Negdje u ovo vrijeme prije deset godina kada sam trebala ići roditi drugo dijete u Petrovu bolnicu, na zadnjem pregledu preusmjerili su me u Sveti Duh. U Petrovoj je u tom trenutku meningitisom bilo zaraženo devet beba, a također je bilo utvrđeno da je voda u slavinama, u kojoj se kupaju majke i bebe, zaražena nepoznatim bakterijama.

Piše: Ivana Bodrožić, VoxFeminae

Sveti Duh je bolnica prilično udaljena od mjesta mog stanovanja i bila sam puna strepnje hoću li stići na vrijeme, hoće li nas zaustaviti neki prometni kolaps, hoće li sve biti u redu. Kada sam osjetila trudove u terminu u kojem je porod bio predviđen, baš zbog svega toga, došla sam u bolnicu. Budući da sam bila na nogama, sa slabim krvarenjem, doktor je već dok me vidio okrenuo očima jer sam stigla prerano. ”Ne bu to do sutra!” bila je prva od stručnih dijagnoza, nakon koje se, pogledavši u moj karton, gotovo izderao na mene zato što nisam otišla u Karlovac. Na moje čuđenje zašto bih išla u Karlovac i inzistiranje na tome da su me ovamo uputili, samo je vrtio glavom. Trebalo mi je neko vrijeme da liječniku sa slabim geografskim i socijalnim vještinama, između trudova, objasnim kako Dugo Selo nije Duga Resa i da ću ipak njemu morati pokvariti noć.

Porod je uslijedio nedugo nakon toga i budući da sam imala već jedan iza sebe, kao i temeljitu pripremu na bol koja čini kičmu odgoja svake djevojčice, prošao je u redu. Kad kažem u redu mislim na to da sam i prvi i drugi put bila spremna da nešto u bilo kojem trenutku krene po zlu, da prema meni budu neljubazni, da me ostave satima da ležim na hodniku, da mi ne govore je li s bebom sve u redu, da se šale i smiju kao da mene ondje nema, da ne obraćaju pažnju na moje želje, da ne uzimaju u obzir moju bol. To je sasvim u redu porod. I da ti kažu, kao što su meni, pokušaj da ne vičeš, tako samo uzalud trošiš snagu. U toj uputi mogao bi se sažeti sav odnos društva pa tako i zdravstvenog sustava prema ženama. Ne viči, samo trošiš energiju, dok saborska zastupnica Ivana Ninčević Lesardić iznosi svoje traumatično iskustvo kiretaže na živo nakon spontanog pobačaja, ne viči, samo uzalud trošiš snagu, dok premijer skrola po mobitelu, a dečkima koji su prisiljeni slušati je neugodno, ne troši snagu na vikanje.

U toj zastrašujućoj uputi nalazi se šifra koja otkriva način na koji žene pristaju na trpljenje, unaprijed određena očekivanja, spoznaju da se izražavanjem vlastitih misli, doživljaja, želja ili negodovanja ne može ništa promijeniti. Ne moraš ti biti najglasnija, koja od nas to još nije čula? A kada se fokus usmjeri na žensko reporoduktivno zdravlje ili ne daj bože s njime povezanu seksualnost, čitava stvar s izražavanjem ili negodovanjem gurnuta je gotovo u kriminalno podzemlje.

Dugo, još dugo nakon drugog poroda, dok je većinu mog svijeta činilo bavljenje s djecom i njihovim potrebama, na pitanje, kako je bilo na porodu, odgovarala sam, dobro, sve je prošlo u redu. To je bio dio mene koji nije trošio snagu na vikanje. Onaj drugi slagao je u sebi sloj po sloj nelagode u samo tri dana provedena u bolnici koji su, upravo zbog te šutnje i odnosa prema ženama, mogli završiti daleko lošije. Svoje drugo dijete nisam mogla početi dojiti odmah. Nešto se zakompliciralo, iako sam u tome imala iskustvo od godinu dana, iz nekog razloga nisam imala mlijeka, a dijete, smješteno u krevetiću pored mog neprestano je plakalo. Na moje opetovano upozoravanje sestara da ne mogu dojiiti, da nemam mlijeka, da je dijete gladno, u sobu su doveli liječnika. Nije me ni pregledao, stajao je u podnožju kreveta i pitao s visine na kojoj se nalazi Bog, ne mene, nego nekoga u zrak: ”Kakav to problem ovdje imamo?” Kada sam mu pokušala objasniti, samo se podsmjehnuo i rekao: ”Gospođo, dojka nije bure.” te izašao van. Tada, kada sam prvi put saznala da dojka nije bure, došlo mi je da urlam, ali nisam, čuvala sam snagu za još jednu noć u kojoj ćemo beba i ja plakati, on od gladi, a ja od nemoći i frustracije.

Dan kasnije trebali smo biti otpušteni, međutim pedijatar je procjenio da je beba izgubila previše na težini i da me ne mogu otpustiti osim na vlastitu odgovornost. Odlučila sam se za vlastitu odgovornost i tako je završila dobra priča iz bolnice, dobra utoliko jer nije bila tragična, strašna jer gotovo nitko u tom lancu medicinskih djelatnika nije učinio da se osjećaš dobro, ne zato jer su naročito zli, nego zato jer si žena i jer je to tako normalno. Zapravo, samo preuzimanjem vlastite odgovornosti pokrenuta je i još jedna akcija #prekinimosutnju zbog koje će žene je preuzimati sve više, shvaćajući da se snaga ne čuva za trpljenje, nego upravo za glasno i nedvosmisleno vikanje.