Imena tisuća i tisuća ljudi iz cijele Hrvatske, koji se nikada nisu ni čuli ni vidjeli i međusobno nemaju ama baš nikakve veze, otprije neki dan stoje jedno pored drugog u istoj Excel tablici. Svima je zajedničko samo jedno: ljudskost u ružnim danima kad se pribojavamo za sve starije, roditelje, bake i djedove, bolesne članove obitelji, a onda, naravno, i za same sebe. Nisu ni trena oklijevali ponuditi pomoć svima koji bi se ovih dana trebali držati po strani od trgovina, kafića, tramvaja, ljekarni… Odazvali su se odmah i među prvima uključili u humani projekt Jedni za druge, koji je preko Facebooka iniciralo dvoje kolega sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, buduća glumica Lucija Luque Akrap i njezin kolega koji studira dramaturgiju Espi Tomičić.

AUTOR Radmila Kovačević, Večernji list
U samo dva dana stranica Jedni za druge skupila je više od 10.000 članova, više onih koji nude pomoć nego onih koji trebaju, a među njima su i plemenite žene s kojima smo jučer razgovarali. Zagrepčanka Ivana Petanjek Horvat, koja se odazvala molbi bolesne gospođe koja živi sa starom majkom nedaleko od nje na Črnomercu, skromno će reći da ne radi ništa posebno.

‘Ljudi rade i veće stvari’

– Ima puno ljudi koji rade veće stvari, njih treba intervjuirati. Mislim da ja radim samo ono što bi svaki dobar susjed trebao… – reći će gospođa Ivana, koja živi s tri sina i, kako kaže, virusa se ne boji.

– Medicinska sam sestra, 20 godina radila sam na pedijatriji u Klaićevoj bolnici i Srebrnjaku, a posljednjih šest godina predajem u školi. Nisam u rizičnoj skupini, a pravila za zaštitu u sezoni gripe uvijek sam se pridržavala. Perem ruke, nikad u to doba nisam bez sredstva za dezinfekciju, a tako je i sada. Znam kako je medicinskom osoblju ovih dana, oni su na prvoj liniji, možda ih čekaju dani kada i po dva tjedna neće moći svojim kućama i najmanje što kao medicinska sestra mogu učiniti je da nekom bolesnom ili nemoćnom donesem nešto iz trgovine, apoteke… A da zatreba, spremna sam se staviti na raspolaganje i za bolnički rad. Imam automobil, imam vremena i na raspolaganju sam kad me netko od četvero ljudi s kojima sam stupila u kontakt zatreba – kazuje naša simpatična sugovornica, koja se cijeli život bavi volontiranjem.

Osječanki Nikolini Grgin, koja od 2015. živi u Dubrovniku, ovo će biti prvi put da na takav način pomaže nepoznatim ljudima.

– Vidjela sam u medijima priču o toj grupi, potražila je na Fejsu i odmah se pridružila. Nitko mi se još nije javio, ali u Dubrovniku je puno starih ljudi, mnogi nemaju nikog mlađeg pokraj sebe i vjerujem da će biti prilike da nekome učinim dobro – kaže Nikolina, koju smo jučer prekinuli dok je s kolegicama dezinficirala vrtić u kojem radi kao čistačica.

– Došla sam u Dubrovnik iz Osijeka 2015. kao sezonac, zaljubila se i ostala. Sinovi su mi u Osijeku, oni paze na baku, moju mamu, a najviše se brinem za njih, jer tamo je već sedam zaraženih – priznaje Nikolina koja je spremna pomagati bez obzira na to što nije zdrava, ima multiplu sklerozu.

Bicikl, automobil i preporuke

Ipak, kaže, vjeruje stručnjacima, pridržava se preporuka i virusa se ne boji. Kao ni Zagrepčanka Ana Jurenić, koja je zbog vlastite situacije posebno empatična prema slabima i bolesnima.

– Nedavno mi je umrla mama, tata je operirao srce i dobro znam što sve treba ljudima u takvim situacijama. Mogu misliti kako je onima koji nemaju nikoga svog. Zato nisam puno razmišljala. Ako nećemo sad jedni drugima pomoći, kad ćemo? Nitko mi se još nije javio, ali tu sam – spremna je Ana. Kao i J. P. (podaci poznati redakciji) iz Požege, koja radi u školi.

– Tamo sam dio dana, ostaje mi vremena, imam bicikl i automobil, pokretna sam i mogu uskočiti gdje treba. Akcija je hvalevrijedna, a među nama je puno onih kojima će i kupnja namirnica biti velika pomoć. Svi smo u istom problemu, moramo pomagati jedni drugima – zaključuje Požežanka. Volonteri pomoć nude i putem letaka koje lijepe u tuđim vežama.