Države članice i institucije EU-a pokrenule su različite inicijative ne samo da bi promijenile stavove prema Romima, već i da bi umanjile socioekonomske zapreke stanovništva. Sve države članice EU-a 2011. godine politički su se obvezale da će razviti i provesti nacionalne strategije za Rome temeljene na vodstvu institucija EU-a unutar Europskog okvira za nacionalne strategije za uključivanje Roma 2011. – 2020. godine. Međutim, prošla je gotovo polovica razdoblja uključivanja, a nije postignuto mnogo rezultata i nema mnogo dobrih praksi koje bi se mogle podijeliti. Odgovor na pitanje zašto su prošle politike propale bio je očit: pristup je bio sektorski. Na primjer, kod osmišljavanja obrazovnih aktivnosti za djecu Rome, projekti su zanemarivali pitanje stanovanja, zdravstveno pitanje i obrazovanje roditelja. Štoviše, napori nevladinih organizacija dokazali su da kratkotrajni projekti ne vode tim željenim društvenim promjenama i da postoji potreba za srednjoročnim i dugoročnim planiranjem i provedbom.

Možete li nam objasniti podrijetlo Roma i glavne probleme s kojima se Romi suočavaju u Europi?

Počet ću tako da s vašim čitateljstvom podijelim nekoliko činjenica o nama. Potječemo iz sjeverne Indije i stručnjaci procjenjuju da se selidba Roma dogodila prije više od tisuću godina. Imamo zajednički jezik – romski jezik – i naše su zajednice raširene po cijelom svijetu. Naziv “Romi” krovni je naziv za skupine u Europi koje se identificiraju, između ostalog, kao Romi, Gitanosi (Romi u Španjolskoj), Kale (Romi u Finskoj i Švedskoj), Sinti, Manush (Romi u Francuskoj) i putnici. Često ih se pejorativno naziva “Ciganima”. U svijetu živi više od 14 milijuna Roma, a najviše njih, do 12 milijuna, živi u Europi, te čine najveću europsku manjinu. Romske skupine i one vezane uz Rome žive u Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji, Latinskoj Americi i na Bliskom istoku. Romi su državljani zemalja u kojima žive, osim u slučajevima kada za to postoje institucionalne prepreke.

Selidba iz sjeverne Indije na europske teritorije bila je popraćena 500-godišnjim ropstvom u Rumunjskoj, masovnim ubijanjima tijekom holokausta i nasilnom asimilacijom sve do 1990-ih godina u središnjoj i istočnoj Europi. Nakon pada Berlinskog zida u većini europskih zemalja sa značajnom populacijom Roma donesene su politike društvenog uključivanja. Međutim, prošlost, kao i neučinkovitost novih politika, i dalje potiču predrasude na etničkoj osnovi. Kako posebni izvjestitelj UN-a za prava manjina ističe, globalna romska zajednica i dalje dijeli ne samo kulturne sličnosti, već i iskustva diskriminacije i marginalizacije.
MASOVNA RAŠIRENOST PREDRASUDA

U zadnje vrijeme raste zabrinutost zbog netolerancije u Europi usmjerene prema Romima i drugim skupinama. Mnogo te netolerancije ima duboke povijesne korijene, kao što smo spomenuli, ali jeste li uočili da situacija napreduje u proteklih nekoliko godina?

Danas se Romi u Europi bore s brojnim problemima. Kao što sam već spomenuo, predrasude prema Romima stalno su prisutan problem za romsko stanovništvo diljem svijeta. Rome se često predstavlja kao inferioran narod, s genetskom tendencijom k zločinima i prosjačenju. Izvješća pokazuju stalno prisutne negativne osjećaje prema Romima kao i aktivnosti usmjerene protiv Roma. U istraživanju Europske unije o manjinama i diskriminaciji (EU-MIDIS) iz 2011. godine svaki drugi Rom izjavio je da je doživio diskriminaciju u proteklih dvanaest mjeseci. Prema Centru za istraživanje PEW (Pew Research Center), u 2015. godini 86 % Talijana, 60 % Francuza i više od trećina Španjolaca, Britanaca i Nijemaca imala je negativne osjećaje prema Romima.

Civilno društvo u više europskih zemalja prijavilo je sve više valova nasilja usmjerenog protiv Roma. Smatram to zabrinjavajućim fenomenom. Nevladine organizacije prijavile su nasilne napade u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Bugarskoj. Diskurs protiv Roma se pojačao, čak i u europskim institucijama kao što je Europski parlament.

