U povodu petnaeste obljetnice 25 FPS-a sa selektorima Festivala razgovarali smo o njegovim ovogodišnjim fokusima, o žanrovskim i medijskim promjenama i budućnosti lokalnog kinoprikazivaštva.

Razgovarala: Ivana Pejić, Kulturpunkt

Petnaestu godinu zaredom zagrebačko Kino SC – gradska najveća, a najmanje korištena kino dvorana – dom je filmskih eksperimenata koji istražuju mogućnosti medija, balansiraju između rodova, žanrova i tehnika te proširuju ideju filma i kina kakve poznajemo, a čine okosnicu Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS. Uz natjecateljski program koji donosi izbor iz recentne međunarodne i domaće produkcije, na Festivalu se mogu vidjeti i svjetski klasici avangardnog i inovativnog filma koji sve teže nalaze put do domaćih kino dvorana, što ga čini izuzetno vrijednom i rijetkom prilikom za sve filmofile. Takvim pomno biranim programima 25 FPS postao je prepoznatljiv i na međunarodnoj karti festivala posvećenih eksperimentu, avangardnom i umjetničkom filmu, a za njega su zaduženi Marina Kožul, Mario Kozina i Branka Valjin, koji su za ovogodišnji natjecateljski program odabrali 23 filma, među kojima su i tri naslova hrvatskih autora/ica.

U povodu petnaeste obljetnice 25 FPS-a sa selektorima Festivala, Marinom Kožul i Mariom Kozinom, razgovarali smo o njegovom razvojnom putu i ovogodišnjim fokusima, o žanrovskim i medijskim promjenama i nepredvidivoj budućnosti lokalnog kinoprikazivaštva.

Natjecateljski program 25 FPS-a i ove godine donosi presjek recentne međunarodne i domaće eksperimentalne filmske produkcije, radove koji istražuju mogućnosti filmskog jezika i proširuju razumijevanje samog medija. Što vam je bitno kod izbora filmova, koji su tematski, idejni ili estetski kriteriji kojima se vodite u selekciji?

Marina: U selekcijskoj komisiji nas je troje – uz Marija i mene, od ove se godine u selekciju uključila i Branka Valjin. U konkurenciju uglavnom ulaze filmovi oko kojih se svi složimo, no ponekad se događa da presudi i “matematički kriterij” – treba imati na umu da smo, što se ukusa tiče, međusobno prilično različiti, a kriterij većine primjenjujemo kada argumentacija zakaže. No mislim da je to i razlog zbog kojeg je selekcija istovremeno i raznovrsna i konzistentna.

Mario: Pri izboru filmova ne postoji točno određeni set tematskih ili idejnih kriterija koje bi film trebao zadovoljiti da bismo ga izabrali, ali treba biti u znatnoj mjeri usmjeren na formu da bismo ga uzeli u razmatranje. To posebice vrijedi za hibridne naslove – one koji zalaze u domenu dokumentarnog, animiranog ili igranog filma. Eksperimentalnost je ovdje često pitanje stupnja, pa vodimo rasprave o tome koliko formalna organizacija nekog djela generira sadržaj, otvara ga novim čitanjima ili mu možda čak i proturječi.

Marina: Bitno nam je i da selekcija bude reprezentativna za aktualna zbivanja na međunarodnoj sceni. Uz iznimku streaming servisa kao što je MUBI, eksperimentalni film uglavnom nije dostupan na tradicionalnim distribucijskim kanalima, a i dalje ga se rijetko viđa u programima ostalih hrvatskih filmskih festivala. Zato prilikom selekcije nastojimo pomiriti vlastiti ukus i aktualnosti te publici omogućiti da bude usklađena sa svjetskim zbivanjima u ovome području.

Neki/e od autora/ica koje predstavljate zagrebačkoj publici već su poznata lica. Koliko vam je bitno pratiti razvoj autorskih izraza i poetika, donosi li taj kontinuitet dodatnu prepoznatljivost festivalu?

Mario: Prikazivati filmove već otprije poznatih autora ima svojih prednosti i mana. Dobra strana takvoga pristupa je olakšavanje komunikacije s publikom, što je posebice važno kada gledateljima nastojite približiti radove o kojima mainstream mediji, čak ni specijalizirani za film, ne pišu ni ne izvještavaju. S druge strane, oslanjanje na ista imena za slaganje programa može dovesti do repetitivnosti i zasićenja. Prepoznatljivost može biti dvostruki mač, pa se trudimo da kroz selekciju redovito iznenadimo i publiku i sebe.

