Većina od 61 posto građana Hrvatske kažnjavalo bi isticanje komunističkog znakovlja, a tek nešto više od 45 posto njih smatra da bi trebalo kažnjavati pozdrav „Za dom spremni“. Rezultati su to istraživanja izvanrednog profesora Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (FPZG), Nebojše Blanuše, u sklopu projekta „Govor mržnje u Hrvatskoj“, a koji se na fakultetu provodi od kraja 2015. godine. Dok oko kažnjavanja simbola u ove dvije kategorije hrvatski građani imaju, očigledno, prilično podijeljena mišljenja, kad se radi o kažnjavanju isticanja nacističkog znakovlja puno su složniji – njih gotovo 77 posto bilo je za kaznu. Gotovo svi, ili preko 81 posto kažnjavali bi pozivanje na nasilje nad pripadnicima određenih skupina, a pozivanje na diskriminaciju nad njima gotovo 78 posto ispitanika koji su sudjelovali u anketi.

Piše: Melisa Skender, Lupiga.com

Što je bilo prije, odnosno koliko je ovakvom javnom mnijenju pridonijela takozvana „desničarska revolucija“ i stav premijera Andreja Plenkovića da je postavljanje ploče s pozdravom vojske NDH u Jasenovcu „delikatno pitanje“, nemoguće je pouzdano utvrditi – rečeno je u petak na predstavljanju ovog istraživanja i zbornika radova „Govor mržnje u Hrvatskoj“.

Usporedivi podaci iz prethodnih godina ne postoje, a znanstveni projekt FPZG-a prvo je interdisciplinarno istraživanje ovog fenomena u kontekstu javnog diskursa u Republici Hrvatskoj uopće.

Stoga je u ovu, prvu fazu analize dobivenih rezultata, uključeno još po neko od ukupno 55 pitanja o stavovima i mišljenjima ispitanika i dio od 16 pitanja koja se odnose na njihova socio-demografska obilježja, u pokušaju da se otkriju uzroci ovako različitih stavova.

Tako je među onima protiv zabrane ustaškog pozdrava više onih koji su skloni jakim vođama, a načinom na koji funkcionira demokracija u Hrvatskoj uglavnom su u istoj mjeri i vrlo zadovoljni i vrlo nezadovoljni. U najvećem broju skloni su krajnje desnom političkom određenju. Prema stranačkim preferencijama, radi se mahom o biračima HDZ-a, najviše ih ima nezavršenu osnovnu školu ili završen zanat, no ima ih i s magisterijem ili doktoratom. U velikoj većini ne mogu se odrediti na skali religioznosti pa tako nisu ni uvjereni vjernici niti među onima koji to uvjereno nisu, a preostali su se većinom izjasnili kao uvjereni vjernici koji prihvaćaju sve što ih njihova vjera uči. Najviše ih živi u Slavoniji, potom u Dalmaciji te Zagrebu i okolici.

Najveći broj onih koji bi kažnjavali korištenje pozdrava „Za dom spremni“ živi u Lici i Banovini. Skupina, njih 45 posto koji bi kažnjavali isticanje ovog pozdrava, većinom se ideološki određuje krajnje lijevo, glasali su za Narodnu koaliciju, fakultetski su obrazovani i nisu vjernici, ali nemaju ništa protiv da drugi vjeruju. Manje su skloni jakim vođama i manje zadovoljni načinom na koji funkcionira demokracija u Hrvatskoj.

Zanimljivo postaje kad se promotri struktura onih koji bi kažnjavali isticanje komunističkog znakovlja jer u najvećoj mjeri za to su se opredijelili ispitanici koji su svoj politički svjetonazor odredili kao načelno lijevi, a najmanje nacionalisti. Komunisti, liberali i socijaldemokrati inače su najskloniji kažnjavanju u svih pet ponuđenih kategorija. Među onima koji bi najprije kažnjavali komunističke simbole jednak je broj birača HDZ-a i Narodne koalicije, najviše ih ima nezavršenu osnovnu ili završenu višu školu i uvjereni su vjernici koji prihvaćaju sve što ih njihova vjera uči. Najviše ih živi u Slavoniji.

„Ovo su glavni rezultati i bilo bi zanimljivo dalje ići u sofisticiranije analize, možda staviti izravno pozivanje na nasilje i diskriminaciju kao jedan indeks, a simbolički govor mržnje kao drugi, no to je nešto na čemu treba raditi u budućnosti i vjerujem da će to biti sadržaj budućeg našeg teksta“, zaključio je prezentaciju prvih rezultata istraživanja Nebojša Blanuš, dok je Enes Kulenović, urednik zbornika „Govor mržnje u Hrvatskoj“ pozvao na raspravu o tome koji bi model sankcioniranja govora mržnje, obzirom na ovakve rezultate, u Hrvatskoj bio odgovarajući.