Danas milijuni Roma žive u izoliranim sirotinjskim četvrtima, često bez struje i tekuće vode, te su zbog toga izloženi opasnim zdravstvenim problemima. Romi trpe ekstremnu marginalizaciju u ruralnim i urbanim područjima u bogatim i siromašnim zemljama. Neki se uspiju izvući iz kruga siromaštva tako što migriraju i osiguraju svojoj djeci bolje obrazovanje s manje predrasuda. No oni koji žive u neformalnim kampovima izloženi su čak i opasnijim i rizičnijim uvjetima. U proteklih deset godina bilo je slučajeva zločina mržnje protiv Roma koji žive u neformalnim kampovima, incidenata u kojima su djeca spaljena, policijskog nasilja te trgovanja romskom djecom i ženama. Uvedene su politike i mjere kako bi se zaustavili valovi migracije na zapad, a nisu se stvarale prilike kako bi se osigurale integracija i sigurnost Roma.

S obzirom na Vaš položaj člana Europskog parlamenta, kakvi su Vaši pogledi na ulogu koju politika može odigrati u promjeni percepcije etničkih manjina?

Kad je bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy počeo iseljavati i deportirati Rome, imao sam osjećaj da se moram zauzeti za svoj narod. Zato sam, nakon trideset godina umjetničke karijere, odustao od glazbe da bih se posvetio problemima Roma te da bih se borio za njihova prava unutar civilnog društva. Osnovao sam zakladu i radio s više od 1000 djece iz najsiromašnijih zajednica, pomagao im da se upišu u škole, osiguravao im odjeću – kako ih ne bi bilo sram ići u školu – plaćao školarine i osiguravao im sredstva i profesore. Moj je koncept bio domišljat i program se razvio u ono što se danas naziva društveno uključenje kroz glazbeno obrazovanje.

Istina, položaj romske djece i žena danas posebno zabrinjava zbog niza čimbenika koji ih čine osobito ranjivima i izloženima lošim zdravstvenim uvjetima, različitim oblicima diskriminacije, rasizma i nasilja. Romska djeca posebice se susreću sa segregacijom u školama i dobivaju niži standard obrazovanja. Prema nedavnom izvješću Harvarda o segregacijskim praksama u zemljama EU-a, segregacija u obrazovanju nije se smanjila, unatoč svim političkim, kaznenim i zakonodavnim mjerama. Na razini europskih institucija poduzeli smo potrebne korake da bismo se borili protiv segregacije kad je Europska komisija započela prekršajni postupak protiv dviju zemalja EU-a – Češke i Slovačke – 2014. i 2015. godine. To je jedan od razloga zašto sam se odlučio uključiti u politiku: kako bih mogao poduzeti političke mjere i raditi na donošenju politika koje podupiru integraciju Roma kroz društveno uključivanje i akcije socijalne pravde.
NEUČINKOVITOST NOVIH POLITIKA

U govoru koji ste nedavno održali na Harvardu, spomenuli ste potrebu za holističkim pristupom kako bi se uvele značajne promjene za romsku zajednicu, kombinirajući preventivne i potporne mjere kako bi se pozabavili problemima kao što je obrazovanje. Koje su najveće prepreke s kojima se projekti kao što je ovaj suočavaju?

Prisutnost romske djece i njihova postignuća u obrazovanju mnogo su manji nego oni neromske djece. Međutim, ograničena obrazovna postignuća nisu stalno prisutna zbog roditelja Roma i kulture, u što nas neki političari i tvorci mišljenja žele uvjeriti. U zemljama gdje je obrazovanje dostupno, djeca Romi upisuju se u škole u gotovo jednakoj mjeri kao njihovi neromski vršnjaci. U Mađarskoj 92 % romske djece ima predškolsko iskustvo i sudjelovanje u primarnom obrazovanju od 94 %. Međutim, zbog segregacije, predrasuda vršnjaka i učitelja te niske kvalitete obrazovanja u isključivo romskim školama, djeca Romi ispadaju iz obrazovanja u velikom broju prije nego što se upišu u srednje škole i na fakultete.

Romkinje i dalje imaju niži stupanj obrazovanja i manje prilika za posao, ali imaju višu stopu smrtnosti i zdravstvenih problema od neromkinja. Dosad predložene politike nisu uspjele odrediti specifične probleme s kojima se Romkinje suočavaju te pozabaviti se njima. Jednakost spolova i osnaživanje nisu uključeni kao prioritetna tema u politikama koje se tiču Roma. Dio moje misije u Europskom parlamentu jest uključiti specifične mjere za Romkinje u romske politike te opće politike EU-a.

