Migracije povezane s radom dale su Europi novi emancipatorni potencijal istovremeno stvorivši mjesto razvoja reakcionarnih političkih snaga koje se hrane kontradikcijama rada i migracija.

Piše: Mario Kikaš

Apozicija “kriza” u različitim morfološkim izvedbama utaborila se ispred geografskog, kulturnog, ekonomskog i političkog toposa Europe do te mjere da nam je danas vrlo teško reći što taj geografski, kulturni, ekonomski i politički topos uopće predstavlja i još važnije – vrijedi li se za njega, i na koji način, zauzimati, da ne kažem – boriti. I dok je ranijih kriznih godina postojala neka vrsta najmanjeg zajedničkog nazivnika iza kojeg su stajale (ili se bar protokolarno fotografirale) političke elite zemalja Europske unije, odajući dojam konzistentnosti “europskog”, danas, u vremenu jedne od tih “subkriza” – one izbjegličke, taj se najmanji mogući zajednički nazivnik rasporio po šavovima različitih interesnih sfera u jednoj široj geopolitičkoj priči koja postaje sve opipljivija i u svakodnevnici naroda Europe. Ne može se, međutim, reći da u vremenu (krizom izazvane) melankolije nije zanimljivo pratiti kako se jedna stabilna institucija, koja je imala dominantnu ulogu u popunjavanju te Europe značenjima, i koja je imala ovlasti nad službenim, elitnim, monološkim govorom o Europi, u najmanju ruku – pretumbava. Pa se tako u tim zanimljivim, ali ne zbog toga manje opasnim i neizvjesnim mijenama destabilizira taj centralni, službeni, birokratski, briselski govor, otkrivajući neke druge priče i mehanike koje su pokretale Europu u posljednjih pola milenija. I onda kad je bila emancipatorna, humanistička utopija, odnosno kad je bila izvorište ideja republikanizma, sekularizma, solidarnosti, demokracije, ali i onda kada je bila luka u kojoj su se stvarale kolonijalne ambicije i iz kojih je vojna i misionarska snaga tih ambicija poharala svijet, ili pak tvrđava koja se unutar sebe urušavala u periodičnim krizama i eksplozijama nasilja. Uvijek je u tim različitim ilustracijama netko morao biti upregnut da izgradi bedeme tvrđave, brodske ekspedicije ili ratne eskadrile, ili pak, na drugom licu kovanice, morao je postojati masovni netko tko će ih rušiti, paliti i oslobađati nas od njih.

U toj polumilenijskoj povijesti motor Europe pokretao je rad većine njene populacije, odnosno njenih naroda, ali i onih vanjskih naroda “bez povijesti”, kako ih određuje američki antropolog Eric R. Wolf, koji su različitim pravcima i u različitim uvjetima došli do Europe nakon što su se uputili na povijesni put, ne manje intenzivan i sudbonosan od današnjih ruta naroda. Govorimo o sloju povijesti Europe što ga je izlila ona ogromna većina koja radi, koja ulazi u konačnu računicu produktivnosti, odlazi s vlastelinskih posjeda i kućanskih gospodarstava u “slobodu” industrijske potražnje za radnom snagom, bježi iz ratom i ograđivanjem poharanog krajolika, ili se upućuje prema centrima iz privatizacijskom pljačkom uništene (polu)periferije novog milenija. Pritom su i rad i migracije, ili, uzmemo li malo širi pojam – mobilnost, istovremeno bili pojmovi “remećenja” parohijalnih, predmodernitetskih, etnocentričnih koncepcija, ali i “okidač” za zatvaranje upravo u te protekcionističke okvire u strahu od strane radne snage, migracijskih valova, “drugačijih” kultura. Drugim riječima, Europa je građena na radu i migraciji, ali što se gradilo i s kojom namjenom pitanje je koje se u velikom dijelu te povijesti nije postavljalo onima koji su konkretno, doslovno gradili i (po)kretali se. Međutim, ritam Europe kroz povijest zadavali su upravo sezonski nadničari iz Poljske na njemačkim poljima, irski i velški radnici u engleskim tvornicama, skandinavski mornari u holandskim lučkim krčmama, ili danas badante iz “Nove Europe” u talijanskim kućanstvima. Ili pak generacije naroda s globalnog juga i koloniziranih područja koji su se svojim glasovima pridružili razmještenim domaćim narodima u stvaranju europske priče odozdo, priče o radu i migracijama i svim njihovim kontradikcijama.

