načini upotrebe starih i odbačenih stvari. Predmeti koje izrađuju mogu imati neku praktičnu svrhu, ali također funkcioniraju kao umjetnička djela.

U nastavku je panela Marijana Kapetanović opisala svoje projekte i rad s ranjivim skupinama u Foto-video klubu Kutina, a bubnjar Mirsad Dalipi je pričao o iskustvu romskih glazbenika i aktivizmu. Kazališni je redatelj i glumac Romano Nikolić – o čijoj je predstavi Pogledajme za Kulturpunkt pisao Luka Fišić – problematizirao teškoću dopiranja do intendirane publike, što je čest slučaj s djelima namjenjenima publici iz ugroženih skupina.

Umjetnost marginaliziranim skupinama otvara mogućnost da široj publici predstave vlastito iskustvo obespravljenosti i stigmatiziranosti. Kako je to primijetila osamnaestogodišnja učenica umjetničke gimnazije i glumica Severin Lajtman, umjetnost diskriminaciju ponekad može otkriti i onima koji ju svakodnevno trpe: “Gluma je nešto čime bi mogli pokazati nešto što se događa u nama. Mnogo ljudi iz romske manjine ne zna zapravo što im se događa i s kojim se problemima susreću, tj. diskriminaciju ne shvaćaju kao problem, ne znaju da su diskriminirani. […] I ako su svjesni diskriminacije misle da to tako treba biti, da to zaslužuju i da se tako prema njima treba postupati. To prihvaćaju kao normalno. U tom slučaju im moramo pokazati da posjeduju prava.”

………………………………………………………

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.