“Ne znam zašto sam dobila ovu nagradu jer ja zapravo ne radim ništa neobično. Ništa što ne radim čitav život i što, zapravo, ne bi trebao raditi svatko. A to je činiti dobro”, kazala nam je gospođa Ivka Pogorelčnik (78) dobitnica ovogodišnje nagrade za životno djelo Volonterskog centra Zagreb.

Autor Silvija Novak, Moje vrijeme

Gospođa Ivka je članica Katoličke udruge Kap dobrote i kaže kako su, zapravo, svi članovi udruge zaslužili nagradu jer sve “kapljice vrijedno rade i pomažu”. Porazgovarali smo s njom i doznali kako je sve počelo.

“Kad kreneš u to, vrijeme kao da ti se umnaža i uvijek imaš vremena činiti dobro. I prilike ti se uvijek nekako otvaraju i same dolaze. Onaj koji s nama upravlja daje nam da imamo snage za dalje. I uvijek možemo dalje, bez obzira na godine. Netko kaže da će pomagati dok bude mogao pa onda poslije više neće. A ja ne znam kad će doći vrijeme da ja više ne mogu. Kad ne budem mogla, mislim da više ni neću biti tu”, kaže Ivka.

Gospođa Pogorelčnik sada je u mirovini, a radila je u policiji kao domaćica. “Kad sam išla u mirovinu, šef mi je rekao: ‘Ivka, vama u mirovini neće biti dosadno. Vi ćete već naći način da vam ne bude dosadno.’ I stvarno tako i jest. Obaveze same dolaze. Živim s jednom osobom o kojoj brinem. Takve su bile životne okolnosti da sam se morala iz svoje obitelji povući – bio je to sukob generacija – i onda sam došla stanovati s tom osobom kao cimerica i tako živimo već 25 godina. I brinem se o njoj. Imam takvu obavezu i brinem se. Normalno je da nemam previše vremena, no ipak se nađe vremena za činiti dobro i za korisnike naše udruge”, kaže Ivka.

“Uvijek mi je bilo zadovoljstvo pomoći”
Ivka u udruzi Kap dobrote volontira već više od 20 godina, no njezino pomaganje traje i puno dulje od toga.

“Ne znam uopće kad sam počela pomagati bez nekakvog vodstva. Uvijek mi je bilo normalno otići i pomoći nekome tko je potrebno, iako ima ljudi koji kažu da će pomoći samo kad ih baš netko zamoli. No ja to ne mogu čekati. Ja ipak pitam ljude treba li im nekakva pomoć i budu jako sretni što se netko uopće sjetio pitati”, kaže Ivka koja je prije živjela u Zelini gdje ljudi rade svakakve poslove oko kojih im često treba pomoć.

“Znalo bi se ponekad dogoditi i da bih pustila neku svoju obavezu i išla pomoći drugome. Jednom me, tako, nazvala susjeda mogu li doći i pomoći joj nešto u polju. A ja sam ju na to pitala da zašto se baš sada toga sjetila kad sam ja taman zamijesila orehnjaču. No ja sam onda tijesto stavila u škrinju i ipak otišla pomoći susjedi. Orehnjaču mogu i sutradan peći, a pomoć je bila potrebna sada. Bilo je dosta takvih zgoda u životu i moram reći da mi je uvijek bilo zadovoljstvo pomoći. No ja uvijek kažem da to nije od mene, nego to dragi Bog tako slaže”, kaže Ivka.

Kap dobrote je udruga koju je osnovao sada pokojni pater Antun Cvek kojega gospođa Pogorelčnik opisuje kao pravu kopiju Majke Tereze.

“On je radio prava čuda i sebe potpuno zanemarivao da bi mogao pomagati drugima. Kad je vidio koliko po gradu ima puno potrebitih, koliko staraca koji nikoga nemaju i koje nitko ne obilazi, ili onih koji su svojim obiteljima teret, on ih je počeo obilaziti. A sada tako radimo i mi volonteri. Korisnici se prije toga jave u udrugu pa naša socijalna radnica sve to iskoordinira i pošalje nas. I onda ako nas korisnik prihvati, ostanemo s njima. Ja sam imala jednu korisnicu koju sam posjećivala 11 godina – sve dok nije otišla na drugi svijet. Imala sam još takvih korisnica koje sam pratila ili do kraja života ili dok nisu otišle u dom ili u udomiteljstvo”, kaže Ivka koja je često jedina koja posjećuje svoje korisnike.