Dugo nasilje

Iz jedne od takvih kontradikcija začeta je i moderna Europa čiji su napredak i razvoj krenuli iz krize i profitne stagnacije, a posljedično tome i iz velikog i dugotrajnog pustošenja koje je njeno seljaštvo natjeralo na masovne migracije, što zbog ratova, što zbog oduzimanja zajedničke zemlje koja je prehranjivala većinom ruralno stanovništvo tadašnje feudalne Europe. Taj dugi trenutak europske povijesti koji povjesničari stavljaju u interval između petnaestog i osamnaestog stoljeća odvojio je radnika od njegovih dotadašnjih sredstava za proizvodnju, od doma i zemlje koji su mu osiguravali osnovne uvjete za preživljavanje i natjerali ga na “pokretanje” koje nije bilo nužno jednosmjerno, ili uopće usmjereno, i često je završavalo u lutanjima i pukom preživljavanju. Ta kriza je od izgubljenih “ne-radnika” stvorila likove kulturnog imaginarija, “obješenjake i lakrdijaše”, ali jednako tako i mete sve češće kriminalizacije takvog ponašanja i traženja, odnosno migracija u uvjetima jako niske cijene rada, rata, gladi i uništenja dotadašnjih društvenih struktura i institucija. “Procesije siromašnih” ophodile su Europu, napisat će talijanska povjesničarka Silvia Federici, a u Španjolskoj su lutalice ponekad znale zakrčiti postojeće puteve zaustavljajući se u svakom gradu, zabilježit će francuski povjesničar Fernand Braudel. Učestale bune i ratovi i različiti oblici nasilja samo su povećavali masovnu armiju lutalica koje su postale emblematičnom figurom europske transformacije toga razdoblja. Bila je to masovna migracija bez cilja.

U tom procesu uspostavljala se nova podjela rada, njegovo discipliniranje i moralizacija. To bi, slikovito rečeno, značilo da je svaki zastoj u održavanju ritma one društvene mehanike s početka priče bivao strogo sankcioniran. Ženama koje su svoj radni ritam “otkucavale” u prostorima kućanske tvornice proizvodnje nove radne snage, mobilnost je bila strogo zabranjena, regulirana i kontrolirana, a svaka transgresija i izlazak iz okvira oikosa završavao je stigmatiziranjem u vješticu, mučenjima i pogubljenima.

Paralelno i daleko od kontinenta, svoj motor je ubrzavao novi stroj kojeg će pokretati nova radna snaga i koji će akumulirati kapital i pokrenuti revoluciju koja će prvo transformirati Europu, izgraditi njene gradove i opskrbiti tvornice sirovinama, a onda pogurnuti i ostatak svijeta prema industrijskom progresu i modernizaciji. Otkrićem novog svijeta otkriveni su i novi resursi, dio “raspuštenih” lutalica i otpuštenih vojnika našao je svoj put u novi svijet kao bijeg od života na rubu ovjekovječenog i u narodnim pjesmama u kojima su zahtjevi vrlo jednostavni – traži se isplata plaća, kako bilježi engleski folklorist i povjesničar Peter Burke koji je u svojim istraživanjima naišao na jednu takvu pjesmu raspuštenih pruskih husara.

Ubrzo je pokrenuta najmasovnija i najdugotrajnija migracija u povijesti koja će posve izmijeniti demografiju svijeta, a onda i Europe. Ta, upotrijebimo neutralan izraz, migracija istovremeno govori o porobljavanju afričkog stanovništva, odnosno nastavlja prethodnu priču o nasilju i otimačini koja je nakon zemlje (voda, šuma, pašnjaka, rudnih bogatstava) usmjerena i prema ljudima koji su u kolonijalnoj percepciji predstavljali tek živi rad u mehanici stalnog razvoja i krčenja prema progresu. Tako se rad i migracije kao nosivi stupovi europskog moderniteta, tehnološkog napretka i prosvjećenosti, još jednom pojavljuju u slici prisile, nasilja, ograđivanja, potlačenosti. Avet koja će stalno pratiti Europu.