„Postojeći model sankcionira pozivanje na izravnu povredu prava kroz nasilje i diskriminaciju, ali i simbolički govor mržnje što se odnosi samo na fašističke i nacionalističke simbole – iako se to prema postupanju policije i sudstva ne bi dalo zaključiti. Drugi model bliže je onome što, prema rezultatima istraživanja, zagovara većina građana, a koji bi proširili sankcioniranje simboličkog govora mržnje na sve totalitarne režime. Takav model više se bazira na ideji demokratske identifikacije kroz negiranje vlastite prošlosti. Tako je povijesna perspektiva bitnija od filozofske i ne gledate vrijednosno u smislu da se komunizam oslanja na marksizam i ne zagovara vrijednosti protivne samom demokratskom poretku, dok su fašistička i nacistička ideologija a priori protivne temeljnim načelima demokratskog poretka. Ovakvo bi zakonsko rješenje bilo izravno suprotno državnom narativu iz preambule Ustava koja se direktno referira na odluke ZAVNOH-a. Treća opcija ide kontra većine hrvatskih građana, a sankcionirala bi isključivo izravne prijetnje, iako rezultati mogu govoriti i u prilog takvom modelu koji kolega Hrvoje Cvijanović naziva Američki poučak, a prema kojem je svako ograničavanje slobode govora opasno za demokratski poredak pa država ostavlja prostor za samoregulaciju u društvu. Društvo će samo osuditi neprimjeren govor u javnosti, a kazna će biti javno sramoćenje“, zaključio je Kulenović uvodni dio prezentacije otvarajući raspravu.

Pitanje je, međutim, i u kolikoj mjeri su hrvatske institucije, prije svega sudovi i zakonodavno tijelo odnosno Sabor, u stanju zaštititi temeljne vrijednosti liberalno-demokratskog poretka koji počiva na ideji da bi trebali moći živjeti zajedno iako imamo različite vizije općeg dobra i različite definiciju dobrog života, polemizirao je profesor Višeslav Raos prije nego što će otvoriti raspravu.

„Što ako država, koja je načelno liberalno-demokratska, ima problem odrediti se prema temeljnim načelima? Ako nositelji političkih funkcija sami nisu sigurni što je to liberalno-demokratski poredak, odnosno ne mogu se usuglasiti oko nekih temeljnih vrednota koje bi ga trebale činiti“, pitao je Raos, a Kulenović zaključio kako nekonzistentnost u postupanju policije i pravosuđa ostavlja otvoren prostor za slobodne interpretacije.

„Provođenje sankcija poruka je manjinama da ih država uzima u zaštitu, a kad postoje, a ne provode se, šalju potpuno suprotnu poruku“, zaključio je Kulenović.

Zbornik „Govor mržnje u Hrvatskoj“ problemu je pristupio interdisciplinarno; iz perspektive političke teorije, pravne znanosti i kroz medijske studije.

„Uvodno pregledni tekst Enesa Kulenovića je smiren teorijski rad. On je teoretičar politike koji se nikad ne zalijeće s procjenama. Tekst Hrvoja Cvijanovića, još jednog političkog teoretičara, argumentira da je američka pozicija bolja od europske i hrvatske pozicije, dok većina drugih autora nisu na toj poziciji. Snježana Vasiljević i Đorđe Gardašević daju nam pravni aspekt, a Viktorija Car potpuno novi pristup i čitavu novu perspektivu kroz medijsku analizu. Tekst Nebojše Zelića još je jedan političko teorijski, filozofski tekst koji je u odnosu na Cvijanovićev tekst na potpuno oprečnim pozicijama – njih dvojica da su se našli na znanstvenom skupu sigurno bi se posvadili“, rekao je predstavljajući zbornik Zoran Kurelić, redoviti profesor FPZG-a dodajući kako su posljednja dva teksta radovi doktorskih kandidata i najmlađih sudionika projekta.

„Bojana Klepač Pogrmilović jedna je od najboljih studentica politologije ikad u povijesti fakulteta i u svojem tekstu analizirala je, između ostalog, različite pritužbe i prijave govora mržnje u raspravama u Saboru RH. Ustanovilo se da većina hrvatskih sabornika smatra da je govor mržnje kad ti netko kaže ‘Ja te mrzim’ ili ‘Ti si udbaško đubre’. Ali ako nekog vrijeđaš kao ženu ili na nacionalnoj osnovi to nije govor mržnje. Dakle, ono što jest to ne primjećuju, ono što nije to prijavljuju. Jedan vrlo zabavan tekst. I zadnji tekst u kojem je Marin Bukvić analizirao govor mržnje prema izbjeglicama na društvenim mrežama grupirajući ključne riječi kao što su ‘gamad’, ‘stoka’, ‘muslić’, ‘terorist’ – jasno je da se radi o govoru mržnje iako se o tome u slučaju izbjeglica uopće nije javno diskutiralo“, upozorio je Kurelić koji je uredniku Enesu Kulenoviću čestitao na dobro pripremljenoj knjizi koja daje dobar presjek i uvid u fenomen kojim se do danas, usprkos zabilježenom porastu govora mržnje od 2015. godine na ovamo, malo koji znanstvenik uopće sustavno bavio.

Prepoznata je i ambivalentnost, u najboljem slučaju, političkih aktera prema govoru mržnje. Štoviše, najviši državni dužnosnici često su znali biti i nositelji poruka mržnje. Ni akademska zajednica nije se po tom pitanju jasno odredila. Kako adresirati očigledan nedostatak političke volje u suzbijanju diskriminatornog govora u javnosti pitanje je koje je ostalo visjeti u zraku. No projekt, najavljeno je, ulazi u drugu, empirijsku fazu, i predstavljeno istraživanje o stavovima građana prema sankcioniranju govora mržnje tek je prvi korak u akademskom adresiranju dvije činjenice u političkom životu Hrvatske; porast jezika netrpeljivosti u javnom prostoru u 2015. godini i nepostojanost i nedosljednost u primjeni zakona vezanih uz kazneno djelo pozivanja na nasilje i mržnju.

Preuzeto sa portala: Lupiga.com