“Sjećam se jedne korisnice iz Španskoga s kojom je bilo dosta teško jer se bila posve pogubila. Ja sam joj svaki dan donosila jesti, a dobivala je obroke iz gradske pučke kuhinje. No nakon nekog vremena, ona si nije više znala sama uzeti jesti. Ako bi i uzela, sve bi zbrljala i porazbacala. Tako da sam joj ja pomagala. Po čitavom stanu su bile te posude od hrane koje bih ja onda skupljala i prala nakon što bi ona pojela”, opisuje Ivka svoj posao.

Ljudima najviše treba razgovor i druženje
Korisnici imaju raznih potreba – od onih fizičkih, pa do socijalnih i vjerskih, a Ivka se trudi pomoći koliko god može.

“Mi nazovemo i kažemo da ćemo danas doći i pitamo treba li što donijeti. Onda odemo ili u trgovinu ili u apoteku, ili donesemo nešto od doma, voće ili neku sitnicu, ali nešto uvijek donesemo. Puno ljudi dobije i ogrjev. Iznenadili biste se da znate koliko se još ljudi u Zagrebu grije na drva. Udruga svake zime podijeli više od 200 metara drva. Dobro im dođe i naš kućni majstor koji im popravi što treba. Nekome se pokvari bojler, nekome nešto drugo, a ima i puno tih starijih ljudi koji se ne mogu popeti da si sami promijene žarulju. Takvima jako puno znači kad im netko tako nešto pomogne. Podijelili smo ljudima i dosta peći ili nekakvih manjih kućanskih aparata”, kaže Ivka.

No korisnici volonterima često kažu da ništa ne trebaju nego da samo dođu jer ih žele vidjeti i malo se podružiti.

“Radim sve što oni ne mogu, a ponekad im treba i samo topla riječ i netko tko će ih saslušati. Jedna gospođa koju sam obilazila, puno je razgovarala sa mnom, ponekad bi se znale i pomoliti. Iako sam kod nje trebala biti samo po sat vremena, ostala bih onoliko koliko bih mislila da trebam. Nisam nikada gledala na sat, nego bih se kod nje lijepo raskomotila kao da ću ostati čitav dan. I samo bih je slušala. I kad se onda napričala, ja bih se polako počela spremati. No ako bi mi ona kazala da mi ima još nešto za reći, ja bih ostala još i slušala dalje. Ljudima je to jako potrebno. No u udruzi imamo i one koji tim ljudima pomažu u smislu da im čiste, pomažu im da si naprave hranu ili da se operu. Imamo i praonicu veša jer ima dosta ljudi koji si doma ne mogu oprati ili više to ne znaju. U našoj praonici uglavnom peremo velike stvari poput deka i sličnoga. Imamo i dostavljače koji najsiromašnijima donose pakete. To su uglavnom živežne namirnice. Ta naša udruga je baš čudo”, opisuje Ivka.

Kad je počela volontirati, to je bilo s franjevcima jer je članica Trećeg franjevačkog reda, odnosno svjetovnog reda. Nakon toga, priključila se Katoličkoj udruzi Kap dobrote.

“Ne radim svaki dan, ali toliko koliko ima potrebe, ja uskočim. Uvijek imam korisnicu ili dvije koje redovito obilazim. Sada imam samo jednu korisnicu koja je odnedavno u domu za starije na Bukovcu. Ta gospođa ima također dosta tešku priču jer je odbačena od svoje obitelji. Takvim ljudima jako puno znači da im netko dođe. Ima svakakvih priča: ponekad obitelji te svoje starce odbace, posvađaju se radi imovine ili nečeg drugog. No kad obitelj vidi da se netko drugi počeo brinuti o njihovim starijim članovima, onda se znaju i vratiti. Možda ih bude i sram ili nešto slično. A starijima jako puno znači da znaju da nisu odbačeni i da nisu ostavljeni. Moglo bi se tako dogoditi i da netko umre sam u svojem stanu, a nitko za to niti ne zna. Našim korisnicima se to ne može dogoditi. Jer ako nekoga ne obiđemo svaki dan, nazovemo ga. Nitko ne smije biti zaboravljen i to je našem pateru Cveku bio cilj”, kaže Ivka.