Plavo ostrvo plavih ovratnika

Discipliniranje rada i radnika (žena, robova, nekadašnjih lutalica), ekstrakcija resursa sa svih geografskih širina (ne više isključivo europskih), širenje trgovine i propast seoske putting-out industrije, predstavljalo je temelj za novu prostornu organizaciju života u Europi. Razvija se industrija, a time se razvijaju i gradovi što predstavlja početak onog tipa migracijskih procesa koji su primarni atribut svake modernizacije: (po)kretanje iz sela u grad, odnosno diferencijacija mjesta života i rada. Ta ekonomska, tehnološka, socijalna i prostorna transformacija, stvorit će ne samo novu klasu nego i njeno specifično iskustvo i kulturu u kojoj migracija postaje svakodnevna i ciljana. A da bi se ta svakodnevna migracija olakšala, potrebno je stvoriti infrastrukturu pa tako dolazi do razvoja prometa, a onda i intenzivnije međudržavne migracije radnika, kao i regulacije radne snage koja uvelike ovisi o nacionalnim potrebama za dodatnom radnom snagom, tako da se iskustva razlikuju od zemlje do zemlje. Gradovi se ubrzano razvijaju, a na njihovoj izgradnji u velikoj mjeri sudjeluju upravo strani radnici na privremenom radu, kao što primjećuje povjesničarka Leslie Page Moch. Devetnaesto stoljeće je vrijeme naglog rasta europske populacije, ali i najintenzivnije migracije Europljana prema zemljama Novog svijeta koje zahvaća još ubrzaniji rast. Irska, Italija, Srednja i Istočna Europa postaju tako rezervoar radne snage za farme i gradove Sjeverne Amerike i plantaže kave i šećerne trske Južne Amerike, koje su nakon abolicije postali mjesta uvoza “slobodnih radnika”. Prekooceanska migracija Europljana dodatno je potaknuta i krizama, gladi i slabim razvojem europskih (polu)periferija.

Početkom dvadesetog stoljeća ti se procesi nastavljaju, ali se nastavlja i intenzivnija radna migracija unutar same Europe u kojoj dolazi do nastanka restriktivnije regulacije migrantske radne snage, pogotovo u vrijeme depresije, odnosno velike krize dvadesetih i tridesetih s kojom danas često povlačimo historijske paralele i bilježimo sličnosti i razlike. U tom periodu Francuska se bilježi kao država s najliberalnijom politikom ulazaka strane radne snage u zemlju, ali i kao zemlja koja je primila one koji su izbjegli pred fašizmom u Italiji i Španjolskoj te pred nacizmom u Njemačkoj. Bez obzira na “normalizaciju” prekograničnog rada u periodu prve polovice 20. stoljeća, ipak su dva svjetska rata najviše pokrenula i izokrenula Europu. U ratnoj industriji masovno su iskorištavani radnici okupiranih naroda, odnosno država, kao dio ratne mašine, posebice nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Za nastavak povijesnih usporedbi ostaje brojka od čak 30 milijuna izbjeglica u najvećoj izbjegličkoj krizi na europskom kontinentu – tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Dijaloška kontra

Naglim postratnim razvojem Zapadne Europe, klasnim kompromisom između sindikata (radništva), kapitala i države kao medijatora, stvorili su se relativno povoljni uvjeti za rad u industriji poslijeratne Europe. Takav proces iziskivao je uvoz radne snage što je predstavljalo egzistencijalnu priliku mnogima, posebice manje ili niskokvalificiranim radnicima s europskog (odnosno mediteranskog) juga i jugoistoka od pedesetih naovamo. Iako na početku “zamišljeni” kao privremeni radnici koji sudjeluju u izgradnji infrastrukture Marshallove Europe, do šezdesetih i sedamdesetih ti privremeni radnici već su izgradili vlastiti život u novim kontekstima i od privremenih radnika postali migrantska zajednica s vlastitim obiteljima. Taj proces iz korijena je promijenio Europu u kojoj je pitanje migracije i rada danas temeljno političko pitanje oko kojeg se događa hegemonijska borba na više fronti.

Kao što je ranije istaknuto, migracije povezane s radom iz temelja su promijenile Europu dajući joj novi emancipatorni potencijal, remeteći njene etno-nacionalne uskosti, ali su istovremeno od nje stvorile mjesto razvoja reakcionarnih i parohijalnih političkih snaga koje se hrane kontradikcijama rada i migracija. U vremenu u kojem su sindikati tek blijeda kopija svojih povijesnih izvedbi, oni ipak ostaju jedina institucija radničkog organiziranja koja se, nažalost, slabo ili nikako ne snalazi s novim oblicima organizacije rada i pritiscima kapitala. Ljevica kao povijesni nositelj ideologije i interesa radničke klase tek traži adekvatnu formu vlastitog organiziranja, a rad i migracije, odnosno migrantski rad postaje termin kojeg politički kapitalizira desnica uvodeći razdor između nacionalnog radništva i migracije. Bez obzira na svoje povijesne kontradikcije, migracija i rad i dalje s razlogom pripadaju neslužbenom, ne-elitnom, emancipatornom, internacionalističkom odnosno dijaloškom jeziku, kako bi rekao ruski “prisilni sibirski migrant” Mihail Bahtin. I upravo je poticanje i održavanje dijaloga domaćeg i migrantskog radništva najvažniji korak u suprotstavljanju svakoj rasističkoj, antiimigrantskoj, konzervativnoj i nacionalističkoj politici. Kako to postići u praksi i na razini Europe, pitanje je s kojim si svaki dan trebamo razbijati glavu.

Preuzeto sa portala: www.kulturpunkt.hr