Ocjena kvalitete osobnog života slijepih i slabovidnih osoba na skali od nula do deset iznosi prosječnih 6,5, većina ih je potpuno nesamostalna u sudjelovanju u aktivnostima zajednice, a najčešće su doživjeli diskriminaciju na osnovi invaliditeta, zdravstvenog stanja i dobi, i to u privatnom okruženju, prilikom traženja posla ili zapošljavanja i u javnim i u državnim ustanovama.

Rezultati su to istraživanja o kvaliteti života slijepih, koje je Hrvatski zavod za javno zdravstvo proveo sa stručnjacima Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u sklopu provedbe Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti osoba s invaliditetom od 2017. do 2020., a koji su predstavljeni u petak u sklopu obilježavanja Dana Hrvatskog saveza slijepih.

Istraživanjem je obuhvaćen uzorak od 374 slijepe i slabovidne osobe koje se nalaze u evidenciji članova Hrvatskog saveza slijepih. Većina sudionika u istraživanju starija je od 65 godina i umirovljena, srednjoškolski obrazovana, udana ili oženjena i živi s partnerom ili partnerom i djecom te ima osobne mjesečne prihode između 2000 i 3000 kuna.

Rezultati istraživanja koje je predstavio Tomislav Benjak iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pokazali su da ocjena zadovoljstva kvalitetom života ispitanika na skali od nula do deset iznosi prosječnih 6,5. Ispitanici su u prosjeku najzadovoljniji odnosima s bliskim osobama i pripadnošću zajednici u kojoj žive, a najnezadovoljniji svojim zdravljem i osjećajem sigurnosti u budućnosti.

Ispitanici su najčešće potpuno samostalni u obavljanju zadataka na poslu (ako su zaposleni) i obavljanju kućanskih poslova, a potpuno nesamostalni u sudjelovanju u aktivnostima zajednice i obavljanju svakodnevnih aktivnosti.

U posljednjih 12 mjeseci koji su prethodili istraživanju je, prema odgovorima ispitanika, bilo 325 slučajeva diskriminacije, te su slijepe/slabovidne osobe najviše diskriminirane prema invaliditetu (110), zdravstvenom stanju (58) i dobi (31), a najmanje prema boji kože (1) i pripadnosti nekoj organizaciji (4).

Najviše se diskriminacija dogodilo u privatnom okruženju (93), prilikom traženja posla, odnosno zapošljavanja (88), u državnim i javnim ustanovama (56) i zdravstvenim ustanovama (44). Najmanje se diskriminacija dogodilo na javnim površinama ili sredstvima javnog prijevoza (1) i u obrazovnim ustanovama (15).

Prema rezultatima ocjena fizičke pristupačnosti pojedinih prostora, ispitanici smatraju da su najpristupačniji stambeni prostori, javni prijevoz i površine te zdravstvene ustanove, a najnepristupačnije kulturne, sportske i obrazovne ustanove.

Odgovori na kvalitativno pitanje o važnosti pojedinih područja života pokazuju da su kod najvećeg broja ispitanika na prvom mjestu obitelj i zdravlje, na drugom mjestu obitelj i prijatelji, na trećem zdravlje i obitelj, na četvrtom odmor i slobodno vrijeme i obitelj, na petom odmor i slobodno vrijeme i posao.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak ustvrdila je da ovo istraživanje pokazuje koliko je nužno preispitati život osoba s invaliditetom, kako bi se kreirale baze koje će poslužiti politikama da mogu na osnovu utemeljenih statističkih podataka učiniti pomake u propisima i njihovoj primjeni.

“Kao Hrvatski savez slijepih smo udruga koja sve češće vrlo artikulirano, jasno i argumentirano iskazuje ideje i inicijative, no naš udio u formiranju javnih politika je premalen”, kazala je izvršna direktorica Hrvatskog saveza slijepih Andreja Veljača, poručivši da u tom smislu neće odustati.

“Nadam se da ćemo na sljedećim obilježavanjima moći reći da se slijepe osobe osjećaju kao jednake u društvu i da to jesu, da žive život dostojan čovjeka i da biti slijep ne znači manje vrijedan već samo različit”, dodala je.