‘Moja misija je ovdje’
Pater Antun Cvek Zagrepčanima je dobro poznat. Kad je počeo sa svojim radom, za svoj je apostolat odabrao pomaganje siromašnima.

“Jedna od prvih žena koju je upoznao, nije iz svoga stana izlazila više od mjesec dana, niti joj je tko dolazio u posjet. Ona je, sirota, sva bila zatrpana s hranom, izmetom i raznim smećem. Tu se u pateru Cveku nešto prelomilo. On je imao jako veliku želju ići negdje u misiju, no onda je shvatio da je njegova misija ovdje. I nama volonterima je uvijek govorio da uvijek gledamo u svojoj neposrednoj okolini treba li kome pomoći. Gledajte oko sebe, gledajte susjede… Ako i čujete da nekome treba pomoć, pomozite mu. Ima posla i ovdje i nema potrebe da se ide nekamo van da bi se pomagalo”, kaže Ivka.

S obzirom da je relativno mlada otišla u mirovinu, gospođa Ivka je i sama jedno vrijeme željela ići negdje van, ali stjecajem okolnosti ostala je ovdje.

“Htjela sam ići u Indiju, recimo, gdje ima mnogo siromašnih. No život me ipak ostavio ovdje. Ali ne mislim da je ovo što radim nešto posebno, to može svaki čovjek. I bilo bi dobro da tako radi svaki čovjek. Ili barem svaki drugi. Čini mi se da sam samo napravila ono što sam bila dužna. Kao što bi rekao sveti Franjo: ‘Braćo, dosad nismo ništa učinili. Idemo ispočetka.’ Kad je sve napravio, dao sve od sebe i već bio blizu smrti, onda je to rekao: ‘Idemo ispočetka.’

No iako ljudima pomaže na različite načine, kaže da mnogima najviše treba razgovor i druženje jer su usamljeni.

“Usamljenost je, mislim, najveći problem kod starijih ljudi. To je i pater Cvek uvijek govorio. Čovjeku najprije treba blizina čovjeka i povjerenje. Evo, ja dolazim iz Udruge Kap dobrote i ta udruga za mene garantira da nisam došla iz koristoljublja. Nikada mi nije palo na pamet da idem pomagati zato što ću time profitirati. No u stvari jesam jako puno profitirala u duhovnom i životnom smislu. Vidjela sam i da imam jako puno toga što mi ne treba. Mnoge stvari su mi postale nevažne. Prije mi je bilo nezamislivo izaći van ako nisam našminkana, ako nemam frizuru. No to se s vremenom samo sve više gubilo i postalo nevažno. Bitno je da si uredan i opran, ali sve ovo drugo uopće nije važno. Mislim da vidite pravog čovjeka tek kad je prirodan, a ne našminkan i sav sređen. Puno mi se puta dogodilo da sam iza tih fasada otkrila jako teške karaktere. A ti teški karakteri valjda imaju i potrebu da se tako kamufliraju”, kaže gospođa Ivka.

Svima onima koji možda razmišljaju o volontiranju i pomaganju, Ivka poručuje neka jednostavno “samo počnu”.

“Neka samo počnu. Neka počnu bilo kako. Neka počnu prvo biti dobri doma svojoj obitelji. Neka ih pitaju što im treba i neka ih nečime razvesele. Evo, neka počnu tako. A onda neka idu dalje. Kao prvo, treba pogledati u svojoj neposrednoj okolini, a kasnije je ipak dobro iza sebe imati neku udrugu jer tako se može napraviti puno više stvari”, kaže gospođa Ivka Pogorelčnik.

……………………………………………………………………………………………………………………………

Prilog je objavljen je u sklopu projekta “’Novo vrijeme – Povećanje kvalitete medijskog izvještavanja o osobama treće životne dobi s ciljem povećanja vidljivosti” koji je ugovoren za sufinanciranje iz Europskog socijalnog fonda na pozivu Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I. Nositelj projekta je Udruga za razvoj internetskih sadržaja Hoću stranicu.