Beogradski Fond za humanitarno pravo je povodom 26 godina stradanja Bošnjaka u Zvorniku i okolici organizirao javni sat. Zvornik je tijekom rata u BiH bio poprište teških zločina nad bošnjačkim civilima.

Autor: Ivica Petrović

Krivnja za zločine počinjene na teritoriju općine Zvornik utvrđena je u pravomoćnim presudama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić, Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, zatim u prvostupanjskim presudama Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, a dokazi o ovim zločinima izvode se i u ponovljenom postupku protiv Franka Simatovića i Jovice Stanišića, koji se vodi pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove.

Pred pravosuđem u Srbiji za ove zločine su osuđeni Branko Grujić, predsjednik Privremene vlade u Zvorniku, Branko Popović, zapovjednik Teritorijalne obrane Zvornik (TO), i pripadnici TO Zvornik Dušan Vučković, Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović, Darko Janković i Goran Savić koji su organizirano i dobrovoljno došli iz Srbije.

Početak

Najveći broj zločina se dogodio u razdoblju između travnja i srpnja 1992. godine, kako navodi odvjetnica Fonda za humanitarno pravo (FZHP) Marina Kljaić. Pucnjava na kolonu Jugoslavenske narodne armije (JNA) početkom travnja iskorištena je za formiranje kriznog štaba i za poziv paravojnim jedinicima, među kojima su bili i Arkanovi Tigrovi i Šešeljevci, koji su uz pomoć JNA izvršili napad na Zvornik. Grad je brzo pao, oko 10.000 ljudi je napustilo grad, a bilo je i dosta civilnih žrtava. Svuda gde su muslimani bili u većini traženo je da predaju oružje, a nakon toga su paravojne jedinice krenule u torturu na tim područjima, ističe Marina Kljaić.

Kao jedan od najtežih zločina koji se dogodio u ratu u BiH FZHP ističe onaj koji se dogodio početkom lipnja 1992. godine. U okolici Zvornika je skupljena grupa Bošnjaka iz više sela, muškarci su razdvojeni od žena i dece, njih oko 750, i svi su prebačeni u Tehničko-školski centar u Karakaju. Smešteni su u tehničku radionicu, koja je bila mala za toliki broj ljudi, i već tijekom prve noći se tu ugušilo 20 ljudi. Paravojne jedinice su likvidirale između 160 i180 ljudi, ali nesreća tih ljudi se tu nije završila, jer su stalno premještani na nove lokacije.

U takozvanoj Gerinoj klaonici je ubijeno 190 ljudi, a po svireposti su posebno upamćeni zločini u Domu kulture u Čelopeku. Ti zločini su bili toliko monstruozni da se protiv toga pobunilo i lokalno srpsko stanovništvo, ističe Marina Kljaić. Krajem lipnja te godine dogodilo se i veliko iseljavanje iz Kozluka. Oko 1.800 ljudi je prebačeno u Loznicu, gde su potpisali da se dobrovoljno odriču svoje imovine u korist općine Zvornik, da bi zatim bili prebačeni na Palić gdje su ih čekale putne liste s kojima su mogli otići u Mađarsku ili treće zemlje. Na koncu je, po riječima Marine Kljaić, krajem 1992. godine Drinski korpus obavijestio svoje zapovjedništvo da je područje Zvornika, gdje je živjelo 60 posto Bošnjaka, “očišćeno od Turaka”. Danas ih tamo živi još oko 33 posto.

Izbjeglištvo

Tijelo Hasana Selimovića je pronađeno u masovnoj grobnici. Hasan je 2. lipnja 1992. godine u Bijelom potoku razdvojen od supruge Suvade i svoje troje dece. Njegova supruga Suvada Selimović je na javnom satu ispričala svoju potresnu priču: kako je bila prisiljena napustiti svoj dom, ali i kako se nakon više godina uspjela vratiti u svoje mjesto. Ali, te putešestvije su, naravno, ostavile brojne tragove. Suvada je te 1992. godine imala 27 godina. Ona je na javnom satu govorila o svom dugogodišnjem životu u izbjeglištvu i podsjetila kako je sve započelo blokadom velikog broja sela s bošnjačkom većinom. Prodavaonice su bile prazne, nije se moglo otići kod liječnika, ljudi su znali otići na posao i više se vratiti…

Velika grupa od 5.000 ljudi je u organizaciji srpskih vlasti Zvornika krenula prema Tuzli, organizirano su prevoženi kamionima da bi ih na jednom od kontrolnih punktova razdvojili od muškaraca. Suvada je prvih nekoliko dana provela u jednoj vojarni misleći da će se brzo vratiti kući. To se nije dogodilo. Sljedeće mjesece je provela u Hrvatskoj, smještena s djecom u šatoru. Uslijedilo je više premještaja po raznim mestima u Sloveniji. Na kraju je završila u jednoj prostoriji u kojoj je živjelo 25 ljudi i tu ostala sve do 1996. godine. Nakon garantnog pisma koje je dobila od roditelja, uspjela se vratiti u selo Vitinicu. I tu je onda počela borba za povratak u vlastitu kuću u kojoj je zatekla srpske izbjeglice iz Sarajeva. Suvada kaže da je morala putovati u Sarajevo kako bi ustanovila da je kuća ljudi koje je zatekla u svom domu slobodna i da se nakon tri deložacije konačno uspjela vratiti u svoju kuću 2001. godine.

Povratak

Suvada se sjeća da je povratak bio težak, u cijelom selu su uglavnom ostale samo žene. Ne zna, priča, ni sama odakle je snašla snage da sve prebrodi, da obnovi kuću i svoju decu školuje i izvede na put. Brzo se uključila u rad udruge nestalih, a u to vreme je počelo i otkrivanje prvih masovnih grobnica.

2005. godine se podiže optužnica za ove zločine u Beogradu i Suvada se pojavljuje kao jedan od svjedoka. 2008. godine dobiva rezultate DNK-testa i konačnu potvrdu da joj je suprug likvidiran. Presuda za taj zločin je uslijedila 2010. godine i Suvada navodi da obitelji nisu bile zadovoljne presudama. Branko Grujić je i dalje u vlasti općine Zvornik nakon odslužene kazne od šest godina zatvora. Suvada se osjeća kao da ne pripadaju ni Federaciji BiH, a ni Republici Srpskoj u kojoj žive. “U Republici Srpskoj nas ne žele, a ne žele nas ni u Federaciji”, kaže.

Selo u kojem živi su u potpunosti obnovile žene. Ističe da drugih tema osim ratnih strahota i gubitaka članova obitelji praktički i nemaju. Nema žene koja nije izgubila barem jednog člana obitelji. 26 godina kasnije potraga za nestalima još traje. Još se 450 ljudi se vode kao nestali i njihove obitelji još tragaju za njima.

Preuzeto sa portala: DW