Države članice i institucije EU-a pokrenule su različite inicijative ne samo da bi promijenile stavove prema Romima, već i da bi umanjile socioekonomske zapreke stanovništva. Sve države članice EU-a 2011. godine politički su se obvezale da će razviti i provesti nacionalne strategije za Rome temeljene na vodstvu institucija EU-a unutar Europskog okvira za nacionalne strategije za uključivanje Roma 2011. – 2020. godine. Međutim, prošla je gotovo polovica razdoblja uključivanja, a nije postignuto mnogo rezultata i nema mnogo dobrih praksi koje bi se mogle podijeliti. Htio sam vidjeti što je pošlo po krivu s prošlim politikama uključivanja Roma pa sam posjetio nekoliko stotina romskih zajednica i naselja kako bih i sam vidio prave potrebe ljudi, razgovarao s njima, pitao ih što trebaju – ne što drugi misle da trebaju – te kako bih vidio kako se osjećaju, što žele, o čemu sanjaju, kako žive i, povrh svega, kako zamišljaju svoje živote. Odgovor na pitanje zašto su prošle politike propale bio je očit: pristup je bio sektorski. Na primjer, kod osmišljavanja obrazovnih aktivnosti za djecu Rome, projekti su zanemarivali pitanje stanovanja, zdravstveno pitanje i obrazovanje roditelja. Štoviše, napori nevladinih organizacija dokazali su da kratkotrajni projekti ne vode tim željenim društvenim promjenama i da postoji potreba za srednjoročnim i dugoročnim planiranjem i provedbom.
HOLISTIČKI PRISTUP

U okvirima konkretnih ideja za politike, što mislite, koji je najučinkovitiji način da se promijeni trenutni položaj romske populacije u Europi?

Moja misija za Rome jest boriti se protiv diskriminacije i predrasuda te nasilja protiv Roma. Nadam se da će mi se sve europske institucije i zemlje članice pridružiti u promoviranju perspektive ljudskih prava u svim politikama vezanima uz Rome. Moj je plan predložiti i upravljati novim pristupom u stvaranju politika i programa za Rome u Europskom parlamentu. Takav bi pristup trebao biti dvojak: 1) trebao bi se pozabaviti društvenim i ekonomskim nejednakostima kroz holističke intervencije srednjoročnog trajanja i 2) pozabaviti se pitanjem nejednakosti u prošlosti kroz provedbu mjera usredotočenih na priznavanje i memorijalizaciju.

Kroz ovaj model koji zovem 4IPRI (4 Interlinked Pillars of Roma Inclusion in Europe, 4 međusobno povezana stupa uključivanja Roma u Europi), predlažem holističke intervencije srednjeg vijeka trajanja koje ciljaju na: a) marginalizirane zajednice Roma i obitelji u projektu uključivanja koji je usredotočen na četiri ključna područja društvenog uključivanja – obrazovanje, zdravstvo, stanovanje i zaposlenje – kako bi se umanjile socioekonomske nejednakosti između Roma i neroma; b) romsko i neromsko stanovništvo u obrazovnim programima i kampanjama kako bi se borile protiv predrasuda prema Romima; c) predstavnike javnih institucija koji se bave obrazovanjem, zdravstvom, stanovanjem i zapošljavanjem – profesore, liječnike, socijalne radnike itd. – u formalnim i neformalnim obukama kako bi se borile protiv negativnih stavova o Romima te promovirale kulturno osjetljiv institucionalni okvir.

Želim provoditi ovaj model holističkih intervencija u različitim tipovima romskih zajednica diljem Europe u nadi da će poslužiti kao sredstvo kako bi se razvile dugoročne politike za Rome nakon 2020. godine.

Želite li podijeliti neke završne misli s nama?

Želim iskoristiti svoje iskustvo umjetnika i graditi na prekretnicama kulture Roma. Ne možemo više ignorirati činjenicu da je kultura Roma procvala, posebno u područjima glazbe i plesa. Glazba je najvidljiviji označitelj romskoga kulturnog identiteta, sa značajnim utjecajem Roma na folk, klasičnu, jazz i popularnu glazbu.

Iako Romi imaju nasljeđe patnje i isključivanja, njihova je glazba prepoznata i cijeni se diljem svijeta. Na ljude diljem svijeta utjecala je kultura Roma, od slikara do pisaca i skladatelja. Klasični skladatelji kao što su Haydn, Liszt, Brahms, Ravel, Bartók, Rahmanjinov i Bizet crpili su inspiraciju iz romske glazbe.

No još smo daleko od toga da neromi počnu ne samo voljeti našu kulturu, već nas i poštovati. Godine 2006. kad sam se odlučio preseliti natrag u Rumunjsku iz Sjedinjenih Američkih Država, osnovao sam romski bend od osamnaest članova, pod imenom Damian and Brothers (Damian i braća). Jedan od mojih glavnih ciljeva bio je putem glazbe promijeniti poimanje Roma te stereotipe o njima. Utjecaj i velika popularnost koju je bend postigao među neromima bili su prava potvrda našeg truda. Nažalost, predrasude i diskriminacija Roma u zajednicama i dalje su se nastavili. Nadam se da u bliskoj budućnosti naša kultura neće samo doprinositi umjetnosti i kulturi svijeta, nego da će postati i oruđe, spona do prihvaćanja, poštovanja i dostojanstva za Rome. Stoga želim dodati 4IPRI projektu posebnu komponentu koja promiče romsku kulturu i cilja na to da Romi dobiju poštovanje i budu ponosni.

Razgovarala: Ashley Collins

Tekst preuzet s portala Romi.hr