Marina: Dosad se još nikada nije dogodilo da smo izabrali film samo zato što je njegov autor ili autorica otprije poznat nama ili publici. Štoviše, prema onima čiji rad pratimo ponekad znamo biti i stroži nego prema onima koje smo tek otkrili. No znamo biti i nešto popustljiviji prema radovima mladih i neafirmiranih autora, kojima naš festival može biti odskočna daska za daljnja festivalska prikazivanje. Primjerice, Randa Maroufi, čiji smo diplomski film Park premijerno prikazali u natjecateljskom programu 2015. godine, za isti je film nagrađena posebnim priznanjem na festivalu u Rotterdamu sljedeće godine. Na otvaranju ovogodišnjeg 25 FPS-a prikazujemo njezin novi, vizualno fascinantni film Ulaz u Ceutu, u kojem se bavi kolanjem ljudi i robe, krijumčarenjem i geopolitičkim granicama. Taj nas je film osvojio na prvo gledanje.

Ulaz u Ceutu

Pored natjecateljskog, godinama njegujete i program Expanded Cinema posvećen praksama koje spajaju filmski zvuk i sliku, a tu je i posebno zanimljiv kurirani program članova stručnog žirija. Koji su njihovi ovogodišnji fokusi?

Mario: Spomenute sekcije izrazito su nam bitne. Natjecateljski program, kao središnji dio samoga festivala, nudi presjek suvremene produkcije eksperimentalnog filma. Programe kao što su Expanded Cinema i programe žirija koristimo kako bismo program otvorili i dijakronijskom pregledu avangardnih tendencija i tema. Expaded Cinema bitan nam je jer proizlazi iz avangardnih tradicija 1960-ih i 1970-ih godina, koje su nastojale redefinirati ne samo jezik filma, nego i samu prikazivačku situaciju: materijalnu i tehničku bazu tvorbe slika, prostor u kojem se projiciraju i implikacije koje to ima na gledatelja i društvo. Riječ je o djelima koje bismo mogli opisati kao audiovizualne performanse, a ove godine prikazat ćemo dva imerzivna rada, od kojih jedan istražuje analognu, a drugi digitalnu bazu filma.

Programi žirija, s druge strane, omogućuju nam da određenim temama pristupimo kroz dijalog klasičnih i suvremenih naslova. Kim Knowles, škotska teoretičarka i filmska povjesničarka, pripremila je izvrstan program materijalnog filma, britanski filmaš Louis Henderson prikazat će Film o Temzi, klasik britanske avangarde 1980-ih, koji je izvršio veliki utjecaj na njegovu estetiku, dok je indijska autorica i predavačica Shai Heredia, inače i dvostruka laureatkinja našega festivala, pripremila selekciju filmova o modernizaciji indijskog društva.

Festival sustavno prati i lokalnu eksperimentalnu scenu te je jedna od rijetkih prilika da na velikom platnu vidimo radove domaćih autora. Što donosi izbor iz recentne hrvatske eksperimentalne produkcije?

Mario: U natjecateljskom programu prikazat ćemo tri hrvatska filma – Toranj Silvestra Kolbasa, Još jedan odlazak Renate Poljak i Prazne sate Mate Ugrina. Sva tri filma inspririana su aktualnim društvenim zbivanjima: Kolbas je iskoristio postulate strukturalnog filma kako bi se pozabavio krizom Agrokora, dok je Renata Poljak napravila zanimljivu intermedijalnu meditaciju o naslijeđu socijalizma u vremenu tržišne ekonomije. Mate Ugrin pak donosi portret radnika u jednom hrvatskom brodogradilištu, ali pritom se ne bavi radom, nego vremenom koje provode u odmoru i dokolici. Ugrin je svojim intimističkim portretima čežnje unio određenu svježinu na domaću filmsku scenu i drago nam je da festival služi kao platforma koja će ga približiti novoj publici.

Prazni sati

Od samih početka festivala udruga 25 FPS u arhivu Kratka baza prikuplja radove i publikacije posvećene suvremenom eksperimentalnom filmu i videu. Kako se arhiv razvijao s obzirom na izuzetno živu i dinamičnu produkciju koju prati, kako on danas funkcionira?

Marina: Kratku bazu – infocentar i medijateku za kratkometražni film od 2013. godine uspješno vodi naša kolegica Branka Valjin, a on omogućuje pregledavanje i istraživanje suvremenog kratkog metra. Specifičan je po tome što se filmovi ne gledaju kod kuće, nego u arhivu, gdje sugestijama i usmjeravanjem pomažemo posjetiteljima probiti se kroz danas već pozamašnu kolekciju. Uz cjelokupni festivalski arhiv dajemo pristup i kratkometražnim filmovima koji bi se prijavili na festival, no nismo ih imali prilike uvrstiti u program zbog njegove vremenske ograničenosti. Arhiv funkcionira po principu članstva, a članovi pristupaju kolekciji s više od 6800 filmova koje mogu pretraživati prema ključnim riječima i temama koje ih zanimaju. Po odabiru filmova dogovore se za termin posjete te fizički dolaze u arhiv gdje gledaju filmove i dalje istražuju. Do 2019. kroz Kratku bazu prošli su redatelji, umjetnici, studenti društveno-humanističkih smjerova, umjetničkih akademija, filmski selektori, kritičari, doktorandi, medijski istraživači i raznolika kulturna publika. Ono što me posebno veseli je to da su arhiv prihvatili mnogi domaći filmski autori koji su se njime koristili pri radu na svojim filmovima.

Kratka baza ima svoje periodične živote i u kinodvorani: u sezoni 2006-2007. u suradnji s Hrvatskim filmskim producirali smo program Kratkih 6 u Tuškancu, koji smo kasnije preimenovali u Eksperimentalni utorak, a od 2015. do 2018. bili smo programski suradnici sjajnog projekta Kratke slike koje je pokrenula Štefica Bartolin revitalizirajući kino MM u Studentskom centru.

U konceptu prvog izdanja festivala stoji kako je “nastao kao reakcija na sve agresivniju lobotomičnost globalnog televizijskog i kinematografskog repertoara, kao i na nestajanje neprofitabilnih kulturnih sadržaja iz medijskog prostora”. Petnaesta obljetnica dobra je prilika za pogled unatrag, ali i za sondiranje aktualnog stanja. Čini li vam se da se kontekst u kojem radite promijenio u odnosu na 2004. godinu kada ste otvorili prvi 25 FPS?

Mario: Mnogo toga se promijenilo u posljednjih petnaest godina. Čak bi i odgovor na ovo pitanje bio potpuno drugačiji da smo o njemu razgovarli prije, recimo, tri ili pet godina, nego što je tto danas. Situacija u medijima – nezavisnim i komercijalnim – nikad nije bila teža, a manjak novinara u redakcijama, nedostatno financiranje i nepostojanje jasne medijske politike odrazili su se i na sadržaj objava, njihovu brojnost, opseg i kvalitetu.

Marina: I značenje pojmova “repertoar” ili “dostupnost” također se radikalno promijenilo u posljednjih petnaest godina. Kino kao mjesto diseminacije audiovizualnih sadržaja danas je dobilo ozbiljnu konkurenciju u vidu streaming servisa, torrenta, čak i Blu-raya – fizičkog medija koji u posljednje vrijeme bilježi svojevrsni come back, posebice u sferi tzv. boutique izdavaštva. Sve ove platforme omogućuju da do gotovo svih sadržaja, legalno ili nelegelno, dođeš kroz svega nekoliko klikova, pa možemo reći da nam filmski i vdeosadržaji nikada nisu bili dostupniji, a izazov dovođenja publike u kino nikada zahtjevniji.

Mario: Unatoč svemu tome, mi i dalje njegujemo stav da dostupnost filma na različitim platformama ne umanjuje važnost jedne nauštrb drugih: i streaming i kino vidimo kao komplementarna i jednako važna mjesta za pristup filmu. Iz te perspektive, lokalna kinoprikazivačka situacija, dugo obilježena nedostatkom adekvatne kinoprikazivačke infrastrukture, postala je još apsurdnija nakon što je Grad Zagreb neshvatljivo amputirao Kino Europa, živo mjesto okupljanja filmofila, iz vlastitog kulturnog tkiva.

Slična je situacija i sa Studentskim centrom u kojem se 25 FPS održava od svojih početaka, a gdje je nakon prošlogodišnjeg gašenja Kulture promjene ostao posljednji program alternativnog i inovativnog predznaka. Kako vidite budućnost tog prostora, posebno s obzirom na njegovu iznimno vrijednu kinoprikazivačku infrastrukturu?

Marina: U današnjim vremenima vrlo je teško predviđati budućnost ičega, a na našim prostorima predviđati budućnost ikakvog kulturnog kapitala, kakav je na kraju i SC, još je neizvjesnije. Mi se vrlo često iscrpljujemo i preplavljujemo pitanjima koliko uopće kultura, obrazovanje, znanost znače ovoj zemlji i gradu ili su doista samo nužne stavke u proračunima. A čak kad se situacije kojima ste okruženi mantrički trudite sagledavati u pozitivnom svjetlu, dođe nešto jače što vas demantira. I tako već petnaest godina. Jednostavno smo navikli raditi s jako malo u manjkavoj infrastrukturi i možda je upravo to naš najveći problem kao zajednice, a ne